“Na hrvatskoj sceni jedina Chuijevka je Josipa Lisac”

Tijekom subotnjeg popodneva, grupa Chui i glazbena diva Josipa Lisac udružili su snage za snimanje video broja njihovog novog singla “Tebi putujem“.

Ova zanimljiva kolaboracija uskoro će biti predstavljena i slušateljima u trajanju od gotovo sedam minuta, dok će spot (na kojemu je radio redatelj Radislav Jovanov Gonzo) biti prezentiran krajem ovoga mjeseca.

U planu je i skorašnji nastup, kada će Chui nastupiti u zagrebačkom MSU 1. ožujka, zajedno s Jazz orkestrom HRT-a.“Mi smo svi veliki fanovi Josipe, još od njezinog prvog albuma ‘Dnevnik jedne ljubavi’. Željka Veverec i ja smo napisali tu pjesmu i jednostavno pjesma je zvala Josipu, da dođe u nju i da je otpjeva. Presretni smo što se to na kraju dogodilo i drago nam je što se i njoj to jako svidjelo. Pristala je na tu jednu našu igru. I evo, pjesma će uskoro izaći van, nadam se da će se svidjeti ljudima. Prve reakcije su fantastične i super mi je što ta pjesma predstavlja cijelu tu neku scenu koja kod nas već neko vrijeme kuha i koja je stvarno nabujala. Ima toliko dobrih bendova, i nikako da to dođe do malo jačih medija, ali borimo se.

Josipa je na istoj valnoj duljini kao i mi, iako je starija od nas, ali je toliko u duhu i energiji mlada i željna da bude suvremena, da prati novo i vjeruje mladima, što je danas stvarno jako bitno. Meni je ona na hrvatskoj sceni zapravo jedina Chuijevka, ajmo to tako reći. Željka je napisala tu melodiju koja je bila kao stvorena za nju. Nije bilo teško doći do nje, mislim da je glazba bila ključna koja je za to zaslužna. Ona je već poznavala Janka i Vojkana, pa je onda sve bilo automatski lakše. Dobila je tu pjesmu, malo je pročačkala o nama, saznala što radimo, čula je i jako joj se svidjela pjesma” rekao je o suradnji Toni Starešinić.

Josipa je već prethodno bila upoznata s bendom, a neke od članova već poznaje od prije: “Poznajem Vojkana Jocića, saksofonistu, izvrstan je glazbenik i već smo surađivali. Tonija sam prvi puta upoznala, Janka poznajem preko njegovog tate, Jure Novoselića, znam ga od malena. Pravo poznanstvo dolazi kroz glazbu, koje je i najvrijednije, a ova pjesma je izvrsna, jako mi se sviđa. Jako mi je drago što su me pozvali i drago mi je što su oni sretni. Oni su pozvali mene, znali su zašto me zovu i poznaju moj glazbeni svijeti, ali i ja također želim ući u taj svijet i da se naljepše što možemo muzikalno prilagodimo jedni drugima. Baš smo zadovoljni, i oni i ja.

Lijepe su riječi pjesme, ona je kao jedna mantra jer se cijelo vrijeme melodija ponavlja, ali ne, nego se razgrađuje i pruža potpunu slobodu u vokalnom pogledu. ‘Kao list na vjetru tebi putujem, kao list na vjetru ja se tebi predajem‘ – to je jako lijepo rečeno. Oni su izvrsni glazbenici, a i ja sam ponovno naišla na talentirane, mlađe ljude s kojima sam mogla krasnu suradnju ostvariti i jako sam sretna zbog toga. U njoj mogu pronaći sebe i pružiti sebe. A zašto su oni izabrali baš mene? To je pitanje. Vjerojatno zato što su u mom glazbenom putu i dugačkom glazbenom vremenu osjetili neke svoje trenutke. To je psihološki, odnosno glazbeno da s nekime slično razmišljaš. Ti moraš to čuti, mi svi slušamo i čujemo, a neki slušaju, a ne čuju. Nisu svi muzikalni, ali glazbenik bi trebao slušati i čuti, i onda prepoznati da bi nešto energetski zajedno moglo ići. Energija je bitna, a to je netko kod mene čuo i prepoznao.

Izuzetno se dobro razumijem s puno mlađima od sebe, i tada ne stojim na mjestu, nego se krećem. Prije nekoliko dana navršila sam 67 godina, smiješne su brojke, ali zapravo koliko godina imam to uopće ne znam. I nije ti to važno, važno je da budeš u tom vremenu, ali vrijeme se stalno mijenja. Nije isto što je bilo prije tri dana, prije 10 godina, a bome nije isto ni kada sam ja 67. imala 17 godina i kada je krenula cijela priča. Jednostavno je, ako ti tu glazbu zapravo živiš i stvarno si u njoj, onda ti i čuješ, vidiš, prepoznaješ i zavoliš. Nakon toga i oni koji nas slušaju, kojima ćemo to prezentirati, oni to prepoznaju. Ide li to na prvu, ide li kratkoročno ili dugoročno, o tome uopće neću razmišljati, i pravi glazbenik ni ne bi smio o tome razmišljati. Nisam razmišljala kad će mene zavoljeti, i koliko će trebati da me zavole. Snimali smo u studiju i Toni je došao s albumom ‘Dnevnik jedne ljubavi’. Pa to je fantastično. Nisam se sad smrznula, jer sam to već doživjela, ali to je tako lijepo. Ponovno mi je to bila jedna nagrada i nešto prekrasno i dirljivo. Prekrasni ljudi, zaista su mi se dopali jako.

A što bih ja poručila čitateljima Muzika.hr? Premalo mi promoviramo svoje. Mi nemamo osviještenost kao društvo i nemamo osviještenu tu vrijednost koliko zapravo vrijedimo i koliko ovdje ljudi postoji koji stvaraju i koji su vrijedni, a ne marimo za njih. Sve nam se sviđa što dolazi izvana, nekakave bezvezarije i gluposti.

Znam da smo mala zemlja i malo društvo, ali ovdje jako puno ljudi živi koji jako dobro stvaraju. Imamo puno kreativnih ljudi. Ljudi se boje kako doći do te spoznaje da si ti vrijedan, mislim da bi se svi trebali naopačke okrenuti prema sebi. Zašto uopće moram razmišljati da se na nekim radio stanicama vrti 80 posto stranog programa i to lošeg, a ovdje imaš puno veću vrijednost. To znači da nemaš spoznaju o svojoj vrijednosti i to je veliki minus. To je katastrofalno kod društva u cjelini, ne vjeruješ u sebe, ne cijeniš sebe i ne motiviraš svoje… Zašto to ne možemo prepoznati? Svaki pojedinac bi se trebao okrenuti prema sebi. Nemamo dovoljno poštovanja prema sebi i ljudi nisu ujedinjeni sami sa sobom, zato i dolazi do problema. Stvarajući nikada nisam razmišljala o novcima. Danas je materija previše zaglibila u sve tako da je uzela i potrošila sve ideale ljudima. A ja sanjarim. Čovjek treba sanjariti.“