Tri godine čekao se novi album U2, najavljivan kao onaj koji bi trebao izaći tek nekoliko mjeseci nakon prethodnika. Tri godine trebalo je četvorki da skupi svo to 40-godišnje iskustvo u album koji su tako i nazvali – “Songs of Experience”. Što su isporučili? Time se pozabavio recenzentski dvojac Muzike – Miklaužić i Tučkar.
1. Siniša Miklaužić: “Šablonske pjesme iskustva” (Ocjena: 2/5)
Nakon “Songs of Innocence” objavljenog najesen 2014., U2 je najavio novi album kroz par mjeseci. Album nikako i nikako nije izlazio, a svjetlo dana ugledao je više od tri godine kasnije.
Gledajući tu strepnju oko novog albuma, dalo bi se naslutiti da su dečki pošteno zapeli i dorađivali pjesme, s obzirom da im posljednji albumi i nisu bili nešto. Zadnji stvarno dobar album bio je “All That You Can’t Leave Behind”, a nakon toga je uslijedio niz albuma u kojemu je svaki sljedeći bio barem dva-tri koplja slabiji od prethodnika. “How to Dismantle an Atomic Bomb” kao da je htio reprizirati “All That You Can’t Leave Behind”, dok su “No Line on the Horizon” i “Songs of Innocence” jednostavno loši i malotko pamti išta s njih. Upravo iz tog razloga čekala se obljetnička turneja “Joshua Tree” da potjera novi interes za bend, kada su shvatili da sa “Songs of Experience” nisu napravili nikakav iskorak u odnosu na prošle albume.
Par singlova koji su procurili prije samog izlaska albuma djelomično su najavljivali da možda i ima nade da U2 napravi album vrijedan pažnje. “You’re the Best Thing About Me” jedna je sasvim solidna pjesma koja ima pravi U2 moment u refrenu na kojeg se publika pali, dok je već sljedeća “Get Out of Your Own Way” nešto što bi najbolje odgovaralo albumu “How to Dismantle an Atomic Bomb”, jer zvuči kao neka b-strana s albuma “All That You Can’t Leave Behind”.
Tim pjesmama još je tijekom ljeta prethodila “The Blackout”, jedna od najlošijih stvari koju su napravili zadnjih 20-ak (ako ne i više) godina. Pjesma je naprosto loš hibrid “Elevetiona” i njegove kopije “Get On Your Boots” u nešto mračnijem izdanju. Generalno, teško slušljivo.
I tako, prije albuma smo imali vrlo varljivu situaciju s kojom se teško moglo u potpunosti shvatiti u kojem će smjeru album krenuti, budući da je kombinacija jedna loša, jedna prosječna i jedna s jakim U2 faktorom mogla ponijeti album bilo kuda. Realisti bi rekli, tu je ipak bila samo jedna slušljiva pjesma, a ostalo je zaboravljeno, i upravo takvi su i u pravu jer ovo nije ništa bolje ili lošije od onoga što U2 radi zadnjih dekada.
Pjesme su vrlo predvidljive, nema tu one napetosti, Edge nije pogodio nijedan novi revolucionarni rif. Sve djeluje ispeglano i ušminkano, samo da se odmakne od osnovnog problema s kojim se U2 muči već petnaestak godina, a to je manjak ideje i dobrih pjesama. Naravno, fanovi će i dalje reći da je to ‘pravi U2’ jer Bono pjeva standardno, ekipa oko njega solidno odrađuje posao, ali osobno opet ne vidim neku pjesmu, osim eventualno “You’re the Best Thing About Me” koja može zaživjeti duže od turneje s kojom će se promovirati “Songs of Experience”.
Uvodna “Love Is All We Have Left” nalikuje na posljednji album Editorsa (lagani synth i kmečavi vokali preko toga), s “Lights of Home” kao da su preradili Beckovog “Losera” s iritantnim refrenom, “American Soul” još je jedna skladba s hibridnim gitarama i jednim od najpamtljivijih refrena na albumu, “Summer of Love” klasična je U2 pjesma koja se ovom prilikom ne razvije u ništa, “Red Flag Day” čisti je filler, “The Showman (Little More Better)” svojevrsni je odmak od standardnog štiva i čini se vrlo simpatično i osunčano (možda hit za sljedeće ljeto?!), balade poput “The Little Things That Give You Away” i “Landlady” nekad su puno bolje pogađali, “Love Is Bigger Than Anything in Its Way” spada među solidnije stvari, dok je završna “13 (There Is a Light)” bolja balada od ovih koje joj prethode.
Generalno, U2 je u banani već predugo, ali su toliko dobrog napravili u prošlom stoljeću da im mnogi opraštaju ovo bljedilo koje pružaju sada. Pomalo je smiješno gledati 3. mjesto na godišnjoj listi u Rolling Stoneu, budući da album još nije ni izašao, a to je upravo ono što i najviše ne valja u današnjoj glazbenoj kulturi – idolopoklonstvo bez obzira kako materijal doista zvuči.
“Songs of Experience” točno je ono što i naslov govori, ove pjesme napravio je iskusan bend kroz svoje šablone prokušane u četrdesetogodišnjoj karijeri. Ovo je jedan vrlo ziheraški album kojem nedostaju hitovi, a prije svega i dobre pjesme s kojima bi bend opravdao svoju veličinu, a ne da i dalje živi na temeljima izgrađenim do 2000. godine (zlobnici bi rekli i desetak godina manje).
U2 će i dalje ostati veliki bend, jedan od najvećih, u to uopće nema sumnje, ali da im nedostaje hrabrosti, to je i više nego jasno. Ako uzmete deluxe verziju u ruke, čut ćete neke remikseve pjesama koje djeluju mnogo svježije, modernije i bolje od originala pa je prava šteta da nisu uzeli nekog plesnijeg producenta koji bi na drugačiji način oplemenio ovaj, u konačnici, sasvim slabašan niz pjesama.
2. Zoran Tučkar: “Kompromis je jamac dugovječnosti” (Ocjena: 2.5/5)
Nije lako biti U2. Treba znati održati i opravdati sva ona megalomanska očekivanja koja su postojala od strane publike i koja su i sami članovi (najviše Bono) lagano podgrijavali. Od benda koji je 40 godina zajedno u nepromijenjenoj postavi teško je očekivati više išta – i brak treba izdržati 40 godina, nekmoli četveročlani bend. S druge strane, to je U2, brend i to breme treba nositi. Svaki slabiji trenutak može izazvati bjelosvjetsku sprdačinu, optužbe za patetiku i slično.
Ove godine sastav je turnejom obilježio 30 godina od izdavanja albuma “Joshua Tree”, i time posredno dao do znanja publici da ne očekuje novi takav album. Omot prikazuje Bonovog sina Elija i Edgeovu kćer Sian kako se drže za ruke, što sugerira da stari rockeri možda žele poručiti nešto mlađim generacijama. Sian nosi šljem, stari fanovi će ga se sjetiti sličnog šljema i omota “The Best of 1980-1990”. Ipak, bend je relativno daleko od rekreiranja zvuka starog zlata.
Sastav je odlučio plivati ukorak s vremenom što je uvijek dvosjekli mač – veći je broj muzičara veterana izdao katastrofalne albume kad su htjeli slijediti trendove (naročito one koje ni ne razumiju), nego kad su se držali provjerenog terena. “Gdje je puno babica, kilavo je dijete”, kaže stara narodna. Na ovom albumu gostuju Haim i Kendrick Lamar, ima 34532 producenta, a najave kako je ovo najfokusiraniji U2 od ne znam kad samo su lijepe riječi. Bono, Adam, Larry i The Edge odlučili su novim albumom obuhvatiti stariju i mlađu publiku i to im je uspjelo s promjenjivim rezultatima.
“Songs of Experience” je vrlo običan album sastava koji želi nastaviti dalje svirati i snimati albume jer to jedino zna i raditi. Na albumu ima svega, osim jedne istinski vrhunske pjesme. Povremeno Bono, Larry, Adam i The Edge čak zvuče kao U2. Album otvara dojmljiva ambijentalna laganica “Love Is All We Have Left”, da bi nastavak, pogotovo prva polovica albuma pokazala da je najjača pjesma sa singl-potencijalom na albumu “You’re The Best Thing About Me”, sa “Summer of Love” kao mogućom drugom opcijom. Edgeovo karakteristično pikanje po gitari je uglavnom diskretno, da ne kažem odsutno, kao da su ga izbacili iz sastava tijekom snimanja, ali je iz pristojnosti ipak odlučio ostati.
“American Soul” je uspjela uzeti sve najgore od modernog indie popa i zvuči baš tako, dok je nešto bolja “Blackout”. Zato “The Little Things That Give You Away” i “Landlady” podsjećaju kakav je to bio bend, kojeg su voljeli “svi”. Refren od “Song For Someone” sa “Songs of Innocence” se pojavljuje na zaključnoj “13 (There Is a Light)” čime se i na ovaj način stvara poveznica između ta dva albuma. Osnovna je razlika što je “Songs of Innocence” inspiracijski bio usidren u mladost članova sastava, a “Songs of Experience” u, prema jednoj verziji Bonova pisma, a prema drugoj u ideje Williama Blakea. Disperzija se osjeti.
Za 2018. je najavljena turneja, kojom će se promovirati album, no nisam siguran da li ovaj, ili će biti 30 godina od ploče “Rattle and Hum”. Jest da je najavljen “Innocence + Experience” s ovim pjesmama, no ne bih se čudio da ipak odigraju na sigurno i da se okrenu davnašnjem neshvaćenom albumu jer je to ipak bolja kolekcija od ove. Griješiti je ljudski, praštati božanski, potpisnik ovih redova bi lakše oprostio prosječan album i njegove greške da nije bilo ovolike količine kompromiserštine u zvuku. S druge strane, već je sada jasno da će Bono i drugari imati rasprodanu turneju i da će album zasjesti na vrhove najprodavanijih i tko sam onda ja da nešto prigovaram.
