Nenad Kovačić: “Tradicijsku glazbu se pretvara u muzejski izložak umjesto da ju se razvija”

S radom Nenada Kovačića mnogi su se upoznali kroz razne bendove i radionice. Svoj glazbeni put počeo je u bendu Antenat koji iza sebe ima dva albuma, a trenutno je vrlo aktivan u Sevdah Takhtu Damira Imamovića.

Nenad je također i član/suradnik bendova Afion,
Zykopops, Dunja Knebl i Naš mali Afro Bend. Svoju ljubav prema
perkusijama i ritmovima njeguje već dugi niz godina, a također drži i
radionice zapadnoafričkih ritmova.

Zapadnoafričke ritmove je bolje upoznao kroz svoje putovanje u Afriku 2008. godine, na jednomjesečnoj radionici djemba (zapadno afričke udaraljke) kod djemba majstora Mamady Keite u Gvineji. Kroz daljnje djembe radionice afričkih majstora u Hrvatskoj i Europi, Nenad je usavršavao svoje sviranje djemba, ali također održao preko sedamsto koncerata u inozemstvu i Hrvatskoj. Pohađanjem raznih etno radionica i stjecanje bogatog iskustva Nenad je htio prenijeti i na ostale koje zanima ritam, te je tako počeo sa svojim vlastitim radionicama.O njegovom glazbenom iskustvu, ljubavi prema zapadnoafričkim ritmovima, ali i daljnjim planovima i obavezama, imali smo priliku saznati od Nenada iz prve ruke.

Tvoje zanimanje za glazbu veže se, od malih nogu, za folklor i glazbu koja ima etno elemente. Odakle ljubav prema takvoj glazbi?
Ne bih rekao da se veže isključivo za etno elemente, iako etno glazba na razne načine zauzima velik dio mojih glazbenih aktivnosti. Vjerujem da to ima svoje korijene u djetinjstvu, jer sam se još kao klinac, u osnovnoj školi, počeo baviti folklorom i zapravo od tamo vučem interes za tradicijsku glazbu. Danas nemam baš previše pozitivno mišljenje o folkloru, odnosno načinu na koji se folklor prakticira u Hrvatskoj, jer mislim da radi na konzerviranju tradicijske glazbe, pretvara ju u muzejski izložak, umrtvljuje ju, ne daje joj prostora za razvitak i promjenu. Drugim riječima, ako se i mijenja, mijenja se po pravilima koja nameću određeni samoprozvani autoriteti. U osmom razredu folklor mi je prestao biti kul jer ne možeš u isto vrijeme svirati u rock bendu i ići na folklor.

No, svejedno, od tada održavam stalnu vezu s etno glazbom i vjerujem da otud proizlazi moja želja da upišem studij etnologije. Na etnologiji je, doduše, bilo svega osim etno glazbe, ali sam ipak na raznorazne načine, kroz neformalno obrazovanja, radionice i slično, ostao blizak tome i na taj način stjecao iskustva i znanje vezano za tradicijsku glazbu iz Hrvatske i drugih dijelova svijeta.S obzirom na dug staž u glazbi, koji su umjetnici i glazbenici utjecali na tvoj glazbeni rad?
Na to pitanje nikako ne mogu dati odgovor jer slušam mnogo različite muzike u etapama. Svakog mjeseca slušam nešto novo i sve to utječe manje ili više na moj glazbeni izričaj. Teško mi je izdvojiti neki bend ili nekog glazbenika, ali ako se radi, primjerice, o perkusijama mogao bih reći da mi je uzor, u smislu pristupa glazbi, naš veliki perkusionist Kruno Levačić, glazbenik koji na mene djeluje izuzetno inspirativno. Ima tu još mnogo važnih ljudi, ali evo, on mi trenutno pada na pamet.

Inače, od bilo kojeg glazbenika ili glazbenice s kojima imam priliku svirati nešto naučim. Kod svakog od njih vidim nešto novo i nešto što mogu primijeniti te na neki novi način uklopiti u svoj glazbeni svijet. Što se tiče udaraljki, najviše sam se izgradio na zapadnoafričkim udaraljkama jer one su moja velika ljubav, tako da mogu reći da su velik i snažan utjecaj na mene kao perkusionista imali razni svirači zapadnoafričke glazbe kao što su Mamady Keita, Famoudou Konate, Sega Sidibe, Adame Drame…

Glazbena raznovrsnost za tebe je korak naprijed?
Apsolutno da.

Odakle tvoja ljubav prema ritmovima?
Prvi instrument koji sam u životu počeo svirati bila je gitara koju i dan danas sviram. Nikada se nisam formalno obrazovao glazbeno pa tako ni s gitarom. Gitaru me naučio svirati Boris, gitarist Antenata. Nisam je nikad svirao na način da nešto skidam i prolazim neke škole, uvijek sam nešto svoje drndao po njoj i to je puno pridonijelo mom sviranju udaraljki jer njih volim svirati kao melodijski instrument, a ne isključivo ritmički.

Djembe je moja prva i glavna udaraljka. Sasvim slučajno sam se susreo s njim u srednjoj školi. Došla je sestrina prijateljica k nama doma s djembeom, a to su bili dani kad su ti takve stvari jako egzotične. Počeo sam malo po malo svirati djembe i onda sam ga uveo u Antenat. To je instrument kojem moraš posvetiti jednako puno pažnje kao i bilo kojem drugom instrumentu ako želiš napredovati. Posjećivao sam razne radionice u Hrvatskoj i inozemstvu, ali velika prijelomnica za mene bio je prvi odlazak u Afriku i pohađanje radionica afričkih ritmova u Gvineji.

Odakle zanimanje za afrički ritam?
Veliku zaslugu za to ima Krešo Oreški, perkusionist Kriesa, čovjek koji je prvi počeo voditi radionice zapadnoafričkih ritmova u Hrvatskoj i koji je na mala vrata uveo djembe u Zagreb i Hrvatsku. 2003. godine on me pozvao u tadašnji bend Rhythm Tribe s kojim sam potom svirao nekoliko godina. Razišli smo se, ali on ima velike zasluge jer mi je pokazao da je djembe zahtjevan instrument i da se oko njega treba jako potruditi. On me na neki način uveo u to, a veliki korak dalje bio je susret s afričkim ritmom u Njemačkoj, također na jednoj radionici.

Ti ritmovi prosječnim slušateljima mogu biti jednolični i monotoni, ali kad malo uđeš u to, spoznaš da su to užasno slojeviti i muzikalni ritmovi, zaigrani, a opet nekako prizemljeni. Ne znam otkud ta moja zaluđenost, ali su me fascinirali. Što sam više u tome, to me više oduševljavaju.

To je rezultiralo i time da kroz Naš mali Afro bend dovedeš takvu glazbu u Hrvatsku?
Dio članova i članica Našeg malog Afro benda dolazi iz Rhythm Tribea, a kako se ta priča ugasila, troje ljudi – Kruno, perkusionist ST!llnessa , Martin i ja – prvi put smo 2008. godine otišli u Afriku. Ideja o osnivanju Našeg malog Afro benda proizašla je iz toga.

Osim afričkih ritmova, u tvojoj biografiji stoji da si poznavatelj balkanskih ritmova.
Tu zapravo najveću zaslugu ima bend Afion, čiji sam član od osnutka 2003. godine. Afion je nastao u sklopu jednog makedonskog društva. To mi je bio prvi susret s takvim ritmovima koji su posebni po tome što su neparni. Ljudi kažu ‘nepravilni’, ali to je pogrešan izraz jer nekome su oni pravilni. Neparna ritmika bila je jedan sasvim novi svemir za mene i trebalo mi je dosta vremena da se u tome snađem. Između ostalog smo obrađivali dosta makedonskih pjesama koje su ritmički zahtjevne i zanimljive. Malo po malo, sve sam dublje ulazio u to i sam razvijao neki svoj koncept tih ritmova. Onda se bendu pridružio Makedonac Aleksandar Jovevski iz Skopja i on je taj svemir neparnih ritmova, kao izvorni svirač, podigao na jednu višu razinu. Od njega sam jako puno naučio o makedonskoj glazbi i balkanskim ritmovima.

Voliš li više izvoditi poliritmične i neparne skladbe ili skladbe koje su više melodične?
Sve je onako kako si posložiš. Jedan četveročetvrtinski ritam može biti užasno kompleksan, slojevit i zanimljiv, sve ovisi o načinu na koji to radiš. Također može biti vrlo jednostavan i kao takav dovoljan. Sve ovisi o tome što pojedina stvar traži. Nekad je i najbanalniji ritam savršeno dobar.

Osim perkusija i gitare, imaš li želju naučiti svirati još koji instrument?
Imam i stalno učim nešto novo. Kad savladaš gitaru, bilo koji novi žičani instrument nije teško savladati, barem osnove. Imam sreću da puno putujem pa iz raznih krajeva svijeta donosim doma nove instrumente. Nedavno sam u Argentini kupio charango, iz Malija sam donio žičani instrument ngoni i afričku verziju ksilofona – balafon. Želja mi je naučiti svirati klavir i cimbal.

Tvoji raznoliki interesi doveli su te u bendove kao što su Antenat, Afion i Zykopops, surađivao si s Dunjom Knebl, kao i s bendom ST!llness. Je li naporno uskladiti sve potrebe i obveze prema svim tim bendovima i glazbenicima?
Sigurno je bilo trenutaka u životu kad je to bilo naporno, ali s obzirom na to da mi je to život i svakodnevnica, nekako pronalazim sistem za organizaciju vremena. Bilo je i trenutaka zasićenja, ali oni su vrlo rijetki. Ključ svega je organizacija vremena i jasno postavljeni prioriteti, koji se naravno mogu i trebaju mijenjati. Naravno, kako bi sačuvao zdrav razum bitno je da uvijek ostaviš vremena za sebe, za neki svoj gušt, za bliske ljude. Ponekad volim staviti instrumente na stranu, iako mi u takvim situacijama vrlo često već nakon nekoliko dana jako nedostaju. No kako god bilo, u intenzivnijim periodima moj radni dan počinje u šest ujutro i završava u ponoć ili jedan sat. Ali uživam u žestokom tempu.

Tvoj matični bend je Antenat i ima iza sebe dva albuma, “Subbing” i “Karavana“. Imate li što novo u pripremi?
Bend je u lijepom kreativnom periodu. Mi smo po prirodi malo spori. S obzirom na to koliko postojimo, mnogi se čude da smo objavili samo dva albuma, ali mi se ne opterećujemo s tim. Trenutno radimo na trećem albumu koji je praktički gotov. Uvježbavamo stvari i početkom studenog ulazimo u dvoranu MM centra u zagrebačkom SC-u, jer smo s njima dogovorili suradnju pa tamo snimamo album. Ovog mjeseca imamo intenzivne probe i snimat ćemo stvari uživo jer nam je to bila velika želja. Trenutno smo baš u jednom lijepom stvaralačkom zanosu.

Osim toga, djeluješ i u Sevdah Takhtu Damira Imamovića. Kako je došlo do suradnje s Damirom?
Damira sam upoznao preko benda Afion. Prvi put smo se susreli u Sarajevu, kad je Damir gostovao na koncertu Afiona. Kad smo radili promociju albuma u zagrebačkom Aquariusu, opet smo ga zvali kao gosta. Tu je započelo poznanstvo s Damirom, a s vremenom, kad je Damir prolazio kroz Zagreb, znali smo se tu i tamo naći i jammati. Svirali smo čisto neobavezno. Kad je Damir odlučio osnovati novi bend, pitao me bi li ja htio svirati s njim te sam, naravno, pristao. Tako je počela priča Sevdah Takhta.

S obzirom na to da se radi o sevdah glazbi, kako se snalaziš unutar nje?
Valjda dobro. Drugi neka kažu kako se snalazim. Sa sevdahom sam se upoznao kroz Afion jer smo radili naše interpretacije sevdaha. Damir ima vrlo specifičnu interpretaciju sevdaha, jedan slobodan, otvoren i autentičan pristup. Na taj način koncipiran je i novi bend. Budući da se radi o triju, svaki član ima puno prostora, ali time i puno odgovornosti. Guštam u našem muziciranju i u atmosferi koja pritom nastaje.

Nemate problema oko usklađivanja i načina izvođenja pjesama?
Proces nastajanja benda bio je polagan i dugotrajan. Damir je imao ideju, viziju koju, moram reći, nije bilo lako ostvariti, ali smo u njezinom pronalaženju sva trojica uživali. Treći član benda je basist – Ivan Mihajlović iz Beograda. Nalazili smo se nekoliko puta u tih godinu dana, jednom u Zagrebu, jednom u Sarajevu, jednom u Beogradu, i svaki put odvojili za sebe nekoliko dana, svirajući bez ikakvog velikog aranžiranja i planova. Po meni je to bio ključni razlog nastanka zvuka koji danas ima bend Sevdah Takht.

Dali smo si vremena da se međusobno upoznamo i istražimo kroz muziku, kako privatno tako i glazbeno, i uspjeli smo prepoznati kakva je čija pozicija u bendu i kako izvući najbolje od svakog od nas. Shvatili smo što Sevdah Takht traži od nas. Tome je, naravno, uvelike pridonio i četvrti član ovog benda, majstor zvuka Dobrivoje Milijanović, također iz Beograda, koji je snimao album, a u live nastupima je tonac Sevdah Takhta. Album se snimao uživo u Beogradu i izvukao je iz nas maksimum u tom trenutku. Kad se sada prisjetim tih pet dana u studiju, mogu samo reći: omađijala nas muzika…

Ima li neki domaći etno bend koji bi posebno izdvojio, tj. koji ti se posebno sviđa?
Meni je vrh Tamara Obrovac. Obožavam njezine albume, a još više njezine koncerte. Oduševljavaju me i ona i ljudi koji su okupljeni oko nje. Također cijenim bend Kries, a naravno i Cinkuše, legendarne etno punkere koji zauzimaju posebno mjesto na etno sceni.

Bio si na mnogo glazbenih kampova. Koji ti je najviše ostao u pamćenju?
Najviše mi je ostao u pamćenju prvi kamp na kojem sam bio – u Švedskoj 2006. godine. Imao sam veliku sreću što sam dobio priliku da sudjelujem na tom kampu. Neprocjenjivo iskustvo. Muzicirao sam s muzičarima iz cijelog svijeta i naučio puno od njih i o njihovoj tradicijskoj glazbi. Iduće godine sam opet otišao u Švedsku, a i u Hrvatskoj se pokrenula jedna takva priča zahvaljujući Lidiji Dokuzović iz Afiona. Zadnjih šest godina pohađam međunarodne etno kampove u Grožnjanu. Ove godine sam bio prvi put u etno kampu u Danskoj gdje sam se našao u ulozi ‘artistic leadera’. Kampovi su koncipirani tako da su svi sudionici i učitelji i učenici, a postoji grupa ljudi koja to mentorira, usmjerava, pomogne ako negdje zapne.

I sam vodiš glazbene radionice…
Svoje radionice pokrenuo sam jer sam imao osjećaj da mogu to raditi. Htio sam probati to raditi. Budući da sam stvarno bio jako koncentriran na zapadnoafričke ritmove, uspio sam upiti određenu količinu znanja koja je vrlo mala u usporedbi s onim kolika bi mogla biti, ali mi se činila dovoljnom da bih mogao pokrenuti svoje radionice. Počeo sam to raditi 2008. godine, kad sam se vratio sa svog prvog putovanja u zapadnu Afriku. Na prvoj radionici bilo je dvadesetak polaznika i s vremenom sam nekako stjecao pedagoška iskustva. Danas mi je prosječan broj polaznika i polaznica na zagrebačkim ciklusima između četrdeset i pedeset.

Volim raditi radionice i izvan Zagreba, jer se tamo događa mnogo manje stvari nego u Zagrebu. Iza sebe imam puno seminara i radionica održanih diljem Hrvatske, jer guštam u tome. Volim raditi s ljudima. Na kraju se ne radi samo o tome da ja nekome prenosim znanje, nego je uvijek prisutan i segment druženja i stvaranja novih prijateljstava. Osobno mi je najveća nagrada to da se na zagrebačkim radionicama stvorila jedna ekipa koja je oformila vlastiti bend, Kenkedenke, aktivni su i puno sviraju.

Osim što se baviš različitim glazbenim stilovima i područjima, autor si i kazališne glazbe.
Prva predstava za koju sam pravio glazbu bila je “Kučkini sinovi”. Zapravo, bend Afion je pravio glazbu za tu predstavu. U kazališne vode ušao sam preko sestre, Jelene Kovačić, koja je dramaturginja, a povremeni sam član autorskog tima koji čine Jelena i redateljica Anica Tomić i koji zauzima jako važno mjesto u kazališnom svijetu. Imaju iza sebe mnogo dobrih predstava, nagrada, inozemnih gostovanja… Nakon prve predstave cure su bile zadovoljne i tako smo nastavili daljnju suradnju. Glazbu za iduće dvije njihove predstave sa mnom je pravio Marko Gajer, klavijaturist Antenata, a ostalo sam radio sam.

Nedavno je u Splitu bila premijera Aničine i Jelenine dječje predstave “Did i repa”, a dva dana prije toga premijera predstave “Ispeci pa reci” u izvedbi kazališta slijepih Novi život, u režiji Ane Prolić. Pravio sam glazbu i za dokumentarni serijal “Mijenjam svijet”, koji se prikazivao na HRT-u dvije sezone. Iako taj posao ponekad može biti stresan jer imaš neke rokove i trebaš u kratkom periodu isporučiti nešto s čime redateljica ili redatelj moraju biti zadovoljni. Jasno mi je da kao autor kazališne i filmske glazbe moram još mnogo toga naučiti i nadam se da ću imati još prilike za to.

Koji su tvoji daljnji planovi?
Predstoji mi puno svirki i puno lijepih trenutaka sa Sevdah Takhtom. Osjećam malu tremu zbog koncerta pred domaćom publikom, u Zagrebu, koji će biti u subotu 20. listopada u Velikom pogonu Tvornice kulture. U studenom slijedi skandinavska turneja Sevdah Takhta, koncerti u Švedskoj i Norveškoj, a snima se i album Antenata, kao što sam već spomenuo. U Antenatu smo jako zagrizli i vjerujem da ćemo biti zadovoljni s materijalom, koji bi trebao biti objavljen početkom iduće godine, nakon miksanja, jer ima mnogo posla oko toga. Nastavljam, naravno, raditi i svoje radionice.