Bend Moskau nastao je prije mnogo godina u Koprivnici i to kao noise bend. S vremenom se njihov zvuk mijenjao, a preko gospela danas su došli do mračnog rock zvuka nalik onom što rade velikani poput Waitsa, Cavea i sličnih. Prije par mjeseci, izašao je novi dvostruki album “Violence & Sorrow” kojeg je kritika odlično prihvatila, a budući da uskoro (7.12.) slijedi zagrebačka promocija u Močvari, ulovili smo dva Ivana (Grobenski i Laić) da nam odgovore na neka pitanja.
Korijeni Moskau su iz Koprivnice. Kako je bilo počinjati tamo? Kakva je scena ondje? Jeste li skroz pokopali Lolitu?
Grobenski: Grozno i na tome sam najviše zahvalan. Ta grozota oblikovala je Moskau. Koprivnička scena je u Zagrebu. Lolita je postala punoljetna, udala se, rodila, radi u banci i živi u Sesvetama.
Kako je tekla transformacija Moskau od tročlanog noise benda iz ere “Moskau EP” do danas gdje su glavni utjecaji rock mračnjaci poput Cavea, Waitsa i sličnih?
Grobenski: Dugo, teško i polako. Moskau je bend koji svakoga trenutka postoji na rubu raspadanja pa se tako uvijek malo raspadnuti sastavljamo u nekoj novoj formaciji. Kada smo počeli kao tročlani noise bend iz Koprivnice, cilj nam je bio iritirati lokalnu zajednicu, a posebice metalce, punkere i ljude na nezasluženim pozicijama, ali smo putem naučili i svirati.
Kad ćete početi pjevati na tečnijem engleskom jeziku?
Grobenski: Nikad, osim ako nam Muzika.hr uplati neke tečajeve engleskog izgovora u školi engleskog izgovora za Hrvate.
Laić: Ne patimo od tog kompleksa. Ne pravimo se Englezima ni Amerikancima. Prigovara li se tako i, primjerice, Blixi Bargeldu zbog njemačkog naglaska?
Smatrate li se bendom ili više nekim kolektivom u kojem praktički svatko može imati određenu ulogu, budući da je proteklih godina prošlo mnoštvo članova kroz bend i praktički svirke odrađujete u drugačijim formacijama? Jel’ uopće možete pobrojati koliko je ljudi nastupalo s vama?
Grobenski: Moskau nije ni bend niti kolektiv (iako mu je ovo potonje najbliže). Moskau je ideologija koja je u (službenih) 8 godina postojanja okupila više od 30 ljudi.
Već s prošlim albumima vas je kritika počela voljeti i davati vam visoke ocjene. Koliko je danas bitna glazbena kritika? Koliko ona može utjecati na popularnost benda, bilo da je pozitivna ili negativna?
Laić: Internetsko je doba od svakoga napravilo kritičara. Tim više nam je izrazito drago da je naš novi album dočekan hvalospjevima svih koji su o njemu dosad pisali.
Grobenski: Čini se da ‘danas’ više ništa nije bitno jer svako pitanje koje se u nas postavlja ima taj apendix ‘ali danas’ ili ‘ali u Hrvatskoj’, tako da zaista ne znam.
U vrijeme kad su singlovi najlakša prezentacija publici, vi ste odlučili okrenuti pilu naopako i izdali dvostruki album. Koliko modernoj internet mladeži znači album, posebno kad je on dvostruki?
Grobenski: Ništa. Mi nismo snimili album za modernu internetsku mladež, nego za ljude koji zajedno s nama žive u vlastitom mikrokozmosu u kojem je glazba i dalje važna i u kojem još uvijek postoje glazbeni albumi.
Koliko se da primijetiti, aktivni ste na društvenim mrežama i često vodite rasprave oko raznih tema. Što vam najlakše digne tlak?
Grobenski: U zadnje vrijeme Vlastelica, a svakodnevno svakodnevica.
Jel’ bi vam možda bilo lakše da iza vas stoji neki diskograf? Koliko bi on gušio kreativnu slobodu u stvaralaštvu Moskau? Po vama, čemu služe diskografi danas?
Laić: Diskografi danas obnašaju ulogu koja je nekad bila rezervirana za pjesnike. Diskografi su čuđenje u svijetu.
Grobenski: Ako ćemo se izdati, izdat ćemo sami sebe. Diskografi nam ne mogu ponuditi ništa jer diskografi generalno nikome ništa ne mogu ponuditi i ne služe ničemu osim održavanju iluzije da služe nečemu. Diskografi su sami sebi svrha i bave se jedino samima sobom i vlastitim samoperpetuiranjem.
Vaši koncerti zapravo i nisu koncerti, već cijeli performansi. Kako je prevagnula ta art strana u nastupima?
Grobenski: Koncerti su po samoj svojoj definiciji cijeli performansi. Oduvijek su to i bili samo su ljudi u međuvremenu uspjeli to kolektivno zaboraviti.
Kako to da niste imali nikakav performans prilikom dolaska Leopolda Mandića?
Grobenski: Zato što nije došao Leopold Mandić nego nešto balzamirano što je nekada davno bio Leopold Mandić. Ne znam znaju li to naši sunarodnjaci, ali Leopold Mandić već je jako dugo mrtav. Treba li performansu nanašanja kadavera Leopolda Mandića ikakav dodatni performans?
Je li Biblija i dalje jedan od glavnih rekvizita na koncertima?
Laić: Naš primjerak Biblije otuđila je publika još davno na jednom koncertu u Varaždinu, a ja sam u međuvremenu napamet naučio tekst priče o Lotovim kćerima koji redovno izvodimo na koncertima, tako da se sama knjiga danas rijetko pojavljuje na pozornici.
Često tu zna biti i tona alkohola u priči… Čujem da se na neka mjesta više ne vraćate? Ispričajte nam malo o svojem najgorem gigu…
Laić: O Sisku se ne priča.
Uskoro će u Močvari (7.12.) biti promocija albuma. Što možemo očekivati tada?
Grobenski: Najpametnije bi bilo doći pa vidjeti.
Koji album je po vama album godine? Zaslužuje li “Violence & Sorrow” barem Porni (ako ćete ga ponovno dodjeljivati)?
Laić: Odgovorno tvrdim da regionalna scena nikada nije bila snažnija nego što je to trenutno slučaj. Gotovo svaki tjedan izlazi barem jedan ili dva albuma koji bi u nekim prijašnjim vremenima našli mjesto među top 10 ploča godine, ali šira publika toga nikako ne postaje svjesna. U ovoj godini izvanredne albume objavili su, primjerice, Kries, Božo Vrećo, Seine, Cinkuši, Chui… Porni ćemo svakako dodjeljivati opet, ali ne sebi.
Grobenski: “Violence & Sorrow” ne zaslužuje Porni, ali bi jedan Porni mogao dobiti Siniša Miklaužić za fundamentalno nerazumijevanje nagrade Porni.
Najzanimljivija stvar koju ste čuli, vidjeli, posvjedočili u 2017?
Grobenski: Neobjašnjiva popularnost Svemirka.
Hoćemo li ići zajedno na povratnički koncert Silentea?
Grobenski: Na povratničko što čega?
Laić: Silente ćemo gledati jedino ako dođu preuzeti Porni za najnepotrebnije uskrsnuće godine. Ali i to prvo trebaju osvojiti.
Koliko još može trajati Moskau magija?
Laić: Magija će trajati sve dok se jednom napokon međusobno ne poubijamo.
