Matej Meštrović je naš najsvestraniji umjetnik i glazbenik. Svoju glazbenu karijeru proveo je okrenut prema klasičnoj glazbi, ali se ujedno nije libio izaći iz tog okvira.
U svojoj bogatoj karijeri Meštrović se može pohvaliti brojnim suradnjama, priznanjima i postignućima, a njegov album “Zvuci Velebita” rasprodan je u nakladi od 45.000 primjeraka što je iznimno velik broj za ne samo za album klasične glazbe u Hrvatskoj.
Široj publici je u zadnje vrijeme poznat po svojoj suradnji sa Samoborskim udarkaljašima u Sudar Percussionu.
To nije ambijetalna klavirska glazba podložena šumovima, nego sam šumove tretirao kao instrumente i skupa s tim šumovima sam komponirao 25 minuta glazbe, koja se mogla slušati ne samo kao zasebni glazbeni brojevi, nego kao cjelovita priča napravljena od uvoda, livade, oluje, noći. Cijeli koncept tog albuma je zapravo vođenje slušatelja u šetnju Velebitom, gdje se klavir igra sa šumovima koji su tretirani kao instrumenti, a ne kao obična pozadina. Na kraju je taj CD otišao u 45.000 primjeraka i prošlo je deset godina od toga. Dan danas dobivam upite putem društvenih mreža, e-mailova, svih mogućih komunikacijskih kanala gdje se taj CD može nabaviti. Nažalost ne može se nabaviti, ali sam ga stavio na server i tko god ga traži, šaljem mu ga na free download.
Albumi “Svete planine svijeta” i “Pustinje svijeta” su elektronski napravljeni. Kako dolazi do odmaka prema elektronici?
Prije nekoliko godina Stipe Božić snimao je i režirao prvi hrvatski dokumentarni serijal “Pustinje svijeta” u full HD tehnici. Tu nije bilo drugog načina za opisati sve pustinje zemljaske kugle nego elektronskim putem. Napravio sam jedanaest polusatnih epizoda “Pustinje svijeta” i komponirao sam preko šest sati originalne glazbe. Od tih šest sati sam po nekakvom svom nahođenju odabrao meni najdraže teme i napravio kompilaciju, tj. audio CD u izdanju Aquariusa koji je bio nominiran za Porina za najbolji insturmentalni album. Nikada nisam bježao od elektronike. Prvi synth koji sam kupio bio je Korg M1, radio sam na Atariju koji je imao 4Mb rama, ali klavir je bio primarni instrument. “Pustinje svijeta” su išle u drugom pravcu i budući da je to glazba za dokumentarni serijal, komponirao sam ju i producirao elektronskim putem.
Slušali ste Oscara Petersona koji je jazz komponenta u vašem životu, a jedini rock album koji imate je album od Queena. Kako to da nikada niste otišali u smjeru jazza ili rocka?
Jasno. Pa prvo zbog, uvijek je bitno napomenuti, cijelog mog klasičnog obrazovanja i fascinacije klasičnom glazbom. Od svega što se danas nudi na hrvatskim pozornicama, tako ću se izraziti, a kamoli na svjetskim, a ono što između ostalog imam prilike čuti, uvijek najradije izaberem klasične koncerte pogotovo sa velikim orkestrima i s nekim većim monumentalnim djelima. To me strahovito ispunjava i iskreno još uvijek, neću reći daje najveću inspiraciju, ali to je glazba uz koju sam ja odrastao i koju na jedan određeni način najviše cijenim. Uz jazz nisam odrastao, iako sam godinu dana svirao u BP clubu i družio se s Boškom Petrovićem. Jazz me nikad nije do te mjere privukao. Do dvadesete godine jako puno toga što sam radio bilo je puno bilže klasici nego jazzu, i to je formiralo moj određeni stil u kojem i dan danas komponiram i dan danas radim. Ne govorim je li to elektronika ili su to akustični instrumenti, govorim o glazbenom stilu. Stil kojim komponiram, takav kakav je, mnogi ga glazbeni kritičari ne mogu i ne znaju svrstati. On je mješavina mnogih glazbenih pravaca poput jazza, rocka, etna, fusiona, i klasike na prvom mjestu.
Vaša fuzija je saživjela sa Sudar Percussionom i albumom “Eat Suite”. Kako dolazi do suradnje sa Samoborskim udarkaljašima?
Došlo je na vrlo jednostavan način, s obzirom da se u Samoboru održava “Marimba Week” Ivane Bilić, naše najpoznatije i svjetski poznate marimbistice. Sudar Percussion je tamo rezidencijalni anasmabl, ona me nazvala i rekla hoću li napisati nešto za koncert na “Marimba Weeku”, rekla je “Imaš na raspolaganju cijeli Sudar“. Čuo sam ih na jednom koncertu prije toga, i to mi se strašno svidjelo kao ideja. Napisao sam “Barbecue”, jednu od kompozicija koja se kasnije našla i na našem CD-u. Tu smo kliknuli i odmah smo počeli raditi.
Zanimljivo je da na tom albumu mnoge skladbe nose nazive po jelima. To dolazi od toga što udaraljkaši svoje palice kolokvijalno zovu beštek?
Iz tog bešteka je krenula cijela priča s imenom kompozicije. Nismo je mogli nazvati beštek, ali ako zamislite nekoga kako za roštiljem okreće meso onim dugačkim beštekom za roštilj, shvatit ćete odakle ime “Barbecue”. Iz njega su krenuli ostali meniji koje smo zapakirali u našu konzervu i uspjeli dati jedan konceptualni pečat cijelom tom albumu. Jednostavno ljudima tu vrstu glazbe približavamo i pokušavamo je učiniti zanimljivom, ne stavljamo je u uske krugove nego obrnuto.
“Eat Suite” je sniman u dvorcu u Svetom Križu Začretju. To je bilo zanimljivo iskustvo pošto je dvorac dao jedan unikatan sound.
Apsolutno. Moramo reći album je sniman četiri dana u dvorcu. Paralelno je sniman dokumentarni film Arsena Oremovića “Sudar u dvorcu”. To je jedan prekrasan dvorac, i u njihovoj najvećoj prostoriji u salonu, koja je dugačka preko 30 metara, s jedne strane na dnu prostorije je bio klavir, a na kraju je bio bubanj na tako velikoj udaljenosti. Svi smo imali slušalice i cijeli album je sniman sa svih šest umjetnika zajedno, ništa nije nadosnimavano. Strahovito je velika jeka u dvorcu. Filip Vidović iz Morris Studia je bio tonski snimatelj, a Branimir Mihaljević kao glazbeni producent postavio je mikrofone po svim okolnim prostorijama gdje se dobila i jeka dvorca u snimci. Zvuk je putovao preko dvije sekunde između klavira i bubnja pa smo zato svi imali slušalice jer dugačije to ne bi bilo izvedivo. Ambijent dvorca i jeka dvorca se fenomenalno dobila u snimci, a nakon mixa album je poslan u Abby Road Studio gdje ga je masterirao Frank Arkwright. “Eat Suite” je od gotovo svih poznatijih hrvatskih kritičara ocijenjen sa 5 zvjezdica te je bio nominiran za Porina ove godine u kategoriji najboljeg instrumentalnog albuma.
Vaš album ima originalno pakiranje u obliku konzerve. Kako ste se odlučili album upakirati u jednom takvom obliku?
Bilo je nekoliko različitih ideja. Na kraju, kako se to obično događa, mi smo imali zakazanu promociju albuma u kazalištu Komedija, a dvadesetak dana prije promocije za koju su bila razgrabljena sva mjesta, nismo imali pakiranje. U tom trenutku mi se otvorila ideja da zašto ne bi iskakali iz svake paštete. Dobio sam broj telefona gospodina Kodrića, vlasnika Lima Samobora kojeg sam doslovce nazvao na telefon i rekao mu “Dobar dan, ja sam Matej Meštrović, imam taj i taj projekt, nekakav ludi ansambl, snimili smo sve u dvorcu, sve je o hrani i imamo CD koji bi voljeli da se zapakira u paštetu“. Čovjek je rekao “Imam vremena sad ili tek za tjedan dana“, sjeo sam u auto i našli smo se na sastanku. U pet minuta smo sve dogovorili i Lim Samobor je ušao u cijeli projekt potpuno sponzorski. Osim ogromnih pašteta proizveli su i 7000 shakera u kojima je posebna mješavina žitarica, i koje dijelimo publici na svim našim koncertima tako da publika sviranjem aktivno sudjeluje na svakom našem koncertu. Cijeli koncept i design našeg pakiranja potpisuje Sergej Bulić.
Kakve su reakcije publike na koncertima?
Mogu reći da je sada već gotovo pravilo, a koje je počelo od prvog dana od kad radimo skupa, da je publika na svakom našem koncertu na nogama, da na svakom koncertu imamo standing ovations i da kad koncert završi publika nas petnaestak minuta ne pušta s pozornice. To je fascinantno. To je toliko velika energija, toliko pozitivna energija koja vlada unutar Sudar Percussiona i mene. Moram to spomenuti, po tri puta tjedno imamo probe po nekoliko sati. Puno radimo i puno vježbamo, energija je na vrlo visokom nivou, a s izuzetno zahtjevnim programom koji sviramo tu nema mjesta improvizaciji. Sve je napisano, osim poneki solo, i svaka nota je toliko virtuozno odsvirana, ali istovremeno uz jako veliku dozu zafrkancije. Mi to publici prenesemo u prvih pet minuta koncerta i publika bude ponesena tim osjećajem.
Koliko sam vidio u videu može se primjetiti da ste dosta minuciozni u stvaranju pjesama, pokušavate postići perfekciju.
Definitivno. Inzistiram na preciznosti, pogotovo ako se snima album. Nema smisla za par godina gristi nokte jer si odsvirao neku notu krivo. Nema tu zafrkancije. Zafrkancija dolazi na koncertu gdje se čovjek može i treba opušteno osjećati, upravo zato jer mu pokriće daje sav taj rad koji stoji iza njega. To je ključ na kojem mi svi skupa gradimo ovu priču. Ključ je apsolutna međusobna uigranost, apsolutna uvježbanost i vladanje tim milijardama nota. Rekli smo, i nismo to nikad na žalost sproveli u djelo, kada bi pokušali izbrojati količinu nota, tj. količnu udaraca palica na cijelom “Eat Suite” projektu, da bi to bio jedan jako zanimljiv broj. Stvarno se sve mora bazirati na perfekciji, jer danas ne možeš izaći pred publiku koja je itekako zahtjevna. Možda drugi nemaju takve standarde, ali moji standardi su vrlo visoki. Standardi Sudara su na najvišem mogućem nivou i postavljamo si ljestvicu sve više i više.
Kada se uđe u glazbenu konstrukciju vaše glazbe može se primjetiti, što za klasiku nije često, da imate dosta neparnih ritmova. Odakle dolazi ta komponenta u vašoj glazbi?
To je jedno pitanje na koje je teško odgovoriti, ali s druge strane postoje neki detalji koji djelomično sve to skupa mogu objasniti. Imam disleksiju i ljevak sam. Kao ljevak od vrlo malih nogu u improvizacijama sam počeo razvijati lijevu ruku. Dakle, iz tog razloga, lijeva ruka mi je pijanistički puno razvijenija od desne. Desna ruka se sama po sebi razvija jer su melodije u desnoj ruci. Govorim o klasičnom repertoaru gdje je najčešće u lijevoj ruci pratnja. Mene cijeli život progoni taj ritam. Ne govorim sada je li to parni ili neparni ritam, ali strašno volim ritam i istovremeno volim jako puno zvuka. Kad sam se pokušao izraziti sam na klaviru kao pijanist, htio sam imati što više ritma i više zvuka, stvoriti privid kao da to sviraju dva klavira, ili čak cijeli orkestar. S te strane sam se počeo baviti lijevom rukom i s njom pronalaziti jednu totalno svoju vrstu tehnike.
Razvijajući lijevu ruku, stvorio sam jjako puno različitih patterana i došao do zaključka svirajući i vrteći patterne u krug, da su oni najčešće neparni. Nisu uvijek neparni u prvom krugu, da se tako izrazim, nego se taj pattern mora zavrtiti nekoliko puta da bi stvorio nekakvu logičnu cjelinu. Danas kada komponiram, imam tu mogućnost da sve radim snimajući na računalu. Svaki instrument sviram kao i većina danas svih nas koji se bavimo glazbom. Uzme se zvuk klavira, imam doma veliki Yamahin klavir koji je pravi akustični pianino od 250 kilograma, ali također ima midi u sebi i može se spojiti na računalo. Preko njega sviram sve ostale zvukove, i sviram njega jer ima svoj zvuk. Upalim software, stavim da je takt jedna osminka, jer nemam pojma koliko će biti osminki u taktu, i stavljam metronom na jako brzo mjeru, odnosno na mjeru u kojoj će mi odmah u tempu biti kompozicija. Krenem snimati sve skupa jer mi se u glavi otvori neko ludilo i moram ga brzo snimiti. Tek kada snimim klavir i kad odem u editor, krenem razlagati note koje sam snimio, pa shvatim da je tu milijun nepravilnih različitih mjera, nepravilnih taktova koji tvore cjelinu. Nakon x taktova se onda ponavlja ili fali jedna doba, što me ovi moji u Sudaru zezaju da je to zbog moje disleksije.
Kada sve ovo kažete dobiva se dojam da je vaš pristup klasici pomalo Gershwinovski, atpičan od onoga što se očekuje u klasici.
Glazbu radim uvijek isključivo na inspiraciju i nikada je ne radim matematički. Tek kada krenem u analizu toga što sam napravio vidim da iza svega toga postoji matematika što je meni fenomenalno i fascinantno. To totalno prihvaćam. Parelelno s tim uvijek se dogodi da svaka kompozicija ima formu, vrlo je sve klasičarski postavljeno, samo je proces stvaranja obrnut. Ide iz inspiracije koju nosim u sebi i koju pretočim u glazbu. Snimim sve i onda krenem analizirati što je to.
Dobiva se dojam, uzevši u obzir albume “Zvuci Velebita”, “Svete planine svijeta” ili recimo “Pustinje svijeta”, da je priroda vaša najveća inspiracija.
Na neki način, to je točno. Ako se vratimo na početak našeg intervju i kažemo “U moru šum” sve je jasno. Sa šest godina nisam rekao džip s velikim gumama, nego je to bio “U moru šum”. Priroda me oduvijek privlačila i privlači me, zato smo se i odselili na selo, u blizini Samobora gdje živimo u našoj kućici na vrhu brda gdje nisam okružen susjedima, automobilima, nego ptićicama, srnama, ježevima i svim mogućim nemanima, gdje stvaram u miru i tišini okružen prirodom. Jedan dan, ako uspijem, najviše bih se volio preseliti negdje na more i živjeti u morskoj idili okružen tom vrstom prirode.
Radili ste operu u Amsterdamu,”Gypsy Girl”. Kako je bilo raditi na operi pošto je to isto jedan odmak za vas?
Definitivno veliki odmak. To sam radio skoro dvije godine, međutim pisao sam kao ghost writer, a producent se trebao potpisati na tu priču. Prihvatio sam jer sam bio mlad i želio sam probati i imati i to iskustvo. Kada mi je producent dao ugovor na deset godina, shvatio sam da to ipak nije za mene. Definitivno jedno područje života koje mi je jako puno značilo jer sam dvije godine živio u Amsterdamu, tj. godinu i pol u Amsterdamu, a pola godine u Madridu. Radio sam 12 sati dnevno, ne zato jer me netko natjerao, nego zato jer sam to mogao, jer sam imao takve uvjete. I danas je slično, jer iza mene uvijek stoji moja supruga, bez čije podrške ne bih mogao 12 sati provoditi u studiju.
Provodim jako puno vremena za računalom. Sam sam naučio sve, odnosno učio sam kroz rad. U Amsterdamu sam stekao radno i životno iskustvo, koje i danas pamtim kao fantastično u svakom smislu.
Dosta puno glazbe stvarate. Može li se uskoro očekivati sličan poduhvat kao što je bio “Eat Suite” u autorskom aranžmanu?
U ovom trenutku radim na velikom projektu Vivaldi 4 godišnja doba. Nakon toga, tko zna što će biti. Ono što planiram već neko vrijeme, a hoće li se dogoditi u ovoj godini pitanje je tajmniga, to je u potpunosti spreman solo klavirski album. Velika mi ga je želja izdati, naći vrijeme za promociju i općenito ga pustiti u život. Na koji način ću to napraviti, to još ne znam. Moguće da ću ga pustiti na free download, nebitno je. Bitno je naći pogodan trenutak. On je u ladici, u folderu i kompjuteru, i on je spreman, čeka svoje vrijeme. Paralelno s tim imam toliko ideja koje je prerano najavljivati. Treba pričekati vrijeme da se pokaže hoću li ih uspjeti ostvariti. Ono što je u ovom trenutku sigurno, to su Vivaldi i moj solo album.
Hoće li taj album pratiti aranžmane i kompozcije bliske “Eat Suite”?
Ne. Taj klavirski album je potpuno druga vrsta glazbe od “Eat Suite”. Na njemu neće biti niti jedna brza kompozicija. To je deset klavirskih meditativnih preludija, jedna spora glazba, jedna glazba koja će biti u potpunosti suprotna od “Eat Suite”, a cijeli CD će završiti bonus trackom “U moru šum”.
Pripremate veliki projekt, Vivaldijeva “Četiri godišnja doba” koji planirate okrenuti naopačke...
Tako je. Odlučio sam nakon autorskog albuma “Eat Suite” ovaj put poigrati se klasičnom glazbom i uhvatio sam se velikog i vrlo izazovnog projekta. Pišem obradu “Četiri godišnja doba”. Bit će to Vivaldi za jedan posve neuobičajen glazbeni ansambl. U projekt su uključeni Sudar Percussion i Zagrebački solisti. Također evo ekskluzivna vijest za svu javnost, kao solist nastupiti će Stefan Milenković. Naravno tu sam i ja na klaviru. Mislim da će to definitivno biti nešto drugačije i nešto što do sada nitko na svijetu nije obradio na takav način. Gudači ansambl, 5 udaraljkaša i klavir.
Odlučio sam ne stavljati si nikakve ograde u kreativnom procesu, već svaki put, kad me to ponese, potpuno bez straha i bez zadrške i autorski intervenirati, odnosno ponuditi jedno svoje čitanje Vivaldijevog djela. Ipak, istovremeno čitavu obradu radim iz partiture. Vivaldi je uz svako godišnje doba napisao i kratak sonet koji riječima opisuje svaki pojedini stavak i u tom smislu to je bio potpuno konceptualni projekt. U godišnjim dobima glavna tema je upravo priroda, ona ista priroda koja mene toliko privlači, i koja mi daje inspiraciju. Proučavanjem tog njegovog djela kao cjeline sa sonetima, došao sam do jako puno ideja koje ću ponuditi u svom viđenju Vivaldija i koje će biti dramaturški, glazbeno ali i režijski izvedene u čitavom projektu.
Već sada s velikim veseljem mogu najaviti koncert, kojem se i svi izvođači projekta “Vivaldi” veoma vesele, a čiji je termin potvrđen – Velika dvorana Lisinski – 26.9.2015. Stoga koristim ovu priliku i pozivam sve čitatelje Muzika.hr da dođu u Lisinski na potpuno drugačijeg Vivaldija, u rujnu ove godine.
