Emmett Jefferson Murphy III, ili skraćeno Murph, bubnjar je sastava Dinosaur Jr. U subotu 16. veljače dolaze svirati u Zagreb gdje će promovirati novi album ”I Bet On Sky”.
Tom prigodom u ovom opsežnom razgovoru prisjetio se početaka Dinosaura,
ali i suradnji s Evanom Dandom i Mikeom Wattom, Sonic Youth i Nirvanom.
Uskoro dolazite svirati u Zagreb. Jeste li spremni za našu publiku?
Da, spremni smo. Koncerti su u posljednje vrijeme bili zaista dobri. Mnogo sviramo i dobro se provodimo. Publika može očekivati osamdeset minuta dobre glazbe. 
Prije Zagreba nastupate pet dana zaredom. Treba li publika biti zabrinuta da biste mogli biti umorni?
Ma ne, mi smo većinom dobro. Navikli smo svirati svaku večer.
Obično se snimi više pjesama nego što se nađe na albumu? Kako radite tu selekciju?
Obično se vodimo tim može li J te pjesme odsvirati i otpjevati, ili ne. Ako ne može, on će ih izostaviti. Ali ponekad se te ‘napuštene’ pjesme nađu na sljedećem albumu. Primjerice, za ovaj album izvukli smo neke nekoliko godina stare pjesme te smo ih modificirali i pretvorili u novi materijal. Tako da se i te pjesme eventualno iskoriste.
Vaš prvi album također je snimljen u kućnom studiju, ali tada za 500 dolara, zar ne?
Da, on je također bio snimljen u kući jednog tipa kojeg smo znali, Chrisa Dicksona. Bio je snimljen u njegovom podrumu.
Koja je bila razlika u pristupu glazbi tada i danas?
Sada puno bolje poznajemo opremu i mnogo smo bolji svirači. Znamo kako postići određeni zvuk što ranije nismo znali, pa smo trebali eksperimentirati. Sada to točno znamo. I J se uvijek igra s različitim efektima, te uvijek modificira svoj zvuk.
Bubnjevi su bili i J-ev prvotni instrument. Miješa li se često u Vaše bubnjanje?
Da, on još uvijek piše devedeset posto bubnjarskih dionica, jer on može pjevati i svirati gitaru jedino ako bubnjevi zvuče kako on želi. To je vrlo zanimljivo. Pokušao je snimati i svirati s drugim bubnjarima, ali to nije išlo. Ja sam jedini bubnjar s kojim je on u posljednje vrijeme svirao i snimao na pločama. Iz ne znam kojeg razloga, on može pjevati i svirati uz moje bubnjeve, a uz nečije tuđe ne može.
Zar Vas to ne nervira? Zar ponekad ne poželite da se snimi bubnjarska dionica kakvu ste Vi zamislili, a ne on?
Ispočetka me to mnogo više živciralo, ali on je danas mnogo otvoreniji prema mojim i Louovim idejama nego prije.
Koliko je Dinosaur Jr Vaš projekt, a koliko J-ev? Lou je kazao da je bend osamdesetpostotna J-eva vizija.
Mislim da je to istina što se tiče pisanja pjesama, ali što se tiče izvedbe… J ima ideje, ali na svoj trojici je da moduliramo pjesme koje će na kraju postati Dinosaur Jr. Rekao bih da je bend J-ev što se tiče pisanja pjesama, ali što se tiče ostalog, svi su jednako zastupljeni.
Što mislite o J-evom solo bendu The Fog?
Sviđa mi se! Volio bih kad bismo mogli svirati neke od tih pjesama. Sviđaju se meni mnogi J-evi solo uradci. Neke od tih pjesama čak smatram i zanimljivijim od onih Dinosaur Jr-a.
Pa jeste li mu predložili da ih počnete izvoditi?
Jesam. Ali on uvijek slegne ramenima i kaže nešto kao “Ma ne, ne znam” (smijeh).
Zašto ste 1993. napustili bend?
Radilo se o zaista ružnom vremenu, i J je poželio više samostalno pisati i snimati. Želio je pronaći svoj vlastiti glas, i vidio sam da je tada to postao više J-ev projekt i bend. Osjećao sam se isključenim, tako da nisam vidio smisla u tome da ostanem član benda.
Što ste radili u međuvremenu?
Svirao sam s The Lemonheads i Evanom Dandom, te sam s njima bio dvije godine na turneji. Nakon toga sam imao mnogo projekata i bio sam u New Yorku. Radio sam mnogo kao studijski session glazbenik, i to me lagano dovelo do reuniona Dinosaur Jr-a. Nedavno sam mnogo vremena provodio u Los Angelesu gdje sam započeo nekoliko projekata koji još uvijek traju.
Koja je za Vas osnovna razlika u radu s Evanom Dandom i s J-em?
S Evanom se radilo o mnogo konvencionalnijem pristupu glazbi: jammali smo na neke ideje, i tako dolazili do pjesama. Ista je stvar sa mnom i Louom – kad on napiše pjesmu, mi je sviranjem napravimo. Dok J pristupa glazbi poput kompozitora, on na nas gleda kao na orkestar, a glazbu kao simfoniju. On čuje sve instrumente odjednom, i istodobno zapisuje sve dionice. Odmah ima točnu ideju o tome što želi postići.
Kako je došlo do ponovnog okupljanja benda 2005.?
J-ev menadžer pozvao je mene i Loua, jer je postojao veliki interes da se bend ponovno vidi. Tako da nas je sve nazvao i okupio.
I kakav je bio osjećaj nastupati zajedno nakon toliko godina?
Bilo je zaista nevjerojatno! Otišao sam u Los Angeles da malo zasviram s Louom, jer nas dvojica uvijek prethodno zajedno sviramo. I kad je J došao, osjećali smo se kao da smo se našli u onom podrumu gdje smo svirali na početku karijere, i kao da ni jedan dan nije prošao.
Sonic Youth su Vaši veliki fanovi?
Da. Mislim da smo im se svidjeli na prvo slušanje. I oni su se nama svidjeli. Tada smo bili vrlo glasni, šeprtljavi i divlji, nešto poput živog kaosa, i mislim da im se to svidjelo. Mislim da su nas zato i pozvali na zajedničku turneju.
Kakav je bio osjećaj biti na turneji s njima?
Bilo je odlično. Svirali smo za svakakvu publiku i bilo je nevjerojatno. A i inspirirajuće je bilo promatrati Sonic Youth dok nastupaju svaku večer, jer su tada, kasnih osamdesetih, bili tako intenzivni.
Kako je došlo do toga da vam Nirvana nastupi kao predgrupa?
Bilo je netom prije nego što su se probili, malo prije no što je ”Nevermind” izašao. J je to nekako dogovorio s našim menadžerom. Mi smo tada bili oduševljeni. Ali J je tu bio glavni, zato što je on predosjećao da će oni uskoro postati golemi.
Slušate li danas glazbu koja Vas je nekad inspirirala?
Sviđa se meni ta glazba. U posljednje vrijeme slušam mnogo punk-rocka koji sam slušao kao mlad. Danas ona zvuči tako smiješno, ali mi se sviđa. Zvuči jako staro, ali još uvijek me inspirira taj punk-rock koji sam slušao u srednjoj školi.
Kako je došlo do suradnje s Mikeom Wattom iz Minutemana?
Mike Watt, J i ja nastupali smo u bendu koji je izvodio covere Iggya Popa. Svirali smo u jednoj tvornici u New Yorku, te smo izvodili pjesme poput “TV Eye” i ostalih s albuma “Funhouse”. I Mike je poslije koncerta jako želio da s njim sviram u The Fogu, J-evom solo bendu. Ali kad sam pitao J-a, rekao mi je da ne bi mogao podnijeti obojicu, te je izabrao Mikea i još jednog drugog bubnjara. Tako je oformio The Fog i počeo izvoditi pjesme Iggya Popa. Tada su regrutirali Rona Ashetona, a priključio se i Scotty, originalni bubnjar… A onda je to doznao Iggy i rekao: “Hej, pa ti imaš moj bend koji svira moje pjesme!“. I tada mu je pala ideja da ponovno okupi The Stoogese. Tako da je J potaknuo njihov reunion.
A kako je došlo do suradnje s Henryem Rollinsom?
J i naš menadžer Brian su ‘brainstormali’, i Brian je predložio Rollinsa, a J je to objeručke prihvatio. Tako su se sve naše suradnje većinom i događale: sjedili bismo u krugu i nabacivali se idejama.
Koji su Vam osnovni bubnjarski uzori?
Odrastao sam slušajući mnogo Iana Paicea iz Deep Purplea, Mitcha Mitchella… Onda sam upao u punk-rock: Black Flag, Minor Threat, SSD Control… Tada sam upao u jazz-fusion: Billy Cobham iz Mahavishnu Orchestra… Onda sam slušao Franka Zappu, Black Sabbath, Led Zeppelin. Mislim da je moj stil pod utjecajem svega toga.
Koliko Vam se stil bubnjanja promijenio od benda All White Jury, Vašeg prvog benda, do 2013. i Dinosaur Jr-a?
Postao sam mnogo više rock bubnjar, dok sam prije bio više punk-rock.
Imate li još uvijek tremu?
Ne, više nemam, i to je zanimljivo kod ovog reuniona. U prvih nekoliko godina benda svi smo bili nervozni, ali sada se osjećamo prilično ugodno.
