Pet godina trebalo im je da se malo provesele novim albumima, novim turnejama i novim muzičkim pobjedama, i finski metal čelisti Apocalyptica ponovno nam se vraćaju.
Koliko god dugovječni već bili, koliko god puta presviravali Metallicu u gudačkom obliku, i dalje diljem svijeta predstavljaju jednu od najzanimljivijih live atrakcija. Kako je to bilo i prošloga puta, opet nam je na nekoliko brzopoteznih pitanja odgovorio njihov čovjek iza bubnjeva, inače zadužen za sponu s medijima – Mikko Siren.
Svaki vaš album ima zanimljive suradnje (Dave Lombardo, Corey Taylor, itd). Tko ti je još uvijek neka neispunjena želja što se tiče gostovanja na vašem albumu? I, naravno, kome bi ti najviše htio gostovati?
Pa te suradnje i jesu jedna od najboljih stvari u ovom bendu. Od glazbenika, producenata pa do tehničara koji nam slažu zvuk. Svaka suradnja, svaki dan proveden u studiju s takvim strastvenim profesionalcima najveća je lekcija koju u muzici možeš dobiti. Ima milijun odličnih umjetnika i glazbenika s kojima bih još htio surađivati, ali ipak muzika diktira sve.
Na ovoj turneji sve te pjevače nekako ste zamijenili s vokalom kojeg vodite sa sobom. Kako ste uspjeli naći takvog all-roundera? Niste bili zadovoljni kako vam publika pjeva (smijeh)?
Ma ja mislim da publika ne bi bila zadovoljna kada bismo te singlove svirali kao instrumentale. Zato smo odlučili da bismo mogli povesti nekoga sa sobom. Tipe Johnsson nam je stari frend, a prije nego nam se priključio pjevao je u još jednom finskom bendu The Leningrad Cowboys. No, i dalje je većina stvari na koncertima instrumentalna. Čak i neke vlastite stvari koje imaju vokal, ovdje sviramo kao instrumentale. Tako da ima baš svega.
Sada, prije vašeg povratka u Hrvatsku, sigurno su vas već bombardirali s našim čelističkim duom – Luka Šulić i Stjepan Hauser. I oni obrađuju rock klasike. Osjećate li se već dovoljno moćni da ste isključiva inspiracija takvim bendovima?
Totalno! I mislim da je to odlično! Pa čak i u afroameričkoj glazbi uvijek je bila tradicija da slušaš druge bendove, uzmeš ono što ti se sviđa i podigneš to na još viši nivo. Točno tako je bilo i sa Charlie Parkerom, Miles Davisom, The Beatlesima i Elvisom Presleyem. To me samo čini ponosnim, jer smo sada i mi bend koji je bio inspiracija nekome.
Već ste odradili i kompilacije, nekoliko DVD-a, izdali album s imenom grupe, itd. Što vam je dalje ostalo na pameti?
Definitivno ćemo snimati još muzike, pa čak ćemo izbaciti nekoliko novih pjesama na jesen. Ali, još nisam siguran u kojem obliku i formatu… Cijela industrija opako se mijenja iz dana u dan, pa se bojim da vrijeme klasičnih albuma polako dolazi svom kraju. Sigurno će postojati i dalje u budućnosti, ali morat će postojati i neki drugi načini da se muzika dovede do fanova.
A što se samog zvuka tiče, kakvi su vam planovi za te nadolazeće projekte? Već ste jako promijenili način na koji violončela zvuče zajedno s bubnjevima, i postaje sve žešće i žešće. Vidi li se kraj te muzičke evolucije?
Da, ovaj bend cijelo vrijeme napreduje i mijenja se, a definitivno ne želimo ograničiti se na bilo koji način. Ako baš moram pogađati, budući da smo do sada zvuk radili sve većim i masivnijim, onda bismo sad mogli krenuti u skroz suprotnom smjeru. Ali, za to ćete se ipak strpjeti još neko vrijeme.
