Miroslav Tadić, svestrani umjetnik, losanđeleski profesor gitare, u Hrvatskoj je najpoznatiji kao glazbeni sudrug Vlatka Stefanovskog. Povodom izlaska albuma “Imam pjesmu za tebe“, u kojem daje gitarističku pratnju legendarnom glumcu Radi Šerbedžiji, dao je svoj prvi intervju za Muzika.hr.
U prvim danima rujna, u samom centru Zagreba, odmoran nakon nekoliko tjedana ljetovanja, uz crni čaj s limunom, govori o profesorskom poslu, radu sa Šerbedžijom, Stefanovskim i sastavom Grand Mothers, glazbenim utjecajima i planovima u budućnosti.
Kako je došlo do suradnje između Vas i Rade Šerbedžije?
Mi obojica živimo u Los Angelesu, ja od 1979. A on se nedavno doselio. Tada smo se upoznali i počeli družiti, jer se kod njega često druže ljudi kroz piće i hranu. Kroz njegovu kuću prolazi mnogo zanimljivih ljudi, i uvijek se to završi s nekom pjesmom. Tako da smo počeli neobavezno svirati, što nam se svidjelo, i odlučili smo nešto snimiti. 
Ali išli smo baš s idejom da napravimo neki vrlo intiman zvuk, koji nije preproduciran. Zvuk koji kao da smo snimili za prijatelje, takav kad ga netko sluša da se osijeća kao da je došao kod nas doma. Snimili smo mnogo različitog materijala, i onda je Rade to uobličio u ovu ploču.
U njegovim autobiografskim zapisima iz 2004. Šerbedžija Vas spominje, kao i mogućnost da bi moglo doći do suradnje. Kako da je tek sad snimljen materijal?
Materijal nije tek sad snimljen; to je kao kad se piše neka knjiga ili neko vino malo stoji da dobije svoj pravi karakter. Mi smo 2005. Sigurno počeli snimati, jer nije se radilo o ideji da idemo u studio, snimamo dva dana, i onda se to miksa. 
Ja imam jedan novi studio doma, a materijal je sniman i u jednom studiju u kojem radi jedan naš prijatelj. Dakle, nismo imali restrikcije i snimali smo sve što smo mislili da je zanimljivo u tom trenutku. Ja bi napravio neki aranžman, to bi snimili, onda bi se on predomislio i odlučio ponovo raditi vokal. Bilo je jako opušteno i zapravo organski došlo u oblik u kojem je to sada.
Možete reći nešto o gostima na albumu?
Moma Nikolić, koji je jedan zaista izvanredan glazbenik, inače je tamburaš iz Novog Sada. Pošto smo odlučili snimiti nekoliko romskih pjesama, on je bio idealan za tu kombinaciju. On svira tamburu i pjeva back-vokale. S njim je bilo veliko zadovoljstvo surađivati.
Onda imamo Radine kćeri, koje su bile i neizostavan dio naših druženja kod njega. One bi uvijek nešto izvele, jedna odigra nekakav flamenco, jedna nešto odglumi. Često se na njegovim koncertima dogodi da se one pridruže, a ovdje je on htio dati samo dio toga. Dakle, njegove tri kćeri pjevaju back-vokal na jednoj stvari koja se zove “Verka Kaluđerka”, a najstarija od njih, Nina, pjeva back vokal na “Eleno, Kerko Eleno”.
Imamo još jednu gošću, violončelisticu iz SAD-a, koja se zove April Guthrie, i meni ju je bilo jako zanimljivo uključiti, jer zvuk violončela sa sobom nosi puno romantike i intimnosti koje su zaštitni znak tog CD-a. Tako smo je uključili u “Ne daj se, Ines”, i u kompoziciju od Drage Diklića koju sam ja htio napraviti u ne-jazzerskom aranžmanu, jer se ja ne osjećam komotno u jazzu. Htio sam stoga napraviti neki aranžman koji zvuči više klasično, za koji bi bio prihvatljiviji gudački kvartet, pa smo napravili tu kombinaciju gitare i violončela.
Kažite nešto o produkciji albuma?
Što se produkcije tiče, nekoliko pjesama je snimljeno kod mene; Rade bi jednostavno došao, i nakon što bi nešto pojeli i popili, ja bi stavio mikrofon gdje bi jeli, počeli snimati, snimamo nekoliko puta, i na kraju odlučimo koji je bio najbolji. Nadam se da se to i prenijelo, jer smo mogli imati sasvim drukčiji produkcijski pristup, mogli smo napraviti da gitara i zvuk zvuče kao kuća!
Ali mi se ovdje obraćamo jednom, ne obraćamo se nekom golemom auditoriju. Želimo da svatko to osjeti kao neki direktan razgovor. Mislim da raditi neku veliku produkciju od toga ne bi bilo u skladu s tim. Smatram da je sve ispalo jednostavno, čisto i jasno.
Mislim da je najvažnija glazba i ono što snimate, jer postoje mnogi povijesni snimci koji su pravljeni na kazetofonu, jer ako imate neku poruku i kvalitetu, onda to prolazi bez obzira na tehničke uvjete.
Zapravo, dobra je ona produkcija koja služi nekom glazbenom djelu, a u našem slučaju to je postignuto. Mi radimo taj jednostavan zvuk, i mislim da je to sasvim uspješno.
Dosad ste široj publici bili poznati kao svirač akustične nylon string-gitare. Ipak, Vama ni električna gitara nije strana. Možete nešto reći o tom obliku sviranja?
U Hrvatskoj sam ja poznat isključivo po svom radu na akustičnoj gitari, i sve što se pojavilo na hrvatskom tržištu je na akustičnoj gitari. Iako je akustična gitara veoma važan instrument za mene, instrument na kojem sam studirao i završio neki formalni studij, ja električnu gitaru sviram cijelo vrijeme, od 1981. Također, imam mnogo albuma snimljenih izvan Hrvatske, koji ovdje nisu poznati, a koji su na električnoj gitari.
Dakle, taj mi instrument nije nimalo stran, što se nadam se i može čuti. Sada sam dio jednog uzbudljivog projekta, jer sviram sa sastavom Grand Mothers, sastavom koji se prije zvao Mothers Of Invention, sastav Franka Zappe.
Nastupali smo u Zagrebu 2006, ali organizacija nažalost nije bila dobra pa mnogo ljudi nije ni znalo za taj koncert. Meni je je električna gitara jednako drag instrument kao i akustična, ali spletom okolnosti poznatiji sam po svojem radu na akustičnoj.
Kako ste Vi i gospodin Šerbedžija napravili selekciju između tradicionalnih makedonskih, romskih, Arslanagićevih, Dedićevih itd. pjesama? Kako ste odlučili koje će završiti na albumu?
Rade je zapravo krojio kako će to na kraju izgledati. Ja sam mu davao neka svoja mišljenja, ali on je htio pokazati ono o čemu priča ta naslovna pjesma “Imam pjesmu za tebe”. Osjećaj ljudi koji su vani, ili na neki način odvojeni od naših korijena.
Želio je prenijeti glazbu koja nas sve veže, bez obzira iz kojih smo djelova bivše Jugoslavije. Jednostavno neke stvari koje su Radi bile drage, i koje imaju nekakvu transcedentalnu moć da prelaze te granice, baš kao što kaže ta pjesma, ‘bez granica, carina‘. Znači ne samo na prostorima bivše Jugoslavije, nego i šire.
Jedino je jezik problem, gdje stranci nažalost ne mogu uživati u tome, jer tu ima vrhunske Arsenove poezije… i romske pjesme su vrlo poetične. Ali bez obzira na razumljivost, mislim da pjesme imaju nešto univerzalno, što mislim da je vrlo zanimljivo.
Hoćemo li Vas i gospodina Šerbedžiju imati priliku vidjeti zajedno na nekom nastupu?
Naravno da hoćete. Ovo ljeto je za mene bilo ljeto za odmor; prošlo ljeto sam imao veliku turneju s Vlatkom Stefanovskim i kvartetom. Vlatko i ja smo odlučili pauzirati naš duet u Hrvatskoj, da ne bi došlo do prezasićenja, inače veoma vjerne, hrvatske publike. Meni je to veoma dobro došlo zbog odmora, jer ta kombinacija predavanja u Americi, sviranja i putovanja stvarno me umorila. Trudim se provesti što više vremena na moru u Hrvatskoj.
S Radom se sprema turneja pod nazivom “Imam pjesmu za tebe” za prosinac. Sigurno znam da ćemo 23.12. imati koncert u Lisinskom, koji će biti ne samo predstavljanje novog albuma. Još nije točno određena turneja, ali ja se nadam da ćemo imati još koncerata po Hrvatskoj.
Razgovaramo o nastupima u kazalištima, jer mislimo da su kazališta najbolji prostor za našu priču. Stoga se nadam da ćemo svirati u HNK Osijek, moguće da ćemo svirati u HNK Splitu, možda u Puli i u Zadru koji mi je vrlo drag, ali to još nije sigurno. Nadam se da će se u sljedećih nekoliko tjedana to definirati.
Kako je uopće došlo do suradnje između Vas i Vlatka Stefanovskog. Je li istina da ste jednostavno ušli u hotelsku sobu s dvije gitare i počeli svirati?
Da, to je bila naša priprema za naš prvi zajednički nastup. Ja sam otišao iz tadašnje Jugoslavije 1979. Godine studirati gitaru u Americi, i nisam previše pratio što se događa tamo. Tako da sam potpuno propustio i rad grupe Leb i sol. Znao sam da ta grupa postoji, ali sam znao samo nešto opće o njima i nisam imao nikakvu njihovu ploču.
Kasnije, kad sam se razvio kao glazbenik, ljudi su mi govorili o nužnosti mojeg upoznavanja sa Stefanovskim. Bilo je dosta ljudi koji su vidjeli postojanje nekakvog međusobnog glazbenog afiniteta između nas dvoje.
Na koncertu jednog našeg prijatelja, koji nažalost nije više s nama, a koji je bio klasični jazz basist, a koji je radio na kombinaciji tradicionalnog makedonskog folklora i jazza i drugih glazbenih stilova. On je poznavao mene i Vlatka. On je održao jedan veliki koncert 1995. U Sava Centru i pozvao je grupu gostiju među kojima smo bili Vlatko i ja.
Ideja je bila da pokraj naših sudjelovanja s njim, mi održimo jedan blok od petnaestak minuta kao duo. On ne samo da je bio dobar glazbenik, već je imao njuh za to koji su ljudi glazbeno kompatibilni. No, ta činjenica iz pitanja je točna. Vlatko je odsjeo u jednom hotelu, a pošto sam ja te makedonske stvari studirao, a Vlatko je s njima odrastao, nije bilo nikakvog problema da izaberemo nekoliko stvari.
Bilo je to nekih 10-15 minuta, što se pokazalo kao hit na tom koncertu. Njegov segment je čak televizija non-stop puštala, i tako je zapravo krenula naša suradnja.
Na koncerte Vas i Vlatka Stefanovskog dolaze sve generacije, i oni su izvrsno popunjeni. Smatrate li da je vaša glazba dostigla razinu mainstreama, da ste sve dali, ili možete još dalje?
Ja svakako mislim da možemo još dalje. Niti smo mi više mladi da izgledamo super, niti tu ima ikakvih vizualnih efekata, već samo dvije akustične gitare. Stoga bi ja rekao kako je to zapravo čudo koliko ima zainteresiranih! I to čak nije nešto novo, pa da su ljudi bili zainteresirani, jer mi već sviramo 10 godina i turneje su nam rasprodane.
Kao što ste rekli, ne dolaze samo mladi ili stari gitaristi, dolaze i muškarci, žene, stariji, mlađi… Ovo je dosta jedinstveno, jer ja čak u svijetu ne znam gdje ima takve instrumentalne glazbe koja ima tako veliku publiku. Vlatko i ja, individualno i kao duo, planiramo razvijati to dalje i otvarati neke nove teritorije.
Od zadnjeg albuma “Treta Majka“, koji je izdan 2005. godine, prošlo je skoro četiri godine. Planirate li nešto novo?
Planiramo dvije stvari: nadamo se da će do kraja ove godine izaći CD/DVD-izdanje naše ljetne turneje 2007. po Hrvatskoj. To je bila jedna izuzetna turneja, koja je jako dobro snimljena vizualno i auditivno.
Iako je teritorij ta tradicionalna makedonska glazba, taj interplej sada između četiri glazbenika mislim da je nešto sasvim novo i dosad nije viđeno. Ta je turneja bila isključivo u Hrvatskoj, i moguće da je bila jedina turneja te postave.
Sljedeće godine ćemo imati novu turneju i planiramo snimanje novog CD-a. Ne mogu vam obećati kad će to biti, ali recimo da ćemo nekih godinu dana nakon objavljivanja ovog CD/DVD-a ponovo početi snimati. Imamo neke ideje, ali ne bi htio pričati o tome dok se ne iskristalizira.
Ima još makedonskih tradicionala za obraditi?
Ima makedonskih tradicionala više nego što možete zamisliti. To su tisuće i tisuće pjesama. Ali mi također otvaramo vidike, tako na “Tretoj Majci” imamo jednu stvar iz Turske, jedna virtuozna stvar koja će također biti na DVD-u.
Mislimo još proširiti materijal, i ne moramo se držati striktno makedonske glazbe, jer ima i mnogo drugih zanimljivih tradicionala. Možda ćemo nešto samostalno komponirati… pa ćemo vidjeti u kojem će pravcu to dalje ići.
Ali ako ostanemo pri makedonskoj, to je doživotno, i još poslije nas generacije mogu svirati, jer se radi o zaista jednom ogromnom bogatstvu.
U Los Angelesu ste profesor. Znaju li Vaši studenti kakvu reputaciju uživa Miroslav Tadić u Hrvatskoj i okolnim zemljama?
Ja se puno ne hvalim tim, ali netko zna. Tamo se može naići na dosta ljudi iz bivše Jugoslavije, tako da su se nekoliko puta iznenadili. Nije im zapravo iznenađenje, ali im je zanimljivo što ovdje ljudi znaju za mene kao što bi se tamo znalo za nekakvu pop zvijezdu. Ali meni to odgovara, jer volim imati svoju privatnost. Ovo mi je dakle – taman!
Pošto ovdje nema vijesti o američkim nastupima Vas i Vlatka Stefanovskog, zanima me kakva je tamo popunjenost?
Popunjenost ovisi o organizaciji, ali ona je jako dobra. Mi smo imali jednu veliku turneju u Kanadi i Americi. Iako tamo živi mnogo ljudi iz bivše Jugoslavije, mi inzistiramo da se promidžba ne fokusira samo na njih.
Stoga sviramo na festivalima koji nemaju nikave veze s Balkanom i Hrvatskom. To je kombinacija naših, amerikanaca i kanađana. Ta je turneja bila zaista uspješna, i svirali smo u Vancouveru, Los Angelesu, Torontu, New Yorku, Detroitu, Edmontonu, i svi su bili jako dobro posjećeni. Nema naravno toliko medijske pozornosti i nije sve krcato kao ovdje, ali s obzirom na ponudu koja tamo vlada, stvarno smo bili izuzetno zadovoljni.
Jeste li vi strog profesor?
Ne, ne. Moj se rad bazira na individualnom pristupu, i smatram da ne trebam nekog tjerati da nešto radi. Dakle, ako netko već nema tu energiju i fokus, ako ne shvaća koliko je potrebno raditi da bi se u glazbi nešto postiglo, onda mi nemamo o čemu razgovarati.
Ja ne trebam nekom govoriti da mora vježbati šest ili osam sati dnevno ako želi nešto postići, ako im to već nije jasno. Uglavnom se prema svojim studentima bukvalno odnosim kao prema kolegama. Imam sreću da imam mnogo jako dobrih studenata koje ja mogu birati.
Mi primamo svega nekoliko studenata svake godine, tako da ja od nekih 50-60 ljudi mogu izabrati tri ili četiri jako kvalitetnih ljudi. Ja ih nadalje pokušavam samo usmjeriti u ono što bi oni htjeli raditi, a ne ubacujem ih u neki svoj program. Ja im otvaram put za to što oni žele raditi.
Čovjek najbolje može živjeti od onoga što najbolje radi, a najbolje radi ono što najviše voli. Dakle, tu ćemo staviti svoju energiju, vrijeme i strast. Prema tome, nije važno je li to nešto što je komercijalno ili nije. Znate da ima mnogo glazbenika koji su totalni freakovi, a opet žive od toga.
Što Vi, kao formalno obrazovani glazbenik, možete kazati o razlici između formalnog i samostalnog obrazovanja. Također, jeste li Vi najobrazovaniji među kolegama?
Ne, nisam najobrazovaniji među ljudima s kojima sviram. To je tako ispalo s ove dvije suradnje, a pitanje je također što je obrazovanje. Vlatko je zapravo rock’n’roll glazbenik, a takvo obrazovanje se ne stječe u školi. Kao i Jimi Hendrix, a i ova moja suradnja sa sastavom Franka Zappe, koja je za mene poput škole.
Naravno, Rade je izuzetno obrazovan kao glumac, a umjetnost je usko povezana s ritmom i dikcijom, vremenom i pauzama, i vrlo je slična glazbi. Inače, svirao sam s ljudima koji imaju vrhunsko obrazovanje, ali to je zaista ono što nije važno. To je ono što nekim ljudima treba, a nekima ne. Npr., meni je trebalo, izuzetno mi pomaže, i veoma mi je drago što sam išao tim putem, ali me ne sputava u improvizaciji.
S druge strane ima mnogo glazbenika, uključujući Vlatka, koji je izvanredan glazbenik i ima izvanredno uho, ali mu to ponekad nedostaje. Njemu je samo potrebno vidjeti definiciju onoga što on radi, jer on već svira kao obrazovan, ali je to više intuitivno.
Jeste li samo obožavatelj Arsena Dedića, ili tu može doći do suradnje?
Ja sam veliki Arsenov obožavatelj, još od svojih tinejdžerskih godina, i za njega imam mnogo poštovanja; kao pjesnika i kao glazbenika. Ja se nadam da je on nešto moje čuo i da će pronaći sličnost između svoje i moje glazbe.
Možete nabrojati neke svoje glazbene uzore?
Jimi Hendrix u tinejdžerskim godinama, a i sada kad ga slušam, kao prvi put da ga čujem. Volim pjesnike koji su uglazbili pjesme; kao Arsen, Dylan, Leonard Cohen, Frank Zappa. Za vrijeme studija sam puno vremena proveo studirajući renesansnu i baroknu glazbu. Također, Edin Karamazov, kojeg smatram jednim od najzanimljivijih glazbenika ovdje. Flamenco veoma respektiram, i glazbenike poput Paca De Lucie.
Možete nabrojati neke aktualne glazbenike ili sastave, koji su se pojavili unatrag nekoliko godina, a koje respektirate?
Ima jedan meni jako drag hrvatski sastav koji se zove Kawasaki 3P. Rambo Amadeus je jako zanimljiva pojava. A od aktualnosti, smatram da treba čekati novi album od Kawasaki 3P-a, koji bih preporučio.
