Narantxa (Death Disco): “Usporedbe sa Šarlo Akrobatom nam imponiraju”

4378

Za Death Disco sam prvi put čuo prije dvije godine kao o najperspektivnijem mladom splitskom bendu. Jednog proljetnog dana, vidio sam plakat s najavom njihovog zagrebačkog nastupa u Papillonu, te sam čvrsto odlučio da ne smijem to propustiti.

Kad sam u Papillonu čuo prve taktove, uhvatilo me sveopće oduševljenje, a još jedan dodatni plus kod mene dobili su zbog veliki sličnosti s mojim omiljenim Šarlo Akrobatom.

Za one manje upućene treba naglasiti da je Death Disco nastao na malo neobičan način, bolje rečeno nastao je iz puke zafrkancije – tako što su gitarist Niko i basist Narantxa preko interneta razmjenjivali materijale nastale u kućnoj radinosti. Kad su preselili u Zagreb, odlučili su naći bubnjara i okupiti bend. Promijenili su stil, počeli su svirati ono što danas nazivamo post punk, i sve više su zvučali kao danas.

Premda im je materijal bio poprilično star, svojim kvalitetnim svirkama su privukli pozornost na sebe, te su konačno uspjeli naći izdavača za svoj album prvijenac “Crveni signali“. Što je i bio povod za intervju s basistom Narantxom.

Za početak mi reci nešto vama? Nastanak, uzori…
Moglo bi se reći da je to bilo 2003., to su bili prapočeci. Gitarist Niko i ja smo počeli raditi nešto preko kompjutera, i mislili smo da to bude čisto kao neki lo-fi projekt. To je bilo više elektronički orijentirano. Nakon nekih godinu dana, kada smo se obojica preselili u Zagreb, palo nam je napamet da bi mogli radit ikao neki klasični bend, tj. da uvedemo i bubnjara, pa ako uspije – može – ako ne bude zvučalo dobro, onda ćemo nastaviti kako smo i prije radili.

Muziku podržava

Koja je poruka vaših tekstova?
Interesantno je da nam tekstovi uglavnom ništa ne znače. Naš bubnjar (uskoro mu izlazi knjiga poezije) je u slobodno vrijeme pjesnik, i ono najbolje stavi u zbirku, a mi dobijemo ono što napiše u redu za referadu (smijeh). Zapravo nije baš tako, ali tekstovi nam i nisu toliko bitni. I jesu i nisu. Neki imaju značenje, neki nemaju.

U životu sam se nagledao koncerata, i mogu reći da mi vaš nastup u KSET-u jedan od najdojmljivijih koji sam ikada gledao. Publika vas je također odlično primila. Je li taj nastup putokaz ka nekoj novoj, svjetlijoj budućnosti?
Ne znam kako bih ti mogao odgovoriti na to pitanje. Mislim, što se tiče ambicija, mi se sad baš i ne mislimo gurati na radio, TV. Bar ne previše. Bend našeg tipa manje, više nema što raditi na ‘heavy rotationu’. Neke stvari jesu napravljene da bi se puštale na radiju, a za neke ne znam šta bi širi krug ljudi mogao vidjeti u njima.

Misliš li da nam je underground scena zapostavljena u odnosu na mainstream scenu, tj. da bi u medijima trebala dobiti veću pozornost?
I da i ne. Kao što rekoh, neke stvari jesu za široke mase, neke baš i nisu. Ne poznajem previše mainstream jer to nije moja domena. Što se tiče undergrounda , mislim da je dobar takav kakv je, barem u ZG-u i većim gradovima. Jedino mi je žao što se ne svira više npr. u Gospiću. Ne mora sve ići na TV.

Stalno sam na koncertma bendova najrazličitijih žanrova, i dobivam dojam da publika baš i ne voli pretjerano post punk / noise žanr?
Iskreno rečeno, to i nikad nije bila toliko popularna muzika, čak ni ’80-ih, kad je to bilo aktualno. Recimo Gang Of Four se je pojavio na radiju, dok su ostali bendovi bili underground, svirali za sitniš. To mi je i nekako prirodno.

U početku ste dosta koketirali s elektronikom. Slušao sam te neke stare stvari, i zvuče jako dobro. Ipak, vi ste ih izostavili s albuma. Zbog čega ste to napravili, i da li je to elektroničko razdoblje vaše karijere završeno?
Nije da smo ga odbacili, nego mislim da smo mi sada drugi bend. Nama je žao što nismo promijenili ime, jer nam je ono malo nespretno. A i, to je pjesma od benda, nekako najgluplje i najlakše rješenje. Kad smo počeli raditi kao bend, računali smo da će ta elektronika biti prevedena na instrumente, ali što smo više svirali zvučali smo sve sirovije i minimalnije. Nama je prirodnije da sviramo punk. Sad kad pogledam to što smo radili, meni je taj neki dub i poluelektronika ok, ali se više ne mogu toliko povezati s tim da bih to radio na stageu. Tu i tamo odsviramo nešto staro, ali mi više volimo gledati naprijed nego nazad.

Većina ljudi na prvo slušanje daje primjedbe da previše bacate na Šarlo. Što ti kažeš na to?
Ljudi imaju uši, i ne mogu ja sad ljude lagati da to nije tako ako je očito. Meni to može samo imponirati.

Misliš da vam je to plus ili minus?
Mislim da nije niti plus niti minus. Sliči, i nemamo se zašto toga stidjeti. Vjerujem da će buduća izdanja sve manje i manje bacati na spomenuti bend, a i donekle je prirodno da prvi uradak nekog benda sliči na nešto. Ja od toga ne bježim. Uostalom, Šarlo Akrobata je dobar bend.

Koji bendovi su najviše utjecali na vas?
Najveći utjecaj definitivno imaju Šarlo Akrobata, Gang Of Four i Wire, a sad, mi slušamo svašta, Pop Group, Mirzino Jato…

Ljudi u Zagrebu (a da ne govorimo o ostalim gradovima) se vole žaliti na problem s izlascima, tj. da nemaju gdje izaći vani. Misliš li da nam je klupska scena dovoljno dobra?
Mislim da je scena u Zagrebu super, a tko god se žali na zagrebačku scenu, trebalo bi ga smjestiti u Gospić. Sjećam se da, dok smo bili u Splitu, bilo je par godina da nije bilo nijednog kluba za sviranje. Ljudi bi gledali najave u Zagrebu i doslovno plakali.

Mladim bendovima veliki problem predstavlja nedostatak izdavačkih kuća koji bi ih podržali. Moglo bi se reći da ste vi imali i dosta sreće, pa ste dospijeli pod okrilje Igora Banjanina i njegovog Dirty Old Labela. Koliko vam je on pomogao, i koliko takvi ljudi znače za underground scenu?
Žao mi je što nema više ljudi koji se žele angažirati oko toga. To je komad posla, i malo tko se želi baviti s time. Većina ljudi koji su u tome (glazbi) bi radije svirali nego izdavali. Cijenim što se pojavio jedan Moonlee, koji zbilja radi punom parom, također i Banjanin sad pokreće taj Dirty Old Label na kojem smo i mi.

Izgleda da se stvari pokreću, ali to su sve ajmo reći veterani. Volio bih da se i mladi zagriju za takav posao i koriste blagodati kao što je internet. U ’90-ima to nije bilo toliko popularno, sve se moralo poštom, pa informiranje preko fanzina… Danas je to puno lakše.

Što se tiče Banjanina, pomogao nam je dosta. Da nije bilo njega ne bi mi odustali, radili bi, skupili početni kapital, tiskali, gurali i sve to, ali nama je drago što imamo čovjeka koji se želi baviti onim stvarima kojima se mi ne želimo. Dosta nam je pomogao i cijenimo to.

Svatko od vas svira u barem još jednom bendu sa strane. Da li vas to ograničava s vremenom, tj. da li misliš da bi bilo bolje da se koncentrirate samo na Death Disco?
Da nemamo druge bendove, možda bi malo više radili na ‘primarnom’. Underground bendovi to vole raditi i mislim da je to ok, jer bendovi koji dijele članove uglavnom nisu slični, da jest, ne bi imalo smisla.

S kojim bendovima najviše surađujete?
Osim 7 That Spells i Polja lavande u kojima sviram to su uglavnom bendovi čije članove viđamo na raznim događanjima: Casual Elvis, Man Zero, Ruiz, Tigrova Mast, Owie Pockshull…

Imate li šta novog materijala?
Imamo dosta novih pjesama, tj. imamo već oko pola materijala za novi album. Reakcije su svakakve, nekima je bolji stari materijal a nekome novi…

Planovi za budućnost?
Planovi su da sviramo što više, ali ja ne znam koliko je to izvedivo. Malo smo prebookirani, ali ja se nadam da ćemo svirati barem jednako, i raditi nove ploče.

0 Shares
Muziku podržava