Momir Oljača (Voland Le Mat): “Od otuđenosti ne možemo pobjeći, ona nije nekakva nuspojava suvremenosti”

Zagrebački sastav Voland Le Mat, predvođen kantautorom Momirom Oljačom, nakon šest godina duge pauze i sedam godina od objave hvaljenog prvijenca “Faustopojke” ponovno se vratio svirci i publici.

Povodom povratka i predstojećeg nastupa u sklopu MIMO projekta, u nešto drugačijoj postavi, porazgovarali smo s Momirom…Koji su bili razlozi ove duge pauze, je li u pitanju nezadovoljstvo oko nečega, manjak slobodnog vremena, inspiracije ili nešto drugo?
Posudit ću tvoju riječ: ‘nezadovoljstvo’. Najkraće objašnjenje glasilo bi: nisam bio raspoložen za glazbu.Trebalo je posložiti neke važne stvari u životu pa je glazba ostavljena postrani na neodređeno vrijeme.Što vas je preokupiralo u tom periodu glazbene hibernacije?
Stari zavjet ili Novi? Pravda ili milosrđe? ‘Oko za oko, zub za zub’ ili oprost ‘sedamdeset puta sedam’? Doživotna tamnica strasti i gnjeva ili potpuno duhovno oslobođenje? Uobičajene, svakodnevne dileme. Zbog čega ste se ipak odlučili vratiti na scenu?
Ako misliš na pozornicu MSU, onda je za to zaslužna isključivo Jelena Balent koja je bila vrlo ustrajna u svojoj želji da nastupim na ovogodišnjem programu MIMO projekta. Vješto je svladala sve prepreke koje sam joj postavio pa nije bilo druge nego prihvatiti izazov.Kako ste zamislili koncert u MSU?
U
viziji ne vidim ništa drugo doli trojicu likova koji sviraju. A vidim i
jednog fotografa koji puzi po podu i vere se po konstrukciji.

Što se dogodilo s postavom? Djelovali ste kao sedmeročlani bend, a sada kao trio…
“Stalna na tom svijetu samo mijena jest”. Koliko znam, svi su živi i zdravi i drago mi je zbog toga.

Nove faustopojke su napokon u pripremi? Što je ovoga puta poslužilo kao inspiracija?
Isto što i uvijek. Tragedija postojanja. Životni promašaji. Propadanja u bezdan i pokušaji uspinjanja. Vječna borba s entropijom. Greške u koracima i lekcije koje iz njih slijede.

Kakvo raspoloženje je najproduktivnija podloga za pisanje tekstova pjesama?
Seksualna nadraženost koju naivno interpretiramo kao zaljubljenost zna biti vrlo inspirativna. Kad to izostaje, joint može također dati zadovoljavajuće rezultate, no s obzirom na moj spartanski lifestyle, to više ne dolazi u obzir.

Pomaže li samokritičnost i perfekcionizam u tome svemu ili odmaže?
Mogu i pomoći i odmoći, sve ovisi o mjeri. Treba uvijek težiti maksimumu, ali i znati kada treba podvući crtu. Tako kazuju mudre predaje. Ali avaj, ne ide mudrost u ludu glavu. Zato ti i kod mene, kao i vjerujem većine koji nešto stvaraju, sve mora biti savršeno. Uvijek. I tu se vraćamo onom nezadovoljstvu s početka priče koje je, uz već spomenutu mijenu, također trajno i stalno.

Kako se boriti protiv osamljenosti, odnosno otuđenosti koja vlada među ljudima? Čini se da su ti osjećaji danas snažniji nego ikada prije…
Napokon jedno pitanje koje je vrijedno ozbiljnijeg odgovora. Ne treba se boriti protiv osamljenosti, već treba naučiti biti sam. Od otuđenosti ne možemo pobjeći, ona nije nekakva nuspojava suvremenosti, kao što se često progrešno dijagnosticira, već ona prati čovjeka otkako je samosvijesti. Nerijetko se otuđenost posve pogrešno razumije, definira i interpretira pa se otuđeni pojedinac prikazuje kao ‘osamljen u mnoštvu’, stranac među ljudima te se naglasak stavlja na površnost međuljudskih odnosa, nedostatak komunikacije i slično.

I sve to stoji, to jesu simptomi otuđenosti, ali otuđenost nije interpersonalni, već intrapersonalni problem. Otuđeni smo samima sebi. U nama leži uzrok, ali i lijek našoj bolesti. To je, uostalom, kamen temeljac svake filozofije, a usudim se reći i religije. Pojedinci bježe u skupine da bi pobjegli od sebe. Ali računica je jednostavna: ako niste u stanju biti sami sa sobom, to znači da u sebi nosite nered s kojim se niste u stanju nositi. Zašto mislite da će se netko drugi moći/htjeti nositi s vašim privatnim neredom?

Naša je temeljna obveza i odgovornost da se ozbiljno pozabavimo sobom, da sebe sagledamo, upoznamo, ispravimo što se ispraviti da, prihvatimo što se ispraviti ne da, ukratko da njegujemo vlastiti vrt i vlastito dvorište. Iz te aktivnosti niče spokoj kakav ništa ne može pomutiti. A kad naš vrt procvjeta, njegovi mirisi privući će prave ljude i oni će pokucati na naša vrata.

Album prvijenac je izdan za Menart, kako sada funkcionira odnos benda s njima?
Dugo nisam bio glazbeno aktivan pa nije bilo ni razloga da ih kontaktiram. Ali ljudi iz Menarta su kul ekipa, prema meni su bili više nego korektni, dapače, da nije bilo njih ne bi bilo ni “Faustopojki”. Ako bih tražio suradnju s nekom izdavačkom kućom, svakako bih se prvo javio njima.

Ali trenutno ne razmišljam o snimanju albuma, ne zato što bih imao nešto protiv takvog koncepta, već iz prosto praktičnih razloga – to je trošak koji si trenutno ne mogu priuštiti. Umjesto toga sredstva radije ulažem u kupovinu vlastite opreme s ambicijom da sklepam nekakav home studio i budem ‘sam svoj majstor’. To mi je dugoročno prihvatljivije rješenje, a i zabavno je, volim učiti nove stvari.

To pitam jer ste u posljednjem intervjuu za Muzika.hr spomenuli potpisani ugovor za tri albuma…
Da, ugovorom sam se obvezao na tri albuma, bez nekog određenog roka (eto zašto su rokovi ipak korisni i dobrodošli), dakle skupim li dovoljno kvalitetno snimljenog materijala, i odlučim li se za izdavanje albuma, svakako ću se prvo javiti njima. Oni su naravno slobodni da me odbiju ako im materijal ne bude zanimljiv.

S obzirom da trenutno ne razmišljate o snimanju albuma, što dalje slijedi?
Kako zasad stvari stoje, mislim da ću izbacivati pjesmu po pjesmu po raznim platformama na internetu (Soundcloud, Bandcamp…), kako koju budem dovršavao ili usavršavao. Neke od tih novijih pjesama već je moguće čuti u raznim demo, lo-fi i trash varijantama, pa će pravi frikovi i stalkeri moći pratiti moj napredak u produkcijskom zanatu.

Sve su nove pjesme još uvijek ‘otvorene’, u smislu da su tekstovi i pjevne linije definirani, ali konačna forma i aranžmani nisu zadani i bit će doslovno rezultat moje igre i eksperimentiranja u DAW-u, pa je moguće očekivati i više verzija jedne pjesme. Volim se igrati i ne volim ograničenja.