Miroslav Tadić: “Pažnja i tišina publike najbolja su inspiracija”

Nakon što je svoj opus obogatio suradnjom s Radom Šerbedžijom i braćom Teofilović, gitarist bogate karijere objavio je novi solistički uradak, “Mirina“.

Miroslav Tadić na albumu “Mirina“, uz već prepoznatljivo implementiranje makedonskih tradicionalnih elemenata u pjesme, sada ostavlja i svoj trag u njima.

Akustični setovi koncerata s Vlatkom Stefanovskim odisali su istim glazbenim izričajem, iako se u ovom slučaju solo akt Tadića veže za otok Prvić koji je bio nit inspiracije koja je pokrenulo klupko aranžmana koji su vješto protkani akustičnim gitariranjem. “Mirina” je album okrenut instrumentalnim skladbama u kojima će slušatelj čuti minimalizam Tadića i njegove akustične gitare koji nije opterećen vještinom i tehnikom sviranja, već kako Tadića kaže, radi se o ideji intimnog zvuka.O novom albumu “Mirina“, sintezi jazza, bluesa, flamenca i rane muzike, otkrili smo više od samog virtuoza…

Koliko ste dugo radili na “Mirini“?
“Mirina” je nastala na neuobičajen način. Jedan dio materijala snimio sam još u zimu 2007. godine i to bez namjere da ga izdam u formi CD-a. Ti su snimci bili namjenjeni kao poklon mojim prijateljima iz Šepurine na otoku Prviću i bili su napravljeni vrlo spontano i neobavezno u mom kućnom studiju u Los Angelesu. No reakcije mojih prijatelja bile su toliko pozitivne i ohrabrujuće da su me poslije izvjesnog vremena uspjeli nagovoriti da od njih napravim CD. Tek sam se prošle zime stigao latiti tog posla, snimiti ostatak materijala i pripremiti ga za izdavanje. Zahvalan sam Croatia Records koji su se prihvatili izdavanja i dodijelili mi odličan tim mladih ljudi koji su se pobrinuli oko dizajna omota i promocije ovog nekomercijalnog diska.Na albumu su u potpuno drugačijim aranžmanima odsvirane skladbe Arsena Dedića, Zdenka Runjića, Petra Graše i Šarla akrobate. Koji su bili vaši motivi za sviranje skladbi ovih autora?
Izabrao sam skladbe koje me osobno vežu za otok Prvić gdje od 2003. godine provodim veći dio svakog ljeta. Na “Mirini” nema niti jednog instrumenta osim akustične gitare, a veliki broj skladbi snimljen je solo, bez nasnimavanja. Neka sveukupna ideja bila je da se napravi jedan intiman zvuk lišen bilo kakve isprazne virtuoznosti i kompliciranih aranžmana. Želio sam napraviti neku vrstu soundtracka za tu mediteransko-otočku atmosferu, muziku koja može svirati negdje u pozadini a opet nije bez sadržaja, emocija i glazbenog umijeća.

Poznato je da ste veliki ljubitelj glazbe Arsena Dedića što pokazuje i ovaj album s pet njegovih skladbi. Je li bilo kakve konkretne suradnje između vas i Dedića?
Istina je da su mi Arsenova muzika i poezija već odavno velika inspiracija i često im se vraćam, no direktne suradnje između nas za sada nije bilo. Poznajemo se i on zna da mu stojim na raspolaganju pa mogućnost neke suradnje u budućnosti nije isključena. *(Napomena: “Večeras” je zapravo skladba Nikice Kalogjere za koju je Dedić napisao tekst)

Koliko je bilo potrebno da bi se stvorili aranžmani ovih pjesama?
Kao što sam već ranije rekao, većina aranžmana je nastala vrlo spontano, bez planiranja ili predumišljaja i svaki put bi moja interpretacija bila manje ili više drugačija pa je bilo samo pitanje izbora koju ću verziju staviti na disk. No na “Mirini” ima i nekoliko numera koje su zahtjevale više aranžerskog vremena. Na primjer u Runjićevom “Picaferaju” sam pokušao prenijeti originalni orkestarski aranžman na solo gitaru, a to je predstavljalo poseban gitaristički izazov. Tradicionalna dalmatinska pjesma “Zaspalo je siroče” urađena je po ugledu na renesansni konsort lutnji. U “Ona se budi” Šarla akrobate kompletna melodijska linija odsvirana je u prirodnim flažoletima, a taj je pristup tražio i dosta precizan aranžman.

Vaše glazbeno putovanje se nekako trenutno najviše veže uz tradicionalnu glazbu, pa vam nije strana niti dalmatinska tradicionalna glazba kojom vješto baratate kao i makedonskom…
Tradicionalne folklorne teme s područja Balkana pa i drugih podneblja već su dugo osnova za moje aranžmane, improvizacije i kompozicije. Upravo sam završio jednu kratku seriju solo koncerata (Zagreb, Karlovac, Sarajevo) na kojima sam uz svoje kompozicije predstavio i niz skladbi i improvizacija baziranih na muzici iz Bosne, Bugarske, Dalmacije, Makedonije, Rumunjske, Srbije pa čak i Brazila. To je nepresušno bogatstvo materijala kojim ću se sigurno baviti do kraja života i drago mi je da sam u “Mirinu” uspio uklopiti i nekoliko tih tradicionalnih tema.

“Mirina” donosi instrumentale koji odišu mirnijim tonom. Doduše s obzirom da te pjesme imaju i svoju vokalnu podlogu jeste li razmišljali da barem na live nastupima izvedete pokoju skladbu s vokalistom?
“Mirina” je prije svega koncipirana kao jedna cjelina za slušanje, neka vrsta primjenjene glazbe pa radi toga nisam puno razmišljao o live izvođenju tog materijala. Inače uživam u suradnji s pjevačima, možda su vam poznate neke od tih suradnji kao na primjer s Jackom Bruceom, Jadrankom Stojaković, braćom Teofilović, Vanjom Lazarovom ili Radom Šerbedžijom, pa bi sigurno bilo zanimljivo izvesti i neke od skladbi s “Mirine” na taj način, pogotovo radi tekstova koji u sebi nose jednu dodatnu dimenziju koja se teško može prikazati na instrumentalnom albumu.

Akustična gitaristička glazba jako dobro ide ruku pod ruku s atrijima, otvorenim prostorima, ali i malim dvoranama. Kakvi vama uvjeti odgovaraju po pitanju te akustične atmosfere?
U izvođenju akustične glazbe prostor u kombinaciji s publikom igra vrlo važnu ulogu. Meni najviše odgovaraju manji prostori kapaciteta do 400 ljudi koji nisu na bučnom mjestu jer pažnja i tišina publike za mene su najbolja inspiracija. Hrvatska obiluje takvim prostorima i osjećam se privilegiranim što sam imao prilike u mnogima od njih nastupati. Neki od omiljenih su mi scena Amadeo i Klovićevi dvori u Zagrebu, Stari grad Dubovac u Karlovcu, Knežev dvor u Dubrovniku, tvrđava u Krku, Trsatska gradina u Rijeci, Franjevački samostan u Hvaru i narodna kazališta u Šibeniku i Osijeku.

U vašim nastupima prevladava taj minimalistički pristup gitare i vas, što je domaća publika imala prilike vidjeti na koncertu na sceni Amadeo. Koliko vam odgovara taj solo akt?
Jako rijetko sviram solo koncerte pa sam bio prilično nervozan i zabrinut pred taj premijerni solo nastup u Zagrebu. No pokazalo se da je taj koncert bio dosta uspješan unatoč mojoj nervozi. Uživao sam u prijatnom prostoru, dobrom zvuku a nadasve sjajnoj publici s kojom sam uspio ostvariti dobru komunikaciju i vrlo pozitivnu razmjenu energije. Iako mi je draže muziciranje s još jednim ili više glazbenika, dakle kada postoji i direktna razmjena i kombinacija ideja i improvizacije, pokazalo se da i solo svirka ima svojih posebnih draži i veseli me da ju je publika tako dobro prihvatila. Stoga ću svakako u svojim planovima za budućnost ostaviti mjesta i za solo nastupe.

Izlazite li van okvira studijskih snimaka po pitanju improvizacije kod live sviranja ili se više volite striktno držati onoga što se čuje i na albumu?
Improvizacija je za mene najizazovniji i najuzbudljiviji dio muziciranja pa se njome obilato koristim u svim vidovima mog rada. U skoro svakoj mojoj izvedbi postoje dijelovi i struktura koji su fiksni ali to je često samo 20-30 posto od ukupne stvari, a sve ostalo je improvizacija.

Iza vas su mnoge suradnje, ali suradnja s Radom Šerbedžijom iz koje su se izrodila dva albuma nekako je najviše doprla do šire publike. Imate li novog materijala u pripremi i planirate li nastaviti suradnju s njim?
Ta dva albuma su prilično različita i po pristupu i po repertoaru i kada se sve to sabere mislim da smo u njima uspješno pokrili puno glazbene teritorije. U procesu rada na njima snimili smo još mnogo numera koje se nisu našle niti na jednom od njih pa će možda one ugledati svjetlost dana na nekom budućem projektu. Tu ima Radinih, Arsenovih i starogradskih pjesama. Ako bi radili neki novi projekt moja bi želja bila da to bude album na kome Rade govori poeziju i svoje priče, a kao pjevača volio bih ga čuti u nekom drugom kontekstu koji mu ja sâm ne mogu dati, dakle s bendom kao što je na primjer Mostar Sevdah Reunion ili nekim prvoklasnim romskim tamburaškim orkestrom.

Prošle godine objavili ste album “Vidarica” s braćom Teofilović za čije je posredovanje zaslužan vaš dugogodišnji prijatelj Vlatko Stefanovski. Na albumu ste obradili tradicionalnu glazbu Dalmacije, Srbije, Makedonije, Bosne i Kosova…
Raditi s Teofilovićima je za mene veliko zadovoljstvo. Oni se već desetljećima bave pjevanjem tradicionalne muzike u dva glasa i u tome su postigli doista originalan izraz i iznimno visok stupanj tehničkog umijeća. Njihovo pjevanje na prvo slušanje može se učiniti jednostavnim ali pažljivi slušatelj će u njemu brzo otkriti puno dubine, emocije i finih detalja. Naša suradnja je počela odavno i odvijala se bez žurbe pa je naš zajednički muzički izraz lagano sazrijevao tijekom godina. No kada je došlo vrijeme za snimanje “Vidarice” to je bio brz i prirodan proces. Izuzetno sam zadovoljan tim albumom kao i koncertima na kojima smo ga dosad predstavili. Postoji posebna web stranica koja je posvećena samo “Vidarici” i tamo se može naći puno zanmljivih informacija vezanih za taj CD.

Imate li u nekakvo skorije vrijeme plan snimiti nešto van tih tradicijskih okvira, jer nije vam stran niti flamenco, a niti blues?
Još uvijek sam zauzet koncertnim promocijama “Mirine” i “Vidarice” pa ne razmišljam puno o sljedećem koraku. Meni su glazbeni projekti najčešće nastajali nekako spontano i bez dugoročnog planiranja pa se i dalje oslanjam na taj prirodni proces. Prvenstveno se bavim sintezom različitih stilova i glazbenih jezika pa su kod mene flamenco, blues, jazz i rana muzika uvijek nekako prisutni čak i kada se radi o tradicionalnim temama.

Osim što ste vrsni u sviranju akustične gitare, vrsni ste u sviranju električne gitare. Ono što je još poznato o vama je da ste i graditelj gitara i bas-gitara. Kako je počela ta priča s izradom gitara i o kakvim se gitarama radi?
Još kao tinejdžer imao sam veliku potrebu da sâm pravim ili popravljam stvari ili da ih rastavljam na dijelove ne bih li shvatio kako funkcioniraju. Bavio sam se elektronikom, pravljenjem i popravljanjem gitarskih pedala i pojačala. Za rad s drvetom i gradnju gitara zainteresirao sam se oko 2000. godine. Želio sam imati električnu gitaru koja ima istu širinu vrata kao i klasična da bih manje griješio kad se prebacujem s jedne na drugu. Prvo sam naručio jedan takav vrat za Fender Stratocaster koji sam tada svirao, a onda sam odlučio da se i sam okušam u pravljenju električne gitare, to je znatno lakše nego gradnja akustičnih gitara. Uz pomoć nekoliko knjiga i jednog prijatelja koji je bio iskusan graditelj instrumenata napravio sam svoju prvu gitaru koja je ispala iznenadjujuće dobro i još uvijek je u punoj funkciji. Od tada sam napravio još dvadesetak žičanih instrumenata. To su u glavnom električne gitare, dva basa i par neobičnih ‘monstruma’.

Mnogi gitaristi u dogledno vrijeme počnu tražiti gitare prema vlastitim specifikacijama. U jednom ste intervjuu izjavili da ste ljubitelj Strata, dok opet više preferirate vlastite gitare. Kakva bi bila vaša idealna gitara?
Strat je za mene bio jedina električna gitara koju sam svirao sve dok se nisam izvještio u gradnji vlastitih instrumenata. Od 2001. godine sviram samo električne gitare vlastite izrade jer one me u potpunosti zadovoljavaju. Moja idealna električna gitara ima širok vrat (kao klasična) ali njen karakter je blues i rock’n’roll. Ergonomski je napravljena, lagana, fleksibilnog zvuka, laka za sviranje i izrađena s ljubavlju od plemenitih materijala. Kao što rekoh, gradnja akustičnih gitara je daleko kompleksnija i zahtjevnija pa se tu i dalje oslanjam na moja dva omiljena instrumenta: flamenco gitaru španjolskog graditelja Manuel Bellidoa i bariton gitaru koju je u Beogradu izgradio moj pokojni prijatelj Milan Sabljić.

Jeste li jednako minuciozni kod izrade gitare kao i kod vašeg sviranja?
Ne smatram sebe perfekcionistom niti kod sviranja niti kod izrade gitara. Mislim da sebi čovjek mora ostaviti nešto manevarskog prostora da bi se sačuvala spontanost i kreativnost a to znači da mora biti neke nesavršenosti i da je ok da se tu i tamo potkrade poneka greška.

I koji su daljnji planovi oko promocije albuma “Mirina“?
Želio bih da što više ljudi sazna za taj album i da oni kojima se bude svidio pronađu puno pravih trenutaka za njega. A što se svirke tiče, moji ovogodišnji solo nastupi primljeni su jako dobro i već postoje planovi za niz takvih koncerata sljedećeg ljeta.

Promocija albuma će i dalje biti vaš solo nastup ili spremate i neka gostovanja?
“Mirina” je u biti vrlo intiman album, neka vrsta razgovora “u četiri oka” pa mislim da je forma solo koncerta najbolji način da se on promovira. Ali spontanost je dio mog pristupa sviranju pa je sasvim moguće da će mi se tu i tamo pridružiti i neki od mojih dragih i cijenjenih kolega i prijatelja.