U jeku europskog prvenstva koje nam stiže, u pauzi nogometno nabrijanih minuta, hrvatska publika moći će se malo prepustiti žestokim heavy notama američkog hard rock-heavy metal benda Disturbed. U predvečerje tog zagrebačkog nastupa (10. lipnja u Boogaloo clubu) i izlaska njihovog albuma “Indestructible” dobili smo priliku popričati s čovjekom iza činela – bubnjarom Mike Wengrenom.
Tek vas dani dijele od izlaska novog albuma “Indestructible”. Kako ti se album čini sada kada je gotov u odnosu na prethodnike?
Stvar oko novog albuma je poprilično jednostavna na taj način da su sva tri prethodna zapravo kombinirani u novom. To ne znači da su pjesme jednake, već da smo ostali prepoznatljivi i dosljednji svome starome zvuku.
Aktualni singl “Inside the Fire” govori o samoubojstvu i kao takav nosi poprilično ozbiljnu temu. Koje su reakcije ljudi na pjesmu?
Mislim da je sam spot najbolje objasnio pjesmu, a i samo pitanje. Dobivamo odlične povratne informacije jer je poruka izuzetno pozitivna. U spotu imate Davida, vokala, koji dolazi kući i pronalazi svoju djevojku koja si je oduzela život, a zatim mu se sam vrag obraća govoreći mu da učini isto ukoliko želi ostati zauvijek s njom u zagrobnom životu. No on to ne učini, shvaćajući besmisao i ogromnu patnju onih ljudi koji ostaju iza tebe, odnosno osobe koja to učini jer je zapravo cijeli niz ljudi povrijeđen zbog čina koji je mogao imati racionalno rješenje.
Seks, droga i r’n’r. Živite li i vi po toj maksimi?
Kada odradimo svoju gažu, siđemo s pozornice, onda volimo popiti pivo, par čašica nečeg žešćeg, ali drogu uopće ne koristimo jer, iako je klišej, naša je glazba najveća droga. Ali da, volimo piti!!
S novim albumom krećete i na novu svjetsku turneju. Što očekujete od nove publike kojoj se niste imali prilike upoznati dosad?
Dakako da je uvijek uzbudljivo i drukčije upoznavati nove krajeve, pa tako i ljude. Konkretno baš za hrvatske fanove i publiku znam da su doista nabrijana i odlična ekipa koja je doista predana glazbi koju uživa, pa se stoga nadam da će nas dobro prihvatiti.
A koji su vam onda fanovi najdraži? Pretpostavljajući da se radi o različitim tipovima ljudi u Americi nasuprot Europe.
Da, naravno da je publika nevjerojatno različita. Ne znam, općenito je puno uzbudljivije i energičnije s europskim fanovima, a posebno ekipom u Njemačkoj gdje su fanovi totalno ludi i odlični, te svaki put kad dođemo iskustvo je nevjerojatno.
Znamo da ste isprva kao bend imali taj peh da su vas mnogi kočili i nisu vas uopće uvažavali, a danas, desetak godina i četiri albuma kasnije, priča je potpuno drukčija. Što misliš o tome?
Istina, drukčije je i sada kad nešto postigneš, ima trenutaka kad je osjećaj sladak i pomalo osvetoljubiv jer si se dokazao, a onda opet vidiš da to nema smisla, razmišljanje o tome uopće nije bitno jer znaš zbog čega si gdje jesi i jednostavno želiš odraditi svoj posao najbolje što možeš, tako da se uopće ne zamaramo time.
Ozzy Osbourne i Marilyn Manson bili su prvi koji su vas primijetili i pozvali na Ozzfest, odnosno na Holy Wood turneju. Kako je bilo s njima?
Obojica su veliki ljudi koji su vrlo jednostavni i čvrsto stoje nogama na zemlji.
Spomenuli smo Mansona, jednu od najkontroverznijih glazbenih ličnosti današnjice. Imaš li kakvu anegdotu s njime?
Dakako. Pa kad smo započeli turneju s njime, prve je večeri prije nastupa u našu sobu poslao bocu apsinta da zahvali što smo mu predgrupa, što je bio prvi naš susret s apsintom. Tada sam rekao, naravno, iz zafrkancije – jer nisam očekivao ono što se dogodilo – da ću, ako nam se sam Manson pridruži u ispijanju apsinta, ja sam popiti cijelu bocu.
Kad ono, desetak minuta kasnije, Manson ulazi u sobu i pije s nama. Naravno, nije me natjerao da popijem cijelu bocu jer bi me to vjerojatno ubilo, ali nam je pokazao postupak konzumacije apsinta. Vrlo ležeran i jednostavan tip.
Kako doživljavate onda takve festivalske nastupe i nastupe na turnejama uz nekoga kada niste samostalno na glazbenom pohodu?
Pa vrlo je drukčije izaći na scenu na jednom festivalu kada sve oči ipak nisu uperene u vas i kad odradite ležernije svojih sat vremena jer znate tko su headlineri, dok na samostalnim nastupima i turnejama priča već mijenja sadržaj.
Morate biti maksimalno predani, puno je veća neizvjesnost i napetost jer znate da je masa ispred vas upravo zbog vas ovdje. Doduše, festivali su jedna nevjerojatno zabavna događanja i uvijek se nešto drukčije zbiva.
Što misliš o novim bendovima žanra sličnog vašem. Ističe li se koji?
Danas je mnogo bendova na sceni i puno ih je dobrih, pa puno njih i slušam. Recimo, odlični su mi dečki iz Dragon Forcea s kojima smo dosta i svirali.
Kada govorimo o žanru i klasifikaciji, kako bi ti definirao vaš zvuk i glazbu s obzirom na različite interpretacije?
Ne mislim da spadamo u nu metal iako smo nastali u eri tih bendova. Iako mi se ta glazba doista čini dobrom, mi to nismo, što je vrlo očito i jasno iz našeg instrumentalnog stvaralaštva. Mi smo jedan običan metal bend.
A što misliš koji su bendovi, prema tvom mišljenju, obilježili ‘najžešću scenu’?
Kratko, jasno i jednostavno: Black Sabbath i Judas Priest definitivno. Da se razumijemo, cijeli je niz bitnih i utjecajnih bendova, ali ovi su najvažniji.
Za kraj, kad si već spomenuo Hrvatsku, pokoja impresija ili očekivanje o Hrvatskoj?
Relativno sam upoznat s vašom kulturom i raznolikošću jer mi je punica hrvatskog podrijetla, pa sam preko nje zapravo čuo mnogo toga. Nažalost, prva asocijacija su vrlo recentna ratna događanja, ali nadam se da se ljudi između ostalog nose s tim i kroz glazbu.
