Mike Z. (The Bravery): “Sigurno ne bi bili isti bend da nismo iz New Yorka”

1549

Prilikom svog drugog gostovanja u Zagrebu, Depeche Mode su se pobrinuli da publiku prije njih zabavi jedan novi bend, kojem kritika, a i sve više publika vjeruje da će uskoro postati jedan od vodećih američkih rock bendova. Michael Zakaringitarist The Braveryja prije njihovog prvog, nadam se ne i zadnjeg nastupa u Zagrebu, odgovorio je na neka naša pitanja, a što smo saznali pročitajte u intervjuu.

Da li vam je ikad bio teret to što dolazite iz New Yorka – grada koji je dao velika rock imena i s nevjerojatnom rock scenom?
Da, naravno. Mislim da je New York uvijek imao najbolju glazbenu scenu u svijetu i da je to zbog toga što ima toliko bendova. Ako ste ‘nadolazeći bend’ na bilo kojem razini, možete se naći da svirate svaku noć. Kao posljedica toga tisuće bendova svira svaki tjedan i to prisiljava bend da podigne razinu kvalitete glazbe. Rekao si i sam, kako morate biti dobri pošto je toliko bendova na sceni u New Yorku. Također ako odete bilo gdje u New Yorku, u naki bar ili klub i čujete odličnu glazbu cijelo vrijeme i jako često čujete nešto što nikada niste čuli i to jako utječe na vas. Mislim da sigurno ne bi bili isti bend da nismo iz New Yorka.

Da li ste svirali u legendarnom CBGB-u?
Nikada nismo svirali u CBGB, to nije isti, onaj ‘stari’ CBGB već deset godina. To više nije isti klub koji je nekada bio.

Da li su neki bendovi koji su pioniri te scene poput Blodnie, The Velvet Underground ili The Ramones utjecali na vas?
Ne bih rekao baš Blondie, ali The Velvet Underground je jedan od mojih najdražih bendova, i na neki način jesu da, jer su imali taj odlični garažni zvuk i to je sigurno utjecalo na nas. Kada dolazite iz New Yorka, grada s toliko bendova inspirirani ste da idete dalje i stvarate dobru glazbu.

Koje je trenutno najjače ime njujorške scene?
Ne postoji najjače ime u New Yorku. Ako pogledate unazad osam godina tko je oživio rock scenu, onda su to zasigurno The Strokes, bez sumnje. Prije toga došlo je slabog opadanja na glazbenoj sceni. Oni su se vratili i učinili mogućim da stvarate glazbu koju volite i želite, a da imate dobru promociju. Mislim da su otvorili vrata mnogim drugim bendovima iz New Yorka, kao npr.Yeah Yeah Yeahs i Scissor Sisters koji sada dobivaju priznanja izvan grada.

Tko je imao poseban utjecaj na vašu glazbu i kako bi vi opisali vašu glazbu? Osjeti se pop zvuk osamdesetih u vašoj glazbi, onaj Duran Durana?
Nije to striktno utjecaj osamdesetih. Taj zvuk se osjeti zbog instrumentalizacije jer vrlo često ima dance beatove. Za nas je to bilo više vraćanje unatrag i pisanje pravih rock pjesma, ali koristeći elektronsku opremu koju niste mogli priuštiti prije 10 godina, a sada je svi mogu priuštiti i svi mogu snimati zahvaljujući mnogim kompjuterskim programima. Snimili smo album u svojoj kući, jel smo htjeli vidjeti možemo li sami snimiti neki garažni ‘do yourself’ zvuk i sada kada imamo mogućnost koristiti svu tu elektroničku opremu – sintisajzere, klavijature, kompjuterske procesore, iskoristimo to i učinimo muziku zanimljivijom, da ne budemo samo gitaristički rock bend. I to smo i učinili. Zato mnogi ljudi to vide kao retro, ali to nije namjera. Na albumu ima pjesama koje su više ekektroničke i imaju retro zvuk kao “An Honest Mistake” ili “Tyrant”, ali imate i stvari kao “Fearless” i “Swollen Summer” koje imaju više rockerski zvuk.

Muziku podržava

U kojem pravcu bi voljeli da vam se kreće karijera? Želite li postati bend koji će puniti velike arene ili biti kultni klupski bend?
Teško je to reći. Mi ne pravimo muziku da bi privukli određeni tip publike. Mi pravimo muziku koju sami želimo čuti. Zapravo većinom pravimo muziku za sebe. Prvi album nije imao namjeru buditi slušan od strane ikoga, to je bio samo projekt koji smo snimili za sebe, i koji se ljudima svidio.Tako i nastaje naša glazba. Pravimo je za sebe, a ljudima se sviđa, žele to čuti i to je odlično.

Vaš prvijenac dobio je odlične kritke i dobro je prihvaćen kod publike. Mnogi su vas odmah po objavljivanju albuma imenovali novom velikom rock stvari iz New Yorka te novim velikim nadama rocka iz USA. Kako gledate sad na to nakon evo godinu dana što je izašao album?
Ova turneja s Depeche Mode je nevjerojatna. I interesantan je primjer jer prije nje smo imali svoju koja je trajala godinu i pol. Svirali smo svuda po svijetu i većinom pred publikom koja nas nije poznavala. Na ovu turneju smo došli nakon što je turneja rasprodana, i svi bez obzira da li su imali ulaznice ili ne, nisu znali da ćemo svirati. Sviramo svaku večer i ovo je kao novi početak i pokušaj osvajanja publike ponovo. Bili smo upozoreni prije početka ove turneje, da DM fanovi nisu baš naklonjeni predgrupama, i da čak znaju jako loše reagirati. Turneja je skoro gotova i prošla su skoro 3 mjeseca kako nastupamo sa DM i to uopće nije bio slučaj s nama. Fanovi koji nas većinom ne znaju bili su odlični prema nama i odlično su nas prihvatili.

Gdje ste bolje prihvaćeni u Britaniji i Europi ili u Americi?
Teško je reći, ne bih mogao reći u jednom više nego u drugom. Prije smo se probili u Europi zato što smo izdali naš CD ovdje i lakše je ići na turneju s malo novca. Mi nismo imali novac za turneju po SAD-u, jer SAD ne možeš obići u manje od 3 mjeseca, a to raditi kombijem traje još i dulje. Ljudi su dobro prihvatilinašu muziku u Britaniji i zato smo prvo tamo išli na turneju. Mislim sada kada smo prošli turneju, da je i u SAD-u i u Britaniji i Europi gotovo isto, u zavisnosti od veličine mjesta, a SAD su ogromno područje.

U Europi je ipak ova vrsta glazbe slušanija nego u Americi, zar ne?
Bez sumnje, sigurno. Na jednom djelu SAD-a imaš New York na drugom Kaliforniju koje možes nazvati ‘urbanim’ sredinama i tu smo dobro prihvaćeni, a cijeli prostor između nije prostor koji prati ovu vrstu glazbe koju mi pravimo.

Mnogi su vas doživjeli kao osvježenje ovdje kod nas s obzirom da ste iz Amerike?
Cool! Da, znam. Pop i rock muzika u Americi se dosta razlikuje od ove u Europi.

Ja vas zbog glazbe više doživljavam kao britanski bend nego kao američki.
Mi sebe upotpunosti smatramo američkim bendom, bendom iz New Yorka. Ali istina je da je europska publika puno otvorenija prema novim stvarima i novim bendovima. Ali ipak mislim da se situacija u SAD-u mijenja i da je sve veći broj ljudi izložen ovoj vrsti glazbe i da ova vrsta glazbe dobiva sve više poklonika. Stvari se kreću u pravom smjeru, ali će za to trebati vremena.

Tko ti je omiljeni bend?
Ne znam. Teško mi je to reći. Naravno da imam omiljeni bend. Odrastao sam u glazbenoj obitelji. Moj otac je također svirao u bendu. I dok sam odrastao slušao sam sve od Miles Davidsa do The Kinksa i The Clasha, sve te neke stvari koje je moj otac slušao i koje ja i dan danas slušam.

Voliš The Clash?
Da, da obožavam!

The Clash ili The Sex Pistols?
Meni se nikada nisu sviđali The Sex Pistolsi, ne. Mnogi bendovi danas kada ih pitate tko je utjecao na stvaranje njihove glazbe kažu The Clash, a ne The Sex Pistols. To je odlično! Svi smo u bendu veliki fanovi The Clasha. Imao sam priliku upoznati Mike Jonesa i on je definitivno moj idol. “London Calling” je sigurno jedan od najboljih albuma svih vremena. Moj otac je imao priliku posjetiti njihov koncert i na to sam veoma ljubomoran!

Radite na novom albumu?
Završavamo sa pisanjem novih stvari i čim turneja završi započinjemo sa snimanjem. Ne znamo kako će naš novi album zvučati. Najvjerojatnije neće zvučati kao prvi. Naravno ostat će elementi sličnosti s onim što smo radili do sada, ali mislim da nam je upravo prvi album dozvolio da se možemo kretati i razvijati u bilo kojem pravcu mi to želimo. Nadam se da će biti progresivniji od prethodnog.

Kakav je osjećaj dijeliti pozornicu s velikim imenima poput Depeche Mode ili U2, kojima ste također bili support band? I odjednom svirati pred desetak tisuća ljudi. Kako je uopće došlo do toga?
Oni su došli nama. To je veoma interesantno, jer prije 2,5 godine tek smo započinjali i svirali po New Yorku, imali smo samo demo snimke koje smo htjeli staviti na našu web stranicu. Imamo zajedničkog prijatelja u New Yorku s Daveom Gahanom koji nam je predložio da odnese snimke Daveu i kako vjeruje da će mu se svidjeti. To je bilo mnogo prije nego je izašao naš album. I Daveu se to svidjelo što je za nas bilo nevjerojatno – sama činjenica da je to Dave Gahan iz DM. I tako je krenulo. Prvo smo odradili nekoliko tjedana u SAD-u. I sada smo tu u Europi.

A U2?
S U2 smo radili samo 2 koncerta, ali oni su nevjerojatni ljudi Radili su turneju preko ljeta i htjeli su promovirati nove mlade bendove.

Družite li se poslije koncerta s njima?
Da, naravno, skoro uvijek. DM su odlični prema nama, zaista odlični! Zaista su divni ljudi.

Da li vam se sviđa njihova glazba?
Apsolutno. Meni su samo 24 godine i ja sam još bio tinejđer, nekih 13 godina kada je izašao “Violator”, tako da sam puno toga morao nadoknaditi, ali da, volim njihovu glazbu.

Da li ste umorni od cijele turneje?
Da, da! Ovo traje non-stop, i gotovi smo za 2 tjedna i idemo doma odmarati se i praviti novi album. Možda slijedeći put dođemo sami. Za sada imamo samo jedan album i teško je doći negdje i svirati samo par stvari, ali već nakon 2 albuma je drugačije. Zato smo i radili ovu turneju, da nas ljudi čuju, i stekli smo mnoga prijateljstva u Francuskoj, Njemačkoj i vjerujem da će od sada biti puno drugačije.

Intervju uredila: I.T.
Live foto: G. Č.

0 Shares
Muziku podržava