My Buddy Moose

U taboru riječkog benda My Buddy Moose unazad nekoliko dana kruže zanimljive novosti.

Kao prvo, izbacili su već sada hvaljeni četvrti studijski album nazvan “IV” s 10 bogatih pjesama, među kojima se uvrstio i jedan duet. Za singlove su izabrali “Terrible Place” i “Letters From The Past”, od kojih je prvi spomenuti dobio i interesantan videospot.

Također, nakon već brojnih suradnji i sviranja s poznatim glazbenicima, sada se spremaju i na pohod na SuperUho Festival kada će zasvirati zajedno s jednim od svojih velikih uzora, M. Wardom.

Muziku podržava

Kroz sve ove aktualnosti prošli smo zajedno s vokalom i gitaristom Lukom Benčićem.

Novi album “IV” je vani, a opet ste ga snimali uživo u jednom komadu kao na probi, bez previše dosnimavanja. Kako ste zadovoljni rezultatom, ali i cijelim procesom nastanka?

Vrlo smo zadovoljni i s jednim i s drugim. Naš način rada uvjetovan je donekle financijskom podlogom, odnosno budžetom koji si, s obzirom na mogućnosti, predvidimo za album. Nastojimo biti ekonomični i potrošiti što manje studijskih sati, a to je moguće ako u studio dođeš potpuno uvježban, s gotovim pjesmama i definiranim aranžmanima, pa su ti dovoljna tri – četiri takea po pjesmi, nekad i manje. Recimo, “Second Best” smo snimili iz prvog takea.

Uglavnom, krucijalna stvar su nam probe na kojima sve uradimo unaprijed, snimamo ih, preslušavamo demose, povremeno “prošuljamo” na koncertima, i do odlaska u studio imamo praktički gotov album kojeg samo treba prenijeti na trake, možda dodati koju sitnicu u vidu klavijatura, pratećih vokala i slično. Sam proces nevjerojatno je zabavan, cijelo vrijeme sviramo, u dobroj smo formi i uživamo izvoditi te pjesme, tako da uživamo i u studiju dok ih snimamo. Mislim da se to osjeti i na rezultatu, svatko tko bude pozornije slušao moći će uživati u toj radosti sviranja kao što smo i mi uživali.

Kada je riječ o napredovanju, kakvi iskoraci su po vama vidljivi u autorskom, sviračkom, ali i produkcijskom pogledu?

Što se autorskog dijela tiče, s iskustvom dolaze i novi izazovi koje si zadajem ja kao songwriter, a onda i bend koji te pjesme oblikuje, kreira im atmosferu, aranžira ih i dotjeruje. Meni je najveći izazov blendati različite žanrove, uzeti iz njih neke sitnice, nekad i krupnije elemente, i ugraditi ih u nešto što doživljavam kao My Buddy Moose zvuk. Svirački smo definitivno sve bolji i bolji i to nam predstavlja veliki užitak, jer je gušt raditi i materijalizirati ideje. I produkcijski vjerujem da smo napredovali. Ovaj smo album sami producirali, uz pomoć Mateja i Matthewa koji su bili u ulogama snimatelja i mixing engineera, ali i koproducenata zbog svojeg kreativnog inputa u materijal.

Spomenuo si Matthewa Emersona Browna, kako to da je ovoga puta umjesto Chrisa Eckmana na albumu radio on kao (ko)producent, uz Mateja Zeca?

S Chrisom smo se svojevremeno dopisivali kao potencijalnim producentom, ali on je te godine kada smo namjeravali snimati album bio zauzet sa svojom izdavačkom kućom pa nam je za miks preporučio Matthewa s kojim je već radio album Walkaboutsa. Stupili smo s njim u kontakt i tako je to krenulo. Mateja Zeca znamo dugi niz godina, on je odličan muzičar, svira u bendovima Let 3 i Morso i jako dobro razumije glazbu, a ujedno je i odličan snimatelj. Kod njega smo prvo snimili dva singla, a iskustvo je bilo odlično pa smo odlučili u G.I.S.-u raditi cijeli album.

Na albumu se po meni mogu naći neki zaista maestralni momenti, poput slojevite, osam i pol minutne “Death Row” koju krasi i usna harmonika. Što vas je u autorskom pogledu sada inspiriralo i utjecalo na vas?

Puno toga, “Death Row” sam, recimo, zamislio kao raskošnu pjesmu s puno akorda koji se uspinju i spuštaju i nekim mračnim razrješenjem, u molu i teško. Nešto između Boba Dylana, Jimmyja Webba i Scotta Walkera. “Letters” mi je bio izazov kao pjesma sa samo dva akorda koja svejedno ima brdo melodije, kroz pjevanja, refrene, gitarske teme. “Terrible Place” ima taj čudan free jazz loop na kraju koji sve “pokvari”. Ima tu i puno nekakvih mediteranskih melodija, u tercama, kao u “My People” i “Wilderness Years”, a to dolazi iz talijanske glazbe.  To su sve stvari s kojima se volim igrati.

Ovoga puta odlučili ste se i za suradnju s jednom beogradskom kantautoricom, točnije za duet?

Ivana Smolović je naša prijateljica koju smo susretali po koncertima, a budući da nam se sviđa kako pjeva i glazba koju radi, bio nam je prirodan odabir da nju zovemo za “Waiting” koja je bila i zamišljena kao duet.

Osim što je objavljen u digitalnom formatu, uskoro i na CD-u, na jesen dobiva i vinilno izdanje. Što vama ploče predstavljaju u današnjem digitalnom dobu?

Ploče su danas artefakt za sladokusce, a budući da i mi spadamo u tu kategoriju, bitno nam je imati album na vinilu. Pustimo sada na stranu kvalitetu zvuka, to je nekome bitno, nekome nije, ploče imaju emotivnu vrijednost i to je važno.

Surađivali ste i s Howeom Gelbom, Markom Olsonom, a više puta i sa spomenutim Chrisom Eckmanom. Međutim, saznali smo i da ćete na ovogodišnjem SuperUhu zasvirati i s M. Wardom. Kako je došlo do toga i hoće li biti u igri i neka studijska suradnja?

Domagoj, koji organizira nastup, nas je zvao i pitao ako bismo odsvirali par stvari s M. Wardom i mi smo pristali budući da smo fanovi, a to nam je i lijep izazov. Slično je bilo i s Olsonom i Gelbom i pokazalo se da su to sjajna iskustva. Ne razmišljamo za sada o studijskoj suradnji, bitno nam je da to sve skupa zvuči na koncertu i da se dobro zabavimo i on i mi.

Jeste li općenito razmišljali i o nekom proboju van regije? Suradnja s ovakvim imenima je ipak prilično snažna referenca…

Jesmo tijekom tih deset i više godina, išli smo nešto i van. Najdalje do Velike Britanije, ali za to bi se trebalo malo više dati u organizaciju, odnosno menadžment, za što baš nismo najagilniji.

Što povlači sa sobom i ovo pitanje, da možete izabrati, s kojim biste se bendovima i izvođačima voljeli uputiti na neku podužu turneju po svijetu?

Joj, ne znam. Mislim da nije jedini preduvjet za turneju s nekim bendom da ti je taj bend super. Morate se složiti i kao ljudi, a čak i u tom slučaju postoji mogućnost da imaju neki šupački menadžment koji će te stišavati na tvom dijelu nastupa i neće ti dati da koristiš backstage. Ima masu takvih loših iskustava u povijesti glazbe. Tom Waits se, recimo, grozno proveo kao predgrupa Charlieja Richa i Franka Zappe, isto se desilo i Sonic Youthu s Neilom Youngom. Tako da bi trebao to sve proučiti prije nego što ti odgovorim na pitanje.

Osim nastupa na SuperUhu, što slijedi za ostatak ove godine?

Sviramo i u Kotoru na Sea Rock festivalu za par dana, odličan je line up – Alejandro Escovedo, Mark Olson, Don Antonio… Potom ćemo na jesen krenuti s klupskim promocijama albuma posvuda, a o tome uskoro.

Nekoliko primjeraka albuma “IV” čeka sretnika/cu koji točno odgovori na nagradno pitanje:

S kojim su singlom My Buddy Moose najavili svoj drugi studijski album?

Točan odgovor, puno ime i prezime, email i broj mobitela, te adresu stanovanja, šaljite na nagradna.igra@muzika.hr (s naznakom “My Buddy Moose”). Nagradna igra traje do petka, 21. srpnja kada ćemo objaviti dobitnike.

Muziku podržava
Stisni