Etiketiranje će uvijek postojati, kao i predrasude, koliko god da se protiv toga neki borili. Primjerice, za ekipu koja sluša cajke često će se reći da nisu inteligentni, dok će se za metalce pričati da su agresivni i problematični.
Za početak, dotaknimo se primjera metalaca – većinom će takve konstatacije dolaziti iz konzervativnijih sredina, od ljudi koji već na prvi dojam po fizičkom izgledu i po glazbenom ukusu formiraju mišljenje da je riječ o ratobornim, neugodnim i zlim ljudima.
Nisam sigurna je li i u 2018. baš tako drastično, ali početkom novoga milenija i sama sam se kao pripadnica supkulture susretala s užasno neugodnim komentarima samo zbog nošenja kožnjaka, lanaca, jake šminke i tada crne pobojane kose. Sada se na takve stvari samo nasmijem, ali u kasnijim osnovnoškolskim danima je bilo najgore.
Verbalno zlostavljanje u nekim slučajevima zna boljeti više od fizičkog, naročito kada si takvo što trpio od vlastitih osnovnoškolskih kolega koji su odlaskom u srednju školu otkrili turbo-folk. Možda sada upravo ovo djeluje kao etiketiranje, ali je temeljeno isključivo na osobnom iskustvu.
Etiketiranje je kao tagging proces još ’30-ih godina opisao Frank Tannenbaum, dok je Howard S. Becker smatrao da jednom kada mladi čovjek dobije etiketu delinkventa, on u društvu bude doživljavan kriminalcem i osobom koja nije pouzdana. Upravo zbog učestalog etiketiranja takav pojedinac može i češće upadati u nove probleme, što cijelu priču čini poput začaranog kruga. Iako probleme ne želi, zbog konstantnog vrijeđanja i zadirkivanja takvo što će u nešto labilnijim slučajevima odraziti možda čak i na mentalno zdravlje ili jednostavno na daljnje ponašanje.
Za ljubitelje metal glazbe i žešćih tonova često se tako zna reći da se povode za destruktivnim načinom života te da slušanje agresivne glazbe povlači paralelu s postajanjem isto takvim pojedincem.
Iz istraživačkog kuta, sada imamo i potvrdu jer je metal glazba kao takva jako dobra za mentalno zdravlje, kako potvrđuju australski psiholozi Paula Rowe i Bernard Guerin. Naime, oni su analizom ustvrdili da metal ima pozitivan učinak na mlade ljude u dobi od 18 do 24 godine.
Njih dvoje su tako za uzorak odabrali 28 metalaca/ki u rasponu gore navedenih godina, od čega je bilo 5 djevojaka i čak 23 pripadnika suprotnog spola i s njima odradili neformalne razgovore. Daljnje istraživanje je potom pokazalo da su zbog društva i vlastitih identiteta formiranih pod utjecajem ovakve glazbe puno sigurniji jer su distancirani od potencijalnih problema koji im u suprotnom mogu narušiti mentalno zdravlje.
Bitno je naglasiti kako su svi ispitanici naveli četiri zajednička faktora na pitanje što im je dobro donijela metal glazba. Svi su bili maltretirani i marginalizirani za vrijeme redovnog obrazovanja; osjećaju da im je metal pružio zajednicu; identificiraju se s metal glazbom i tekstovima dok se osjećaju izolirano; ‘metal identitet’ im je pomogao da se drže podalje od nasilnika i svih onih koji ih vrijeđaju te im je pomogao da pronađu svoje grupe prijatelja.
Osim ovog istraživanja, metalci su prikazani u lijepom svjetlu i kroz analizu Spotifyja, kroz koju je otkriveno da su upravo metalci najodaniji po pitanju slušanja glazbe. Takve stvari ne treba uzimati zdravo za gotovo, naročito ako je upravo glazba dovoljno utočište za mnoge kojima takvo što treba, koji sigurnost ne mogu pronaći u nekim drugim krugovima. To je ono što im se ne smije oduzeti i ono zbog čega ih na kraju krajeva nipošto ne treba osuđivati.
