Jedan od trenutno najpopularnijih domaćih bendova, Hladno Pivo, nedavno je rasprodanim koncertom u Domu sportova obilježilo 17 godina postojanja i pokazalo da punk rock scena u Hrvatskoj još nije ugašena. Punoljetnost benda voljeli bi proslaviti na Šalati, a nadaju se i da će jednog dana svirati kao predgrupa Red Hot Chili Peppersima.
O svemu tome popričali smo sa pjevačem Miletom u njegovom omljenom kafiću Raffaelo, u Gajnicama, matičnom kvartu benda, i ujedno zagrebačkom kvartu najbližem Europskoj Uniji.
Nedavno ste održali koncert povodom 17 godina postojanja. Što planirate za 18. rođendan?
Pa razmišljali smo o Šalati sljedeće godine u 6. mjesecu, mogli bi mi ići i u veliku dvoranu Doma sportova, ali velika dvorana mi se ne čini dobrim mjestom za ono što mi sviramo.
Vaš prvi koncert bio je 1988. u Kumrovcu. Sjećaš li se tog nastupa?
(Smijeh) Sjećam se, to je bilo jedno lijepo iskustvo, nezaboravno ustvari, bila je to neka proslava, nešto u vezi s drugom Titom, mi smo tad bili s izviđačima i taj prvi koncert Hladnog Piva je netko sabotirao jer je zaključao dvoranu pa smo mi svu opremu morali unijeti kroz prozor i sva publika koja je došla na koncert morala je ući kroz prozor. Tad smo tek počinjali svirati i tek smo skinuli prve stvari pa smo tih pet, šest stvari vrtili u beskraj, ali su reakcije bile jako dobre, odmah na prvom koncertu. Ja sam pjevao k’o gluha svinja, a ovi su svirali užasno. Ne postoji, hvala Bogu, snimka tog koncerta, ali imamo neke kasnije snimke iz garaže i ja ne mogu vjerovati da je to isti bend. To držimo zaključano u sefu jer bi nam moglo uništiti karijeru ako dođe do nekog pirata (smijeh).
Još jedna anegdota sa vaših početaka, na jednom koncertu na Jarunu vam bend koji je svirao prije vas nije htio posuditi bubanj. Je li se sjećaš možda o kojem se bendu radi?
Joj ne, sjećam se tog koncerta, ali stvarno ne znam više koji je to bend bio. Mi smo jako puno bendova otpratili u zaborav (smijeh) , tako da je i to vjerojatno bio jedan od tih bendova koji su svirali jedno proljeće. Ali se sjećam kad smo išli doma s tog koncerta da smo furali svoja pojačala u tramvaju, hvala Bogu da ta Marshallova pojačala imaju one kotačiće, inače bi se okilavili. A jednom smo isto tako išli svirati na Cvjetni trg, to je bilo još u prapočecima Hladnog Piva, nekakav festival je bio ili nešto slično, mi smo čekali cijeli dan i noć da bi nam na kraju došao jedan gospodin i rekao da mi ne možemo svirati jer nema više vremena ili tako nešto i dao nam je onda novce za koje smo se poslije svi napili. To je bila jedna od rijetkih svirki gdje dobiješ novce zato što ne sviraš.
Ali nije se događalo da vam plaćaju da ne svirate?
Ne, ne, to nam se još nije dogodilo, ali čuo sam za takve slučajeve, neću sad spominjati bendove, ali događalo se definitivno da nakon tonske probe gazde nekom plate da odu kući (smijeh).
Jedna od vaših prvih demo snimki bila je pjesma “Bonzo”, koje poslije nije bilo ni na jednom albumu. Što se dogodilo s tom pjesmom?
Ta pjesma je izašla na kazeti jednoj koju je napravio jedan samostalni izdavač u to doba, to je bilo prvo i jedino izdanje jedne firme koja se zvala Megaterium Records, a pokrenuo ju je jedan fanatični obožavatelj Hladnog Piva da bi mogao distribuirati taj demo širom grada. A poslije nije izašla zato što nam je vrlo brzo postalo jasno da premda je original (“Bonzo Goes To Bitburg”, od The Ramonesa, op.a) super, mi smo to prepjevali na hrvatski, ali nije bilo dovoljno dobro da uđe na “Džinovski”. Hehe, možda bi sad ta pjesma pristajala nekoj lakonotnoj zvijezdi hrvatske estrade, ali za punk bend to nekako nije išlo, to je bila jedna onako tipična adolescentska pjesma.
Kad si već spomenuo “Džinovski”, prva dva albuma, “Džinovski” i “GAD” su nedavno reizdani. Što je novo na tim albumima?
Tu se dogodio taj mastering, to je ponovno remasterirano, ja točno ne znam što to znači, ali je navodno jako bitno za CD, jer kad slušaš neke starije uradke tek onda skužiš kako je tadašnja produkcija bila tanka. Sada se sve digitalno preslušava i sve se dotjeruje, najmodernijim metodama se dodaje čega nije bilo u originalu. Hvala Bogu da se Croatia Records konačno odlučila na to jer je to trebala napraviti još prije godinu dana kad je izašao “Šamar”. Inače, taj prvi album Hladnog Piva, “Džinovski” se nonstop kupuje i doštampava. Po zadnjim informacijama prodao se dosad u 20 000 primjeraka.
Je li to najprodavaniji album Hladnog Piva?
Je, to je naš najprodavaniji album.
A je li istina da se uz “Džinovski” u nazivu albuma trebala nalaziti još jedna riječ pa da je Croatia Records to cenzurirala?
Ne, nije, makar sam i ja čitao negdje tu priču, ali ne, nije tu bilo nikakvih falusnih igrarija niti je nama Croatia Records nešto brisala. Što se snimke tiče oni se nama u to uopće nisu miješali, jedino što su sa omota ploče gdje se nalaze tekstovi pjesama izbrisali riječ ‘džubre’ iz stiha pjesme “Trening za umiranje”, koji glasi: “Vidjet ćeš džubre kao ja ne umire”, jer da ‘džubre’ kao nije hrvatska riječ, to je neka lektorica izbacila, jer se kao riječ ‘džubre’ koristi isključivo kao gnojivo, a ne kao ljudska osobina ili ne daj Bože opis za čovjeka (smijeh).
1993. dobili ste Porina za najbolji alternativni album, a ove godine 4 Porina, ali sad u ovoj ‘glavnoj’ kategoriji. Je li Hladno Pivo još uvijek punk bend?
Mislim da je to normalan razvoj situacije, ako bend opstaje dugo na stageu onda će se kad tad dogoditi da ljudi to počinju sve više i više slušati. Meni je normalno da bend izađe iz gareže pa onda postane malo žešći, pa onda nauči svirati, pa s vremenom tu ima sve više i više glazbe, a manje buke, to je normalna stvar. A mi smo sad onako neki narodni rock bend, kakvi su prije bili npr. Azra, Čorba, Zabranjeno Pušenje… bendovi za koje su svi znali.
I pjesme su vam zrelije nego na početku?
Pa da, to je isto tako normalna stvar. Ljudi nas znaju pitati zašto ne napravimo još jedan “Džinovski”, ali meni je to malo smiješno, ne mogu više pjevati o tome kako pijem u parku sa litrom vina u ruci, kad pijem mali macchiato u bircu (smijeh). Drugačiji su interesi pa su drugačije i pjesme. A najgore je kad bend ne pokušava mijenjati se, onda se kad tad dogodi da ostane sam u praznoj dvorani.
Nakon “Pobjede” mnogi su govorili kako ste napravili jedan prilično angažirani album koji kritizira našu svakodnevnicu, slažeš li se s tim opisom?
Pa mislim da je takav bio svaki naš album. A ako ti pjevaš o nečem oko tebe onda si automatski angažiran. Mi ne možemo kao punk bend pjevati o cvijeću i proljeću, moramo imati nešto urbano, gradsko. Mi jesmo angažirani bend i mi se toga ne sramimo, svi isto tako imamo i svoja neka politička uvjerenja.
Jeste li vi jedini takav bend kod nas?
Pa dobro, sigurno ima još izvođača za koje nažalost nikada nismo čuli jer se ne mogu probiti do izdavača. Ali tu je i ta hip hop scena koja je malo nama skinula teret s leđa, oni rade isto ovako angažirane pjesme. Ali u principu ja sam kao autor uvijek htio napraviti ljubavni album i djelomično sam uspio u tome na solo albumu, ali nekako kad se dogodi Hladno Pivo, onda si već u trećoj strofi kod vlade, krize… (smijeh)
Koja je najljubavnija pjesma Hladnog Piva?
Pa jedna od najdirljivijih meni osobno je “Kad ti život udahnem”, prva stvar sa “Pobjede”. Jest da je malo bolesna stvar, govori o čovjeku koji svaku veče napuhuje svoju gumenu lutku da ne bi spavao sam, ali mi je to jedna od definitivno najdirljivijih pjesama. “Tišina” možda isto…
Je li bilo problema s ovim kritičkim pjesmama od strane bilo koje vlasti?
Pa bilo je problema, recimo negdje te ne pozovu jer ne pašeš uz neke izvođače.
Jeste nekada odbili svirati za nekoga?
Da, kako ne, i to baš zbog ideoloških razloga. Recimo zvale su nas neke stranke da sviramo na njihovim predizbornim skupovima što bi bilo jako dobro, štoviše odlično plaćeno, ali mi samo to odbili jer ne vidimo sebe na stageu sa nekim drugim njihovim pjevačima ili zato što mislimo da njihovi politički programi ne odgovaraju našim svjetonazorima. Punk ipak predstavlja neki stav benda, a Hladno Pivo po stavu pokušava biti punk bend, što znači da ne možeš baš svugdje ići svirati i sa svima. Isto tako se dogodi da puno svirki odbiješ zato što ti prostor ne odgovara. Recimo ne možeš svirati u nekakvom noćnom klubu sa go-go plesačicama u 2 ujutro jer to jednostavno ne paše uz imidž benda.
Nedavno ste u Bosni i Hercegovini dobili nagradu Davorini. Kakva je to točno nagrada, je li ona neki pandan našem Porinu?
Da, to je pandan Porinu koji se održava svake godine u Zenici, ali, normalno, ima puno manje novaca nego Porin. Bili smo nominirani u dvije kategorije, za ‘najbolji komšijsko-susjedski album’, što mi je fantastična kategorija, i za ‘najbolju internacionalnu vokalnu suradnju’ i jednu od te dvije kategorije smo dobili, ovu za vokalnu suradnju, i to sa Edom Maajkom. Ta nagrada je u biti djelo jednog rock entuzijaste iz Zenice i drago nam je jako, lijepo je znati da te netko i van Hrvatske sluša.
Koliko ste popularni van granica Hrvatske? Svirate često u Sloveniji, u BiH, nastupali ste prošle godine i na Exitu…
Pa mislim da je Hladno Pivo jedan od rijetkih bendova koji ne vuče nekako rep iz te bivše države, a koji je postao popularan u Srbiji. Imali smo već jedan samostalan koncert koji je bio rasprodan u bašti kluba SKC, koji je bio jedan od starih rock klubova u bivšoj Jugi, zatim smo prošlo ljeto održali koncert na tvrđavi Kalemegdan, u sklopu pivskog festivala, na kojem je bilo negdje 30 do 40 tisuća ljudi i oni su pjevali s nama i znali su sve naše tekstove. Tako da je očigledno da je taj jezik razumljiv i njima i da se oni isto nalaze u tim tekstovima kao i publika bilo gdje. U Sloveniji isto tako nastupamo redovno, baš sad nakon ovog razgovora se spremamo, idemo u Kranj. Na jesen krećemo sa turnejom po BiH, a 29.5. imamo samostalni koncert u Beogradu, a vjerojatno ćemo svirati opet ove godine na Exitu. U Makedoniji, u Skopju, smo svirali isto prošle godine.
Uspijete li živjeti od muzike?
Pa da, sad već možemo živjeti od toga i to, moram priznati, sasvim pristojno.
Ti si diplomirao njemački i engleski na Filozofskom fakultetu, jesi li se ikada bavio svojom strukom?
Pa tu i tamo radim malo na tome, ali to više da ne izgubim nekakav kontakt s tim, nego iz nekih financijskih razloga. Ipak više volim biti na stageu nego pred pločom (smijeh).
Ostali članovi benda isto se bave isključivo muzikom?
Da, od “Šamara” smo svi postali profići. Mi radimo kao jedna mala organizacija udruženog rada, svaki član ima zaduženja koja obavlja, ja sam recimo zadužen za intervjue, naš gitarist je zadužen za booking koncerata, bubnjar za prijevoz…
Znači nemate menadžera?
Ne, mi smo jedan od rijetkih bendova tog kalibra koji nema menadžera, imali smo negativna iskustva sa mendžerima, tako da sve obavljamo sami. I ovaj koncert u Domu sportova smo sami organizirali, od tehnike i razglasa, do vatrogasaca i hitne pomoći, redara… i zbog toga nam je još draže što je tako dobro ispao. Isto tako sami nosimo opremu kad idemo negdje svirati, sami utovarujemo… to je dobra tjelovježba. Imamo doduše sad i roadije i vozača, ali još uvijek sami dosta toga radimo.
Vaš trubač Stipe, on je sada stalni član benda?
Da, on je sad stalni član i jedini član benda koji ima posao, ali je taj posao isto povezan sa bendom, radi u Dancing Bearu, kod našeg izdavača. On je naš glasnogovornik, naš PR, ima idealne osobine PR-a.
Kako to da ste promijenili izdavačku kuću?
Pa mi nikada nismo potpisivali na više izdanja, to je ono što bi preporučio i drugim bendovima, da kad krenu ne potpišu odmah na pet albuma jer to može biti pogubno za karijeru. A nama čim nešto nije pasalo, odmah bi išli dalje. Izdavač nikada ne smije imati osjećaj da si njegov za vijeke vjekova, to je isto kao i u ljubavi, uvijek treba biti tu i malo ljubomore i očijukanja, isto tako nekada moraš priprijetiti i raskidom….haha.
Ti si izdao i jedan solo album, planiraš li još nešto možda?
Pa volio bih napraviti još jedan solo album, to mi dobro dođe za kreativnost.
Tko sve svira u Putnicima?
Pa na tom albumu je svirala skupina profića, to su ljudi koji sviraju sa raznim bendovima, od Soulfingersa do Nine Badrić i Bareta i Plaćenika, free lanceri dakle, ekipa dobrih muzičara koji su uspjeli isfurati nešto drugo.
Koga posebno cijeniš od naših glazbenika?
Jako cijenim Let 3, mislim da su oni jedan od rijetkih bendova u Hrvatskoj koji uvijek zvuče dobro, tehnički uvijek imaju dobar sound, zvuče kompaktno. Mislim da je Mrle jedan od inteligentnijih ljudi na našoj sceni. Onda Edu Maajku, dečko ima dara za tekstove, dugo se nije pojavio netko tko piše takve tekstove. Dobro je da se pojavila ta hip hop ekipa jer prije jedno tri, četiri godine je bilo jako puno bendova, a malo tekstova, dobro je da se sad piše o nečemu. Zatim simpatičan mi je Mance, on na trenutke zna biti genijalan. Jako mi se sviđa i zadnji album od Pipsa, premda ne znam koliko su ga ljudi skužili, ali ja mislim da je to jako hrabar album, po meni je on zaslužio barem jednog Porina. Bare je definitivno dobar frontmen, ima onu potrebnu karizmu, ima stav, boju glasa, uvjerljiv je…
A od stranih bendova?
Peppersi definitivno. Oni jesu u biti trenutno najjači svjetski rock bend. Zatim još Queens Of The Stone Age, zanimalo bi me recimo vidjeti koncert The Strokesa od tih novijih bendova, pa The White Stripes… ali budući da mi sami sviramo svaki vikend nemamo baš vremena za koncerte, no planiramo sad svi zajedno otići na ovaj veliki festival u Beču gdje će biti Metallica, Peppersi… Pepperse smo već gledali u Milanu i stvarno su bili fantastični.
Da li bi voljeli biti predgrupa Peppersima?
Da, nama bi to bila velika čast. Puno bi mi to bilo draže nego nastupati prije Metallice recimo.
Jesu li vas zvali možda za Metallicu u Zagrebu?
Pa zvali su nas nešto, bili su neki kontakti, ne znam koliko je sad to službeno, međutim taj dan imamo gažu u drugom gradu što je organizatoru bilo neshvatljivo da mi sad idemo svirati u Đakovo umjesto da dođemo svirati pred Metallicom, ali mi smo već prije dogovorili taj koncert i ne želimo ga odgoditi. Ali definitivno bi voljeli svirati pred Peppersima. Isto tako i pred U2, to su bendovi koji dugo traju i koji su uvijek, uvijek dobri, mijenjaju se, ali su uvijek dobri.
Koje ti je omiljeno pivo?
Ožujsko, 0.5 (smijeh).
Jeste li uspjeli svojim imenom privući neku pivovaru kao sponzora?
Pa ne baš, jako, jako dugo nam je trebalo da je netko reagirao prije nego što smo postali zanimljivi. Tu je još jedna stvar, kad se baviš nekim angažiranim punk rockom nisi toliko interesantan sponzorima, jer oni ne vole vezati ideologiju i neki proizvod. Tako da je to znalo često biti više problem nego prednost.
Foto: (k.b.)
