Mel Camino: “Nakon Remetinca Lepoglava je naš logičan slijedeći korak”

2127

Velikogorički rock bend Mel Camino napravio je, pa neki bi rekli, i veliki potez u svojoj karijeri. U četvrtak 13. studenog održali su koncert u zatvoru Remetinec!

Mel Camino inače ima objavljena tri studijska albuma (“Kapadokija“, “Kolumbo svoje duše” i “Avion bez uzletne piste“), a povodom objavljvanja zadnjeg, i videospota za pjesmu “Tvoja privatna utopija“, objavili su i šaljivo priopćenje u kojem su tvrdili da su novac za snimanje albuma i spota posudili od kamatara jer vjeruju da će postići toliku slavu i od tantijema bez problema vratiti novac, s kamatama, naravno. Naveli su i da se ne boje odlaska u zatvor i batina kamatara te su priopćenje potpisali s “Muzičari kamikaze iz Mel Camina“.

Priopćenje je pročitao i jedan od djelatnika zatvora Remetinec i nakon toga je pozvao bend da dođe održati koncert za zatvorenike. Mel Camino je naravno pristao, i zapisao se u povijest, barem jednog rock benda.

O ovom zanimljivom i važnom događaju popričali smo s frontmenom benda, Zlatkom Majsecom… Istina sve malo kasni jer su se čekale fotografije s koncerta kao službeni dokaz.

Kakva je procedura ulaska u zatvor?
Procedura ulaska u zatvor je dosta spora i mukotrpna ukoliko ste debil poput mene i zaboravite uzeti osobnu. Bilo je ovo prvi put da me umalo nisu (pro)pustili na vlastiti koncert. Inače morali smo im inicijalno poslati sve birokratske dokaze našeg postojanja – OIB, broj cipela, uvjerenja da volimo mamu i ne mučimo životinje.

Kako je bilo svirati u Remetincu? Jeste se osjećali kao Johnny Cash? (smijeh)
Za početak, imali smo tamo jednu od najzahtjevnijih tonskih proba ikad jer je ‘pozornica’ postavljena u sportskoj dvorani u kojoj živi renesansno popunjena gospođa Jeka. Sama svirka je za nas bila, osim činjenice da smo u zatvoru, neobična i zbog toga što su ispred nas bili poslagani redovi stolica kao u kazalištu. Ljudi su pljeskali – nadam se ne zato što su im murjaci zaprijetili batinama ako to ne učine. Da, zatvorske eskapade započeo je pokojni gospodin Cash – doduše nismo se mi nešto htjeli furati na njega – naprosto je tako ispalo.

Bilo je velikih problema sa zvukom radi jeke?
Da, učinili smo sve što smo mogli da je svedemo na najmanju moguću mjeru, ali nismo u tome uspjeli do kraja tako da su neki, gušći, dijelovi teksta vjerojatno bili nerazumljivi, al ok, naišli smo već i na gore situacije.

Tko je od djelatnika pročitao priopćenje i zvao vas?
Moj bivši košarkaški trener Bane koji nije imao pojma da se bavim muzikom i pišem pjesme, a koji sad tamo ekipi organizira brojne ‘slobodne’ aktivnosti. Ostalo se odigralo automatski.

Muziku podržava

Kako točno?
Pa Bane je tražio odobrenje svojih nadređenih. Kad ga je dobio mi smo poslali tražene podatke, dogovorili datum koji svima odgovara i pojavili se tamo s kompletnom opremom i razglasom. Ukupno smo proveli nekih 4 sata tamo. Izuzevši živciranje zbog jeke na tonskoj, uživali smo u cijeloj priči koju bi bez problema na poziv i ponovili.

Jesu li vas puno pretresali?
Tjelesne šupljine prvo (smijeh). Ma nisu naš nešto puno prepipavali i gnjavili – ipak su znali da dolazimo. Jedino što je ispalo problem bio je moj pokušaj da na kraju koncerta ekipi podijelim par majci s logom benda. Tu su snage reda žustro i brzo reagirale istrgnuvši im majice iz ruku – valjda iz straha da nisam u njima sakrio nešto – drogu, rašpu, motku za skok u vis preko zatvorskog zida i slično.

Kakva je zatvorska publika?
Ma to su sve fini ljudi (smijeh). Pa čuj, kad je ekipa počela puniti dvoranu ja sam skoro počeo puniti nešto drugo. Ma ne, sve je bilo besprijekorno osigurano, a i ljudi su se dobrovoljno za to bili prijavili – drugim riječima željeli su biti tamo i konzumirati naše zvukove.

Postoje li neke beneficije tko vas može gledati u zatvoru ili su svi zatvorenici pozvani?
Od 150 prijavljenih na koncert su puštena 53 zatvorenika. Ostali prijavljeni su navodno problematični. Mislim, da nisu problematični ne bi valjda ni završili u zatvoru (smijeh).

Jeste li se smjeli družit s ta 53 zatvorenika?
Ne, nažalost nije bilo mogućnosti za neku organiziranu, dugotrajniju vrst druženja. Više smo si onako usput uputili par riječi prije i poslije koncerta. Lijepo su nas i pristojno primili i ono malo čavrljanja je bilo ugodno iskustvo. Čini mi se da tamo ima dosta zanimljivih i iskrenih ljudi s kojima bi se dalo kvalitetno porazgovarati i podružiti.

Koliko je trajao koncert?
Jedan školski sat, a trajao bi i nešto duže da nisam uspio onesposobit svoju akustaru tako da sam stao na nju nakon što sam ju srušio sa stalka i usput nehotice izvukao bateriju iz ležišta koje je unutar nje (to nisam na licu mjesta skužio). To se desilo nakon treće pjesme – reko “Ko ju jebe idemo dalje bez nje“. Ekipi se svidjelo, pljeskali su na to i još nas dobronamjerno zajebavali derući se “Crko maršal“. U ovom slučaju “Crko Alvarez“. Uskoro je na sreću i uskrsnuo.

Jesu zatvorenici smijeli pjevat s vama?
Jesu, smijeli su. Inače ni u bunilu ne običavamo svirati covere no za ovu smo priliku pripremili “Zenicu” od Zabranjenog pušenja koju je dobar dio okupljenih s nama zapjevao. Bio je to združeni orkestar Remetinečkih mališana.

Je li na koncertu bio netko od poznatijih zatvorenika?
Nažalost ne. Šteta. Zamišljali smo Sanadera i Bandića kako nas zagrljeni zovu na bis.

Jeste li imali after? (smijeh)
After u 15 sati imali smo u prostorijama službenog osoblja gdje smo uz kikiriki, koštice, pljuge i kavu uživali u reminiscenciji netom završenog koncerta. Dogovorili smo se da ćemo uskoro napravit neko veće sranje pa da se opet vidimo.

Kako je biti među zatvorenicima?
Osjeća se visok stupanj discipline i neke tinjajuće anksioznosti u zraku. Dalo bi se pričati koliko je to samo moja jumferska reakcija, a koliko pravo stanje stvari. U svakom slučaju nije baš mjesto gdje bi čovjek rado ostao, koliko god je o tome katkad možda i ugodno sanjariti – kao idem malo odmoriti od obaveza i to sve. Prisilni boravak na jednom mjestu sasvim sigurno ne usrećuje tamošnje stanovnike.

Koja su bila pravila ponašanja?
Nisu nam spominjali nikakva posebna pravila, ali to tamo nije ni pretjerano potrebno. U zraku visi neka prešutna disciplina koja ti se brzo uvuče u kosti. Sasvim sigurno je da ta prešutnost kaže i slijedeće: “Plastičnu dasku na wc-u prilikom sjedenja nemoj istrgnuti iz ležišta“. Meni to nažalost nije uspjelo i ovim se putem ispričavam osoblju. Ja sam taj wecejni nehotični subverzivac.

Jeste smjeli konzumirati alkohol da se malo opustite, u za vas jedno neprirodnoj situaciji?

Pa inače prije koncerta i ne pijemo baš previše tako da to nam to i nije nešto falilo, ali imam feeling da smo mogli prešvercat poneku žesticu da smo baš htjeli. Ne znam doduše kako bi plavci reagirali da su nas zatekli kako cugamo (smijeh). Ne bi nam doduše bio prvi put, u mračnim parkićima već imamo čitavu povijest takvih susreta.

Tko je fotografirao i zašto su se ovako dugo čekale fotke?
Fotkale su nas drage gospođe koje tamo rade kao socijalni radnici, psiholozi itd. Samo one su smjele fotografirati, ali kao što vidite – zatvorenici su fotkani s leđa što je po meni sasvim ok – to je njihovo diskrecijsko pravo. Fotke su se dugo čekale jer je MUP morao odobriti njihovu ‘javnu’ distribuciju. Kažu da smo još i dobro prošli jer se zbog tromosti državnog aparata zna čekati i duže.

Namjeravate li još koji zatvor posjetiti i održati koncert?

Da, Lepoglavu – tamo su najopasniji. Nakon KPD Turopolje i Remetinca to je naš logičan slijedeći korak. Jedino kaj tam ne znamo nikog, a znaš kak je tu kod nas bez ‘štele’.

0 Shares
Muziku podržava