“Ja sam ti lijepo ponudio pismeno” rekao je na samom početku našeg razgovora Momir Oljača, prije nego što je predstavio svoj alter ego i bend pod imenom Voland Le Mat. Dva sugovornika, profesor filozofije i profesor psihologije su se brzo složili da je komunikacija složena stvar i da trebaju njoj pristupiti s maksimalnim oprezom, te da govorni i pisani dio imaju svoja ograničenja.
Ipak, nakon početnog preispitivanja terena, komunikacija je postala vrlo jasna, jednoznačna, pomalo oštra i tečna. Kao i medica u našim čašama uostalom.
Otkud ime Voland Le Mat?
Iza onoga što treba čitati kao ime – Voland – stoji doživljaj, identifikacija i prepoznavanje određenih epizoda iz Goetheovog “Fausta ” u onima iz vlastitog života i života uopće. ‘Prezime’ Le Mat dolazi iz starog, marsejskog špila tarota. Ova karta nema broja, pa time ni određeno mjesto unutar Velike Arkane, što navodi na zaključak da je ‘putujuća’. Može se pojaviti bilo gdje i bilo kad.
Le Mat je arhetipska pozadina ‘luđaka’ – u očima ljudi on je lud, dok hermetičari u njemu prepoznaju pritajenog mudraca koji se odrekao svjetovnih dobara i prepustio struji života, vlastitoj životnoj pustolovini. Ta me karta već dugo fascinira. Dok sam studirao, držao sam ju zalijepljenu na vratima sobe. Očito me proganja potreba za integracijom određenih sadržaja koji leže u pozadini te karte.
Meni “Faustopojke” više vuku na Werthera.
To mi je jasno, tim više što sam zaista razmišljao o toj opciji. Ali pretpostavio sam da me netko već preduhitrio. Taj je lik previše poznat, svatko je za njega čuo i u nekoj fazi života čak i ‘bio on’.
Kad tome pridodaš još i estetsku komponentu koja leži u zvučnosti samog imena, vjerojatnost da to ime nitko nije oskvrnuo postaje mikroskopska. Tako sam ga i bez provjeravanja odmah otpisao. Neko je vrijeme u igri bilo i ime Viktor Wachra i njegove sjene, ali sam na kraju od toga odustao, zvučalo mi je pretenciozno.
Kako si počeo s glazbom?
Počeo sam u kasnoj tinejdžerskoj dobi, bilo je tu raznih pokušaja, ali sve u svemu ništa vrijedno spomena. A onda se, u mojoj dvadeset i drugoj godini dogodila Luna, rock bend u kojemu je sviračka kemija bila vrlo jaka. I danas vjerujem da smo bili izuzetno kvalitetan sastav, kojemu je samo nedostajalo malo karakterne zrelosti.
Sastali smo se u rujnu 1995. i u prvih sedam dana nastalo je sedam pjesama. Mjesec dana smo aranžirali i uvježbavali materijal, da bismo već idući mjesec krenuli sa snimanjem demo materijala, nakon čega smo počeli nastupati. Osnovu benda činili smo gitarist Dražen Dobrila i ja kao osnivači sastava i autori većine pjesama (D.D. supotpisuje autorstvo glazbe u trima pjesmama na albumu “Faustopojke“), a svirali smo u klasičnoj rock postavi: dvije gitare, bas, bubnjevi i vokal. Utjecaj Ekatarine Velike i talijanske Litfibe bilo je nemoguće sakriti, a vješti je nos u zraku mogao prepoznati i miris Riblje čorbe.
U ono je vrijeme u Glasu Istre izlazila tjedna ljestvica s pet svjetskih, pet domaćih i pet demo bendova. Na ovoj potonjoj držali smo prvo mjesto nekih šest mjeseci, osim ako moje fragmentarno pamćenje sklono preuveličavanju nije pretvorilo tjedne u mjesece.
Koncertno smo bili moćni, nastupi su bili energični, provokativni, nerijetko čak i agresivni. Bio sam tada u svojoj najopskurnijoj fazi, sklon autodestrukciji i bijegu u pijanstvo. Danas na te epizode gledam kao na nejasne slike s nekog davnog tuluma na kojem se previše popilo. Manje je to bio moj autentični izraz koliko proizvod mladalačke frustracije natopljene alkoholom.
Uglavnom, Luna je u nešto izmijenjenoj postavi djelovala do ljeta 1998. godine. S raspadom prvotne postave opao mi je entuzijazam, pa su glazbene ambicije ustupile mjesto drugim interesima. Tada sam saznao da u Zagrebu postoji studij religiologije, teme koja me snažno zaokupljala u to vrijeme, i to je probudilo uspavanu strast. Momcima iz benda sam rekao da ću, ako upišem, zaključiti rad s bendom. I, Bogu hvala, upisao sam.
Na prvoj godini studija bio sam čak u kušnji da se pridružim jednom zagrebačkom bendu kojemu je nedostajao pjevač. Gotovo sam pristao, kada sam shvatio da bi me taj put odvukao natrag u istu kaljužu, u isti svijet kojemu sam netom bio okrenuo leđa. Odlučio sam se ipak disciplinirati i posvetiti se studiju, i tako je i bilo idućih šest godina.
Taman hrvatski prosjek.
Diplomirao sam u veljači 2005. godine. Iako nije bilo uvijek lako, uživao sam u studiranju. U odnosu na Poreč, Zagrebu ne nedostaje sadržaja, pa je i to bio razlog za zadovoljstvo. Tih sam se godina naslušao nove glazbe, otvorio se novim žanrovima i stilovima. Prije sam uglavnom bio usmjeren na grublji, energičniji zvuk.
Ukratko, sazrijevao sam kao čovjek, a to se onda odrazilo i na moj glazbeni ukus. Preko Wendersa sam upoznao Madredeus, koji su mi pune dvije godine pravili društvo u satima učenja. Oni su mi se zasigurno uvukli pod kožu i mislim da je u našoj glazbi moguće prepoznati zrno njihovog senzibiliteta.
U periodu dok sam predavao u školi opet sam uzeo gitaru u ruke. To bi uglavnom bilo u noćnim satima, nerijetko oko 2, 3, 4 ujutro. Kako ne bih ometao susjede svirao sam polagano, potiho pjevušeći neke improvizirane teme za eventualne pjesme. Sve sam to snimao preko jednog malog mikrofona. I kada sam to naknadno preslušavao, pomislio sam: pa ovo zvuči odlično i ovako, ne treba mi ništa više od toga.
Osim toga, razmišljao sam, ovako nešto još nitko ne radi, bar ne kod nas. A budući da, kao i većina muškaraca, imam potrebu u nečemu biti prvi, odlučio sam to razviti, krenuti u tom pravcu.
Možda i ne bih bio toliko siguran u svoj izbor da upravo u to vrijeme nisam na 3. programu Hrvatskog Radija, u sklopu emisije Alternet, čuo recenziju glazbenog opusa Cat Power, koja mi je dotad bila nepoznata. Kada sam čuo njezinu izvedbu pjesme “Werewolf”, doslovno sam skočio sa stolice od uzbuđenja.
Rekao sam, pa to je to, ona radi isto što i ja. Doživio sam to kao podršku i ohrabrenje. A kada sam malo kasnije otkrio i Nicka Drakea, više me ništa nije moglo razuvjeriti u ideji da to što radim ima vrijednost.
Neko vrijeme si bio profesor filozofije i religijske kulture u školi. Kako je to bilo?
Naš je školski sustav i inače tragikomičan, pa je takvo bilo i moje iskustvo. Ne možeš očekivati da ćeš u interakciji s uzrastom kakva je srednjoškolski dotaknuti filozofske teme na onoj dubini na kojoj su one postavljene. Posrijedi su egzistencijalna pitanja koja otvaraju ljudi s bogatim životnim iskustvom.
Pojednostavljenjem tih problema redovito se zapada u banalizaciju. Preostaje ti povijesni pristup, koji se svodi na ‘Znaš, bio jednom jedan Sokrat, pa bio jednom jedan Platon i on je napisao to i to…’. Takve sam stvari pokušavao izbjeći koliko sam mogao. Nisam htio predavati povijest filozofije, nisam u tome nalazio zadovoljstvo.
No, pravi izvor nezadovoljstvu nije se krio u učionicama, već u zbornici. Sve ono što sam kao klinac predosjećao i na osnovi tog predosjećaja mislio o profesorima, sada mi se potvrdilo istinitim. Uglavnom je riječ o – čast izuzecima – taštim figurama koje precjenjuju vlastito znanje, koje najčešće i nije drugo doli skup nekritički usvojenih informacija u pravilu neprimijenjenih, jer često i nisu primjenjive, na konkretan život. O samome životu oni znaju jako malo, gotovo ništa. Slijepi su, ograničeni i rigidni poput lekcija na kojima su izgradili svoje svjetonazore.
Sve u svemu, radno mjesto učitelja ili profesora svakako može biti ugodna sinekura. Ako pritom živiš i radiš u manjoj sredini, tvoj status akademskog građana tim više dolazi do izražaja. Za nekoga tko je tome podložan to je idealno radno mjesto: siguran posao, sigurna plaća, poštovanje sugrađana koji skidaju šešire dok te pozdravljaju titulirajući.
Katkad mi je to i imponiralo, no češće bi mi izazivalo nelagodu. Ipak me najviše smetala izvjesnost životnog puta ili – kako je Kundera to lijepo sročio – nepodnošljiva lakoća postojanja koja je prijetila postati mojim životnim usudom. Stoga sam, nakon što sam školsku godinu priveo kraju, na idućem raskršću izabrao manje izvjestan put.
Ima jako puno pjesama o izgubljenim ljubavima, patnji, iščekivanju… Što ne bi trebala postojati pjesma o patnji profesora kada uđe u razred… koja ljubav? Prema situaciji kada ti u razredu moraš disciplinirati 30 djece, kada im je sa 16 godina fluidna inteligencija na samom vrhu, a s druge su strane totalno blesavi što se tiče nekog životnog iskustva…
Nisam u stanju napisati pjesmu o tome, ali sigurno bih mogao napisati knjigu kada bih vjerovao da ima nekakve koristi od toga. Knjiga “Škola Summerhill” postoji već pedeset godina, a kada bih svojim kolegicama (jer školstvo je danas gotovo apsolutno feminizirano) spomenuo tu knjigu, dobivao sam odgovor u vidu telećeg pogleda. Škola kako…? To nije samo sramotno, to je užasavajuće. Uglavnom, jedna pjesma nikako nije dovoljna…
Tko je dr. ing. Igor Lukić koji ti je dao harme na “Svijetu tišine”?
U kontekstu mog tekstopisačkog i nazovipjevačkog djelovanja, Lukić je onaj spiritus movens koji me pogurnuo na početku. Sumnjam da me itko u porečkim krugovima, osobito u vremenu prije Lune, percipirao kao osobu s bilo kakvom perspektivom, a kamoli glazbenom.
No njemu se valjda sviđalo moje izderavanje na plažama za ljetnih noćnih pijanki, pa mi je jednom prigodom donio kazetu s nekim garažnim snimkama i ponudio mi da osmislim pjevanje i napravim tekst na priloženu glazbu.
Jedna stvar mi je odmah legla, a čak sam imao i unaprijed napisan dio teksta koji je igrom slučaja sjeo k’o saliven. Pridodao sam još refren i kiticu, dvije i pjesma “Svijet tišine ” bila je gotova. Lukić je ipak morao natrag u Zagreb zbog studija, ali je tu uletio Dražen s kojim sam nastavio sličnu suradnju. Uskoro smo zajedno okupili ekipu i utemeljili Lunu.
Igor je danas inženjer kemije, predaje na fakultetu i ne bavi se više aktivno glazbom ali čujem da proizvodi vino, pa ako i ono bude kvalitetno poput harmi koje je nekoć slagao, uspjeh kod somelierki mu je zajamčen.
Profesor si filozofije i religijske kulture i u šali si napomenuo da si učio djecu pobjeđivati u argumentaciji ad baculum. Kada koristiš argument ad baculum?
Izbjegavam, iako nije uvijek lako suzdržati se.
A u bendu?
Ne daj Bože. Vjerujem da smo to prerasli. Inače, trenutno nas ima sedmero i zasad funkcioniramo gotovo pa idealno. Istina je da pravi izazovi tek predstoje jer većina članova djeluje i izvan okvira VLM-a, bilo kao članovi drugih sastava, bilo kao nositelji vlastitih projekata, pa nije uvijek lako uskladiti obaveze. Ali sve je izvedivo kada su odnosi dobri i dok su vjera i volja prisutni.
Kad smo kod toga, uvijek se iznova čudim kog vraga oni rade sa mnom, tim više što su posrijedi izvrsni muzičari, dok meni treba petnaest sekundi da se sjetim kako izgleda jedan A6. Osim toga, oni nisu plaćeni, već sami podnose sve troškove koje okolnosti nameću. Stoga mi ne preostaje drugo nego prihvatiti ideju da oni zaista vjeruju u to što radimo. To za sobom povlači veliku odgovornost s kojom se tek učim nositi. Nadam se da ću biti na razini zadatka.
Snimili ste album koji je po mom mišljenju izvrstan, nameću se neki scenariji. Što dalje?
Potpisali smo ugovor za tri albuma i to ćemo ispoštovati. Glazbenog materijala imam dovoljno, dok s tekstovima stojim nešto lošije. I inače sam dosta zahtjevan i (samo)kritičan, a takve osobine baš i ne doprinose produktivnosti. Osim toga, sada je ljestvica očekivanja postavljena malo više. No ja ću ponuditi ono što budem u stanju ponuditi.
Neću žuriti, ali sam isto tako svjestan da perfekcionizam može biti i jalov i da količina vremena uložena u neki rad nije garancija njegove kvalitete. Po tom pitanju držim se one latinske: festina lente.
Ajmo malo pričati o ekstremima: recimo da svi kažu da je album super, počne se vrtjeti velika lova, nagovaraju te na neku ludu i bjesomučnu turneju. Što ti poduzimaš, daješ otkaz u antikvarijatu gdje trenutno radiš ili? Koja je tvoja reakcija na masovno oduševljenje?
S obzirom na naš glazbeni izraz i stil iskreno ne vidim kako bismo uopće završili na turneji s takvim pridjevima, a pogotovo mi nije jasno koja bi mjesta ona pokrivala. No budući da govorimo o ekstremima, dakle fantaziramo, recimo i da obiđemo svako selo na Aljaski, nedvojbeno bih tada u džepu nosio malu pješčanu uru kojom bih po želji manipulirao vremenom, pa bih čitavu turneju odradio u pauzi za gablec. Daj Bože da dođe do toga, bile bi to slatke muke.
Što se tiče holivudskog scenarija, nema sumnje da bi on utjecao na moj život na onoj vidljivoj, površinskoj razini, i to utoliko što ne bih više vozio automobil star 22 godine a u ormaru bih sigurno imao veći izbor nepoderanih čarapa. Ali prilično sam uvjeren da se unutar mene ne bi ništa značajno promijenilo.
Naravno da je lijepo čuti dobru kritiku i da nije uvijek ugodno čuti lošu, ali ako čovjek ne zna zadržati distancu i od jedne i od druge, postaje igračka vjetrovima. Samo se naivni lijepe za pohvale i dopuštaju da ih vrijeđaju kritike. Jer, na kraju krajeva, što se mene tiče što drugi ljudi u svojim glavama nose? Tim više što je ovdje posrijedi samo pitanje ukusa. Baza je u tome da vjeruješ u to što radiš i da u svome radu pronalaziš zadovoljstvo.
Recimo da je suprotno, da svi kažu: samo je onaj tip s Muzika.hr pohvalio album, inače je to teški šrot, što onda?
Bar bih bio mirniji. Više zazirem od pozitivnog ekstrema zbog svega onoga što za sobom povlači. Koliko dobrih stvari, toliko i loših, jer ravnoteža mora biti uspostavljena.
Neuspjeh sam po sebi me uopće ne bi dirao da nema već spomenute odgovornosti prema kolegama. Ne znam kakva su njihova očekivanja. Nadam se da su realna.
Kada je tvoje optimalno stanje da napišeš pjesmu: je li to alkohol, depresija, sreća, doba dana, horoskop?
Nema pravila. Da postoji neko optimalno vrijeme, idealni uvjeti, stalno bi ih ganjao. Ali nema optimalnog vremena, inspiracija dolazi nenadano, u raznim prigodama. Jednom sam pisao članak za Glas Istre i uzeo sam gitaru u ruke tek da se malo opustim i odmorim i u roku od tri minute izišla je “Sav od perja”, u jednome dahu.
S druge strane, “Pod zavjesom od kamena” sam dulje radio i više puta mijenjao tekst. Teško je naći neko načelo.
Mislim da vrijedi ono pravilo: biti stalno spreman, čekati inspiraciju s olovkom u ruci, ukratko, biti predan poslu. Ideje poimam kao leptiriće koji nas neprestano oblijeću. Ako ih ne uhvatiš, uhvatit će ih netko drugi. Ideje su prolazne, leteće, i ako ih u danom trenutku ne objektiviziramo, teško da će nam se ikad više vratiti.
Na jednom koncertu svirao si bos. Inače sviraš bos? Kakav je to osjećaj?
Bilo je to u zagrebačkom kazalištu Trešnja i to je bila spontana reakcija na udobnost i magiju prostora koju sam osjetio još za vrijeme tonskih proba. Bilo je opušteno i veselo, kao da smo na nekom ljetnom tulumu na plaži. Vjerojatno je takvom raspoloženju pridonijela medica kojom smo se častili prije koncerta.
Inače, na koncertima pokušavamo svirati pjesme kao da ih sviramo prvi put. Ne težimo tome da pjesme zvuče u notu jednako kao na snimkama. Vjerujem da pjesma može zadržati dušu samo ako je slobodna i nikad posve ukroćena.
S kojom si pjesmom na albumu najzadovoljniji kako je ispala?
Pjesma “Đavo je kriv” je moj favorit na albumu. Kad smo ulazili u studio, 80% materijala bilo je osmišljeno, dok se ovaj manji dio uglavnom odnosio na neka aranžerska rješenja koja je trebalo riješiti u studiju.
Što se tiče ovog većeg dijela, imao sam prilično jasnu viziju što želim i kako želim da materijal zvuči i mislim da se pjesma “Đavo je kriv” najviše približila toj viziji. “Prolaznici” su za dlaku ispod.
A koju bi volio za singl? “Prolaznici” su friško izbačeni, a za “Putnika” je snimljen spot.
Budući da će idući singl izaći tek krajem svibnja ili početkom lipnja, odlučili smo se za pjesmu “Voli me” jer ona jedina može podnijeti toliku količinu dana. Pjesma “Putnik” bila je logičan izbor prvog singla jer su na nju ljudi od početka pozitivno reagirali. S obzirom da joj je dodijeljen nezahvalan zadatak da nas prva predstavi širem auditoriju, ne čudi ako je prošla relativno nezapaženo.
Drugi singl “Prolaznici” tek je nedavno krenuo u eter, pa tek treba vidjeti hoće li pronaći svoje slušatelje. Ipak se najviše radujem rujnu, jer što je cvijeću proljeće, to je “Faustopojkama” jesen.
Ispunila vam se želja i snimili ste nosač zvuka za renomiranu izdavačku kuću. Za kojeg bi izvođača/autora/bend/pjevača/pjevačicu ti volio da slijedeći dobije priliku?
To ću uvijek rado reći. Kantautorica Nikolina Romić – Nina i sastav Mika Male svakako zaslužuju da budu prepoznati od strane izdavača. Kako po broju i kvaliteti autorskih pjesama, tako i po nepreglednom nizu samostalnih nastupa, oni su se već odavno emancipirali i uzdigli ponad onog što nazivamo demo scenom. Istaknuo je to nedavno i Aleksandar Dragaš u Jutarnjem listu, pa ako se mene možda i može optužiti za pristranost, njega se sigurno ne može.
foto: Goran Škofić
