U studenom prošle godine predstavljen je album “Matija svira Arsena” kojim je Matija Dedić odao počast svome ocu Arsenu.
Povodom izdavanja albuma i njegovog predstavljanja 4. ožujka u
Zagrebačkom kazalištu mladih, porazgovarali smo s Matijom o novom izdanju koje je usprkos emocijama, snimljeno u samo jednom danu u praznom Lisinskom.
Pričali smo i o njegovom ocu i odrastanju u glazbenoj obitelji, zatim o solo uratku “Ligherian Rhapsody” i albumu “Jazzy Bach” na kojem je radio s Darkom Jurkovićem Charliejem. Osim toga, dotakli smo se i tema o jazz sceni na ovim prostorima, posebnom statusu van hrvatskih granica, ali i o budućim planovima. Prošla godina je po svemu što se dogodilo bila izuzetno teška, ali unatoč tome ste smogli snage biti dinamični na kreativnom području…
Potpuno je jasno da emocije vladaju mojim životom i određuju smjer moje glazbe. Stanje u kojem sam se tada nalazio izgleda da, u kombinaciji s mojom trenutačnom pijanističkom spremom, nije moglo drukčije rezultirati nego ovakvim unikatnim materijalom snimljenim u 45 minuta, koji je spoj klasične i jazz glazbe s puno elemenata duhovnog i ambijentalnog. Ukratko, taj dan je skoro sve što sam dotakao na klaviru nakon odsvirane očeve teme imalo prilično značenje.
Kako je izgledao posljednji nastup koji ste imali s ocem, a kako vama najdraži?
Nitko nije mogao pretpostaviti da će naš zajednički nastup u Lori u Splitu 31. svibnja biti posljednji. U svakom slučaju bio je to oproštaj na najbolji mogući način. On je izvukao, i vremenski i kvalitetom programa, jedan od naših najboljih nastupa zadnjih 5 do 10 godina te je ostao dugo u noć s divnim prijateljima na druženju, što nije imao običaj već dugo do tada.
Što je ono najljepše što ste naučili od svoga tate?
Kao i moja majka, naučio me poštenju, marljivom radu i ustrajnosti ka očuvanju kvalitetnog u prednosti nad materijalnim i komercijalnim. Isto tako nalik njemu, uvijek ću se rado oglasiti u svrhu obrane digniteta pravih glazbenika, protiv kiča, šunda, buke koja se naziva energijom, neznanja, i napuhanih veličina koje kod nas nažalost vladaju podržane medijima.
A kako biste sada opisali svoje djetinjstvo u glazbenoj obitelji i rane dane odrastanja kada ste krenuli sa sviranjem klavira?
Imao sam u samom startu neopisivu sreću živjeti u takvoj porodici. S druge strane, biti u najstrožem obliku rada i discipline kod profesorice u glazbenoj školi te sam na kraju i dan danas zaljubljen u klavir kao i prvoga dana kad sam samoinicijativno sjeo za njega.
Da se vratimo malo na još neke aktualnosti. Prošle godine je izdan i solo album “Ligherian Rhapsody” za talijansku etiketu Workin’ Label. Zbog čega je pala odluka da se nakon 15 godina, koliko je prošlo od posljednjeg solo izdanja “Solo/Part I”, odlučite na novi, potpuno slobodni improvizacijski uradak?
Svih godina nakon snimljenog materijala “Solo/Part I”, i nastupa u polufinalu na Montreaux Solo Piano Competition, slušajući što drugi ljudi u svijetu stvaraju i kako napreduju, nisam vidio razlog zbog kojeg bi moj doprinos u toj kategoriji mogao biti bitan. Radio sam dugi niz godina na sebi u smislu pripreme za improvizirane koncerte te radu na psihofizičkom stanju putem kojeg se odlučujem upuštati u nepredvidivost i prepuštanju intuiciji kojom odlazim na glazbeno putovanje. Analizirao sam po milijunti put sve Jarrettove albume, općenito sam dosta proučavao klavirsku glazbu 20. stoljeća, paralelno se zanimao i za metafiziku, kvantnu mehaniku, meditaciju i spiritualnost. Ušao sam u 40-e te sam sada relativno zadovoljan postignutim na polju improviziranih koncerata u Parizu, Lecceu, Rimu, Pragu, Buenos Airesu… Kao i improviziranom albumu “Ligherian Rhapsody”.
Od aktualnijih suradnji tu je i ona prošlogodišnja, kada ste s Darkom Jurkovićem Charliejem objavili album “Jazzy Bach“. Kakve utiske je na vas ostavila ta suradnja i koliko je zahtjevno bilo obraditi skladbe Johanna Sebastiana Bacha u jazz maniri?
Darko je moj glazbeni brat i veliki prijatelj sa studija u Grazu. Obožavamo iste stvari u muzici te smo konačno nešto zajedno odlučili napraviti. Od svih stvari u koje smo zaljubljeni odlučili smo se za Bacha.
Nedavno ste mi tijekom jednog našeg kratkog razgovora rekli da se sada planirate više posvetiti solo izvođenju ili eventualno radu s jednim do dva muzičara, a rekli ste i da se vraćate svojim počecima i klasici… Postoje li već sada neki konkretni budući planovi?
U prethodnom pitanju sam, nadam se donekle, pojasnio da sam u klasičnoj glazbi koja je ujedno i temelj mojem glazbenom obrazovanju, oduvijek bio i ostao. Ona je temelj u svemu što sam kasnije skladao. To što se nisam odlučio na studiranje na Muzičkoj akademiji u Zagrebu, bilo je u startu krivo komentirano mojim navodnim odlaskom u neozbiljne žanrove. Time se više ne opterećujem kao ni tjeranjem pravde jer potpuno je jasno kako u svemu nazadujemo tako i činjenici da su svuda u svijetu klasika i jazz brat i sestra. Jedno tijelo.
Mi crpimo puno ideja iz klasike dok nažalost većina kolega iz navedenog miljea o onome što mi radimo nemaju niti znanja niti nekog osobitog mišljenja. Uvijek govorim da su ljudi iz svijeta takozvane ozbiljne glazbe kod nas (osim časnih iznimki poput npr. Gorana Končara, Tomislava Šabana, Mladena Tarbuka… a ima ih još možda nekolicina) koja je vrlo lijepo zaštićena, prilično zaslužni u negativnom kontekstu da jazz u Hrvatskoj ima ovakav status, točnije nikakav. Dok se s druge strane bilo kakva moderna dosjetka vrlo često automatski svrstava u mala remek djela što naravno uopće nije točno.
Već dulje vrijeme uživate i poseban status van hrvatskih granica, a nekoliko albuma je objavljeno i za američko tržište…
Nastavno na pitanje vezano uz predstojeće projekte, koji također uključuju nastavak diskografskih izdanja u svijetu, početkom siječnja u New Yorku sam snimio novi materijal s basistom Johannesom Weidenmuellerom, Chrisom Cheekom na sopran saxu i čelistom Noahom Hoffeldom. Dakle, po prvi puta album bez bubnja. Nove autorske skladbe koje će zasigurno u budućnosti biti izvedene uz gudački sastav, ali i dalje u vrlo otvorenoj formi s naznakama avangarde i eksperimentalnog. Dakle, nečega u što sam bio upućen već u dobi od 10 godina kada sam surađivao s g. Detonijem i gdje mi je već bazično u samom startu data meni prijeko potrebna sloboda.
A kakva su sada razmišljanja o odlasku odavde s obitelji ili to i dalje nije opcija? I koliko je zapravo teško preživljavati od glazbe na ovim područjima?
Zbilja dosta putujem po svijetu i sagledavajući činjenično stanje, ispada da se na ovim prostorima čak u nekim stavkama i ne živi loše. Treba naravno vidjeti koliko će to još uopće trajati jer smo vjerujem svi skupa ionako već izmoreni i zgranuti položajem kulture općenito. U svakom slučaju puno su bitniji mladi koje ne znam kako će uopće više netko uspjeti ovdje zadržati. S druge strane, što će zapravo ostati ako svi odu? Nama je u ovim godinama ipak nešto lakše. Imamo svoje pozicije i neku vrstu kakvo takvog renomea. Dosta sviramo van granica Hrvatske te smo imali sreću da smo se postavili na noge u puno ljepšim vremenima.
Druga polovica ’90-ih, do tamo negdje zaključno 2005./2010., bila je općenito predivna i živjeli smo lijep život okružen pozitivnom energijom, nadom, stvarala se odlična glazba. Već dugi niz godina sve je uništeno ogromnim priljevom primitivizma i narodnjaka. Istina je da se ja osobno ne mogu žaliti jer definitivno spadam u rijetke instrumentaliste u bivšoj državi koji imaju konstantan posao, a koji je i odraz nekih suradnji s komercijalnim izvođačima (Gibonni, Predin…), također i odraz nemirnog duha, ali i fanatičnog rada na svim glazbenim poljima.
Pet godina je prošlo od smrti legendarnog jazziste Boška Petrovića. Kakva je situacija danas s jazz scenom i s mlađim glazbenicima u Hrvatskoj?
Boškova smrt također je na neki način bila sudnji dan i nagovijestila crni period. Postoji opcija da u dogovoru s gradskim uredom za kulturu možda uđem u novi projekt kojim bi pokušali dodatno nekako revitalizirati grad po tom pitanju i pokušati nadomjestiti makar donekle BP Club. Grad Zagreb je ujedno i jedina prilika da se takvo nesto pokrene jer ostaje kao zadnji koji još prepoznaje takve vrijednosti. Tu je još ciklus jazza HDS u malom Lisinskom, eventualno VIP Club, Bacchus, Krovovi, Sax jazz srijedom… Ali sve skupa daleko od onoga što bi glavni grad jedne zemlje trebao ponuditi. Od svih ostalih glavnih gradova u regiji još jedino Zagreb uz Podgoricu nema svoj zvanični Jazz Festival!
I za kraj, bitno je napomenuti da će se pjesme s albuma “Matija svira Arsena” moći čuti i uživo 4. ožujka u ZKM-u. Zašto baš ta lokacija i kako ste zamislili tu večer?
Većina glazbenika koja je okusila mogućnost muziciranja u ZKM-u složit će se s činjenicom da se radi o najboljem prostoru. Naravno i kapacitet gledališta i više je nego dovoljan s obzirom da se ipak radi o nekomercijalnom pristupu, a živimo tu gdje živimo. U svakom slučaju svatko tko dođe na koncert imat će priliku prisustvovati nečem posebnom, jer moramo se složiti s time da rijetko možemo prisustvovati koncertima ove vrste, gdje umjetnik nakon odsviranog zadanog dijela odlazi slobodno u prostranstva glazbe od Bacha, Stravinskog, pa do orijenta i New agea…
