Murph (Dinosaur Jr.): “Danas na internetu svatko može biti umjetnik i glazbenik”

1942

Treće zagrebačko gostovanje američkog alter rock benda Dinosaur Jr. pred samim je vratima.

Tri godine nakon posljednje svirke, Dinosi 24. lipnja ponovno nastupaju u Tvornici kulture, gdje će publici između ostalog predstaviti i nadolazeći studijski album “Give A Glimpse Of What Yer Not“.

Tročlanu postavu benda čini vokal i gitarist J Mascis, vokal i basist Lou Barlow i bubnjar Murph. Smatraju se jednim od najutjecajnijih američkih, ali i svjetskih indie bendova posljednjih 30 godina, posebnim po nevjerojatno energičnim i živim nastupima uz karakterističan i moćan zvuk.Ako već niste, u to se možete uvjeriti na novom zagrebačkom nastupu, povodom kojeg smo ponovno popričali s Murphom o svemu i svačemu.Mislim da je najbolji način za započeti ovaj intervju tako da te pitam o najsvježijim informacijama. Za kolovoz ste najavili izlazak novoga albuma…
Jako smo uzbuđeni oko toga. Baš smo nedavno gostovali u Jools Hollandovom showu gdje smo izveli dvije nove pjesme, točnije prve dvije stvari s novog albuma. To u pravilu ne radimo. Inače ne izvodimo nešto prije nego album izađe. Ali dobili smo priliku biti u toj emisiji, koja je odlična, i zapravo je sve prošlo jako dobro.Vjerujem da će i album biti takav, jer je ipak i Henry Rollins rekao da je fantastičan (smijeh)…
Tako je (smijeh).S obzirom da su prva tri albuma reizdana, zanima me u kakvom obliku ih preferirate slušati, je li to LP, mp3 ili na CD-u? Odnosno, koji bi format preporučio nekome tko još uvijek nije poslušao Dinosaur Jr.?
Hmm, ne znam, mislim da su svi dobri, ali nekako mi se više sviđa AB format, dakle vinili više od CD-a ili mp3 formata. Neki ljudi više preferiraju topliji zvuk, a nekada bubnjevi zvuče bolje u digitalnom obliku. Sjećam se kada je CD format tek izašao, kupio sam “Axis: Bold as Love” Jimija Hendrixa i nisam mogao vjerovati kako su se kristalno čisto mogli čuti bubnjevi. To me totalno zapanjilo. Tako da sve ovisi o tvom uhu i tvojim preferencijama.Sada kada si spomenuo CD-e, a i uzevši u obzir da je Dinosaur Jr. poznat kao glasan bend, što misliš o ‘loudness war’ trendu i sve glasnijim i glasnijim CD-ima koji su izlazili od ’90-ih naovamo?
Opet je sve to subjektivno. Neki bendovi zvuče jako dobro, kao naprimjer MC5 ili The Stooges, Hendrix, The Who. Sve to zvuči jako dobro uživo, ali onda imaš Joni Mitchell, Sandy Denny i Fairport Convention, koje zvuče bolje u nešto ‘mekšem’ izdanju. Sve zapravo ovisi o tome što u određenom trenutku želiš slušati.

Jeste ikada doživjeli da se netko žalio kako ste vi preglasni ili nešto slično tome?
Jesmo. U ranim danima benda, u našem rodnom gradu Massachusettsu, dobili smo zabranu sviranja u brojnim klubovima, jer smo bili preglasni i prenemarni. To nas je natjeralo da odemo u New York i Boston. Tamo ljudi vole glasnoću, tako da je funkcioniralo.

A smatraš li da su vaši studijski albumi preglasni?

Ponekad su neke stvari prenabrijane, kada već pričamo o zvuku. Ali sam se s godinama definitivno promijenio, odnosno mislim da smo se svi promijenili. Imali smo običaj snimati albume u studiju sa super visokim volumenom, ali ih sada mrvicu stišavamo jer možeš bolje manipulirati sa zvukom.

Muziku podržava

U jednom intervjuu J Mascis je izjavio kako je sviranje bubnjeva zabavnije od sviranja gitare. Jeste li ikada došli na ideju da se zamjenite za instrumente?
Zapravo i nismo, jer u pravilu sviram samo bubnjeve. Iako mislim da J još uvijek više preferira bubnjeve. Ali smatram da je kao frontmen znao da bi mu bilo jako teško kao bubnjaru, dakle, da je u isto vrijeme i frontmen. Mislim da je u tome velika razlika. J i Lou su autori, oni imaju potrebu da se izraze kroz pjesmu. S druge strane sretan sam što sam samo muzičar. Da se recimo odlučim isprobati taj medij, napisao bih knjigu ili memoare ili nešto slično. Vjerojatno bih bio sretniji da napišem novelu, nego da pokušam napisati pjesmu. Dok J i Lou više vole pisati pjesme jer je to ipak njihova strast.

Dakle, ostaješ za bubnjevima?
Ostajem, da (smijeh).

Russell Beecher, urednik vaše knjige “The Dinosaur Jr. by Dinosaur Jr.” spomenuo je kako ste sva trojica jako vrijedni i marljivi. Znači li to da imate puno probi kao bend ili se pojedinačno uvježbavate ili pak nešto drugo?

Svi smo veliki perfekcionisti i želimo napraviti sve kako treba. Mislim da je stvar u pojedinačnim probama. Primjerice, bubnjeve sviram dnevno minimalno sat vremena i trudim se svakoga dana to raditi. Onda kad se okupimo jako ozbiljno i fokusirano prionemo na posao. U tim trenucima nema druženja i zafrkancije, jer smo u ozbiljnom poslu i želimo to napraviti kako spada.

Pročitala sam u Spinu tvoj citat kako svo troje imate u potpunosti različite osobnosti i da je to bio jedan od razloga zbog kojih ste ti i Lou na neko vrijeme otišli iz benda. Jeste li se promijenili od tada i možeš li opisati vašu dinamičnost danas?
Sada kako smo stariji imamo puno više toga zajedničkog, naročito J i Lou koji imaju klince i obitelji. Tako da su dosta u tim obiteljskim šprehama, pa i njih vode uokolo, primjerice na tonske probe, snimanja ili obične bendovske probe. Tako da i njihove obitelji znaju biti dio te priče. U tom smislu je puno drugačije nego prije. Ipak, mislim da je jedan od glavnih razloga odrastanje. Odrastao sam van New Yorka i bio sam u socijalnom smislu puno ležerniji i prilagodljiviji. J i Lou to nisu bili. Trebao im je dugi niz godina da se opuste u takvom pogledu. Mislim da je upravo to stvaralo dosta trzaja i problema. Imao sam osjećaj kao da su na neki način bili ljubomorni na mene jer sam se čak i u svojim ranim godinama osjećao ugodno kad bih recimo ušao u sobu punu ljudi. Oni to nisu mogli i zbog toga je odmah dolazilo do nekakvih tenzija i ljubomore. Oni bi me u tim trenucima zamalo znali povući za sobom. Barem sam dobivao takav dojam. Zbog toga smo došli u sukob. Ipak, sada smo odrasli, prizemljeniji ljudi i možemo dijeliti međusobno ista iskustva.

Drago mi je za čuti da je sada super atmosfera u bendu…
Da, sada je zaista sve odlično.

Jesi li imao možda priliku pogledati seriju “Vinyl“?
Čuo sam za nju. Slušao sam u intervjuu za NPR i čuo sam razne konfliktne izjave. Nekim ljudima se sviđa, a neki s druge strane smatraju da je užasna.

Onda pretpostavljam da znaš kako se razvratni scenarij serije bazira na glazbenoj industriji u ’70-im godinama, ali mene zanima kako si ti doživljavao glazbeni biznis sredinom ’80-ih kada ste ujedno i započinjali kao bend?
Bilo je puno drugačije. Iako je sve započelo u ’60-ima i ’70-ima, tada su postojale diskografske kuće koje bi te na neki način uzele ‘pod svoje krilo’. Ti bi potom napravio pet ili šest ploča i izrastao uz svoju etiketu i uz svog menadžera. Kasnije se to promijenilo u DIY industriju. Sada je sve stvar pakiranja i etiketa i razmišljanja “možemo li prodati ove pjesme”, “možemo li prodati autorska prava na te pjesme”. Totalno se promijenilo u konzumerističku industriju nasuprot sadržaja. U prošlosti se na sadržaj gledalo kao “što ti dečki žele poručiti kao bend”, a sada se na to gleda kao “možemo li prodati i upakirati ove dečke?”. U potpunosti je drugačije i zapravo je jako frustrirajuće jer mislim da bi naglasak trebao biti na glazbi, a ne na pakiranju.

Dakle, smatraš da se glazbenici danas ne poštuju toliko kao prije?

Mislim da je sve pristupačnije. Socijalne mreže i internet su jako dobra stvar za pametne ljude, dok za ljude koji se baš i ne razumiju u to, može biti jako loše jer je jako puno stvari kao što je ‘pop art’ ili ‘fast food art’. Danas na internetu svatko može biti umjetnik, svatko može biti glazbenik. To je nekada dobro, ali također može biti i loše.

Jednom prilikom Dave Grohl je pričao o klincima koji se iz petnih žila trude ispred žirija u TV emisijama kao što su American Idol ili The Voice, koji ti kasnije praktički kažu kako jebeno ništa ne valjaš. Također je rekao da te stvari uništavaju nove generacije muzičara. Je li ovakva radna etika imala ikakvog utjecaja na tebe?
Na neki način se slažem s time. To je samo jedan od razloga zašto imamo snažnu radnu etiku i zato nam je jako važno odraditi jako dobar ‘live’ nastup i na neki način demonstrirati mlađim klincima i mlađim bendovima kako dobar i moćan performans još uvijek izgleda i kako treba biti izveden. Mislim da smo u današnje vrijeme, što smo stariji, toga itekako svjesni.

Kad već pričamo o vašim nastupima, moramo spomenuti i Zagreb gdje ćete uskoro održati cjelovečernji koncert, što je prilično rijetko jer ovo ljeto uglavnom svirate na festivalima. Kakva je po tebi razlika kod sviranja na festivalima u usporedbi s klupskim cjelovečernjim koncertima?

Totalno je drugačije kroz mnogo aspekata. Na festivalima je ipak puno više ljudi i oni su tamo da vide mnogo bendova. Ti im tada nisi glavna atrakcija, već si dio mnoštva drugih bendova. To je na neki način lijepo jer nema toliko napetosti, znaš da si uključen na popis s brojnim bendovima. S druge strane na nastupima u klubovima pritisak je zapravo na tebi da nastupiš kao headliner večeri. U isto vrijeme je i puno osobnije, a samim time i zabavnije. Intimnije je i u klubu dobiješ direktnu reakciju od strane publike. Dok se na festivalima ponekad čini kao da je sve bezličnije jer su toliko veliki i toliko toga se tamo zbiva.

Zagreb vam je također posljednji datum prvoga dijela turneje, nakon čega imate pauzu od tri tjedna. Što imate isplanirano za taj period? Hoćete možda otići negdje na odmor?

Zapravo i nemamo baš toliko puno vremena. Osobno želim ostati u formi jer drugi dio turneje imamo s Jane’s Addiction, a nekoliko nastupa i s Living Colour. Zato ću se zaista potruditi da budem u jako dobroj formi za te svirke. A na kraju krajeva tu su i neke obiteljske stvari. Oko odmora još ne razmišljamo, mislim da će on uslijediti tek krajem kolovoza.

Da, ipak morate izdržati taj tempo i za ostatak drugog dijela turneje…

Ako imamo samo dva ili tri tjedna slobodno, bitno mi je da ne ispadnem iz štosa, jer želim ostati u tom raspoloženju u kojem se nalazimo dok smo na turnejama. Zato se trudim što više mogu da ostanemo u toj shemi, u tom režimu, odnosno da budemo disciplinirani. Onda se lakše vratiš u to raspoloženje jer ne moraš skupljati snagu i energiju, već samo nastaviš dalje kroz drugi ciklus.

Htjela bih te pitati i nešto o tvojim uzorima. S obzirom da si veliki fan Franka Zappe, jesi li ikada imao želju svirati sličnu muziku?
O da. Konstantno tragam za ljudima s kojima bih mogao napraviti neki projekt sa strane koji bi bio više progresivan. Imam neke eksperimentalne stvari koje radim samo za zabavu i još uvijek imam potrebu vidjeti i čuti takvu muziku uživo. Kad god neki jazzist nastupa u New Yorku pokušat ću uloviti taj show. Ili recimo nastupe određenih bubnjara koji sviraju jazz i fusion i jako su dobri. S vremena na vrijeme odem i na neku edukacijsku demonstraciju za bubnjare. Zapravo sam i dalje zainteresiran za te sve stvari kao i prije.

Zappa je također zbijao šale na račun hipija i albuma The Beatlesa “Sgt. Pepper’s”, dok je J Mascis jednom prilikom izjavio da voli orkestralni pop, primjerice taj album, ali i “Pet Sounds” The Beach Boysa. Kakav je tvoj stav o tome?
Mislim da im se J divi. A što se tiče Zappe, on je u mnogim svojim stvarima ismijavao nešto, ali je u isto vrijeme i cijenio to. I to je ono što volim kod Franka Zappe. On je bio jedan od onih likova poput J-a. Ako imaš čvrstu radnu etiku i nastojiš biti što bolji u svom zanatu, ljudi će to cijeniti. Možda će te ismijavati, ali će te u isto vrijeme i cijeniti jer se zaista trudiš iznijeti i predstaviti neku svoju ideju.

I za kraj, imam jedno nasumično pitanje: skateboard ili bicikl? S obzirom da u spotu za “Over It” radite egzibicije na njima…
J i ja smo više za skejtove. Doduše, moram priznati da sada kako smo stariji, više smo zainteresirani za bicikliranje. Jer je ipak sigurnije i manje umara noge. Od skejtanja ti noge jako pate i umoriš se poprilčno brzo, tako da mislim da ću ipak izabrati bicikl.

0 Shares
Muziku podržava