Mark Knopfler nastupit će 5. svibnja u Areni Zagreb u sklopu turneje kojom promovira novi studijski album “Privateering“.
Prije nego što zasvira na pozornicima Europe, službeni ‘press cliping’ materijal otkrio je poneku novost iz njegove karijere. Iz British Grove Studios u Chiswicku, nekadašnje tvornice harmonika i skladišta dječjih knjiga, Knopfler je odmah odgovorio na vjerojatno jedno od najčešće postavljanih pitanja: u kojem mu je trenutku postalo jasno da će “Privateering” biti dvostruki album.
“Uvijek me nešto vuklo da napravim pravi blues album, ali kada sam shvatio da od toga ovaj put neće biti ništa, postalo mi jasno da će album morati biti dvostruki. Mislim da je i bolje ovako, uklopiti blues pjesme u ostatak. A tu je i uvijek prisutna želja napraviti nešto drugačije od onoga što ‘klasičari’ očekuju. Siguran sam da bi mi rekli da nisam trebao snimiti dvostruki album i vjerujem da su u pravu. Ali kad sam oduvijek želio snimiti jedan…”
Nije tajna da postoje dva tabora njegovih obožavatelja: jedni kojima su drage ‘rock godine’ drugi kojima se više sviđaju ove ‘folk akustične’. No ponekad je, kaže Knopfler, teško povući granicu između njih:
“Ne postoji jasna granica gdje završava jedno, a započinje drugo. Kao da prospete čašu vode na neku sliku pa se sve boje razmuljaju. Najčešće niste ni svjesni što će se iz čega izroditi. Vjerojatno vas to prati od samog početka, znali vi ili ne.”
Po mnogima jedan od najboljih gitarista na svijetu prisjetio se kako je to izgledalo na početku, kako je razvio svoj jedinstveni stil i kako je izgradio svoj odnos prema gitari:
“S prstima sam se počeo igrati još kao klinac. Imao sam električnu gitaru, ali nisam imao pojačalo za nju. Pa sam posudio prijateljevu akustičnu gitaru i tako sam skupa s njim i njegovom starijom sestrom počeo svirati po folk klubovima. Vježbao sam fingerpicking, ali zapravo sam htio svirati u rock’n’roll bendu sa svojom električnom gitarom. Kasnije, kako sam se upoznavao s country-bluesom i Chicago bluesom, tako sam polako shvaćao da imam određeni način svirke koji je dosta sličan onome što bi se moglo nazvati stilom.
A stil, tako mi se barem čini, dolazi od kopiranja drugih, te sati i sati svirke kroz koje počinjete razvijati prepoznatljivost. Često mi znaju reći ‘Oh, uvijek prepoznam da to ti sviraš’, ali teško je to objasniti. Lakše je prepoznati nego objasniti.
I trebate željeti naučiti svirati. Bilo je trenutaka kada sam se morao pošteno potruditi kako bih natjerao prste da odsviraju ono što sam zamislio. Nije to sad samo naučiti akorde i raspored prstiju lijeve ruke, tu je i desna ruka. Kako sam se igrao s fingerpickingom, tako sam počeo gitaru gledati na jedan posve drugačiji način. Kada svirate s trzalicom svirate ili pojedinačne tonove ili akord, dok kod fingerpickinga imate i akord i bas i melodiju, pa to sve kombinirate. Svirate kao da svirate klavir. I kada to savladate – shvatite da ste tek samo zagrebali po površini. A onda vas nazove majstor nad majstorima, pokojni Chet Atkins, i pomalo se sažali nad vama.”
Objasnio je Knopfler i zašto voli pisati pjesme o ‘radnim ljudima’ i kako izgleda čitav kreativni proces:
“Ljudske su profesije zanimljive, ono što ljudi rade za život. Čovjek mora raditi, to nije sporno, i zbilja mi je žao onih koji nemaju posao, a žalim i one koji ga nikada nisu ni htjeli imati. Dolazim iz radničkog okruženja, odrastao sam uz obične ljude, ‘radničku klasu’, a kada njihove poslove doživite iz prve ruke – ne, ne možete gledati na to kroz ružičaste naočale. Imam pjesmu “Yon Two Crows”, a slična njoj je i “Hill Farmer’s Blues” koju još uvijek volim svirati uživo.
Mislim da podsvijest igra veliku ulogu kod pisanja pjesama. Nikada ne možete biti sigurni kamo će vas ideja odvesti. U glavi mogu imati 50-60 ideja za pjesmu, mogu ih grupirati na jedan određeni način, ali zbog kaosa koji vlada u mojoj glavi i pažnje koja je raštrkana na sto strana istovremeno nisam svjestan da imaju zajedničku nit vodilju. Tek kada pjesme budu gotove, kada ih se posluša s odmakom, tada je lako reći kako su i na koji način povezane.
Kad sam bio mlađi bilo mi je teže pisati pjesme dok sam bio na putu. Vjerojatno se nisam znao izorganizirati kako treba, ali danas bih mogao napisati knjigu kako preživjeti putovanja za vrijeme turneje. Steknete s vremenom osjećaj što, kako i gdje napraviti, kako najbolje iskoristiti slobodno vrijeme, kako se odmoriti, zabaviti… Dođe to s vremenom, ako se prije toga ne uništite.”
