Blatna kiša i sladak Mudhoney bar su na jednu večer od Zagreba stvorili Seattle.
Bend koji je bio usađen u temelje glazbenog pokreta danas nema Nirvaninu
legendu ni Pearl Jamovu publiku, no pjevača i frontmena Marka Arma to
ne muči previše i na pitanje o tome bi li što promijenio u svojoj
karijeri odgovara jasno: “Ne.” Baš ništa? – “Da.”
Smiren i skriven iza širokog zagonetnog osmjeha, Arm možda izgleda kao pedesetogodišnjak dok pričamo u backstageu Pogona Jedinstvo, no osobu na pozornici teško spajam sa čovjekom koji mi je dva sata ranije s basistom Guyom Maddisonom objašnjavao razliku između intelektualnog pristupa britanskih punkera: “Smiješno mi je vidjeti klince s irokezama i prišivcima Crassa i The Exploiteda jer nekada je bila jasna razlika između pametnih ljudi koji su htjeli promijeniti svijet i skupine idiota“, jer ipak, “jedni su snifali ljepilo a drugi pjevali o anarhiji“.
Iako to Arm nikada ne bi priznao, Mudhoney je uvijek pripadao u drugu skupinu, što ih je možda i koštalo slave i popularnosti. Činjenicu da se bend nije previše mijenjao ipak sam dosta cijenio nakon prve polovice nastupa. Dvorana popunjena presjekom grunge mladeži, veterana i svega između pošteno je eksplodirala tek kada i bend – Mark je negdje oko “Touch Me I’m Sick” odbacio stalak za mikrofon i gitaru i u maniri vječitog idola iz The Stoogesa izvinuo kralježnicu dovoljno da Popu bude zamjena.
Punk energija i brzina i prljavi garažni riffovi koji su do tada nosili publiku uhvatili su i članove benda koji su iz uigranih veterana postali bučni punkeri koji bi se u tom trenu jednako lako bacali u rulju kao i klinci pred njima. Pokoja pogreška nije omela ni publiku ni bend nego samo dodala sloj autentičnosti i gnjeva na ionako iskren i sirov nastup kojem nije trebalo dugo da nam otvori oči i pojasni zašto se ispred Mudhoney kaže ‘legendarni’. Zadnjih sat vremena pozornicu sam gledao kao i Kurt, Krist i Chad 1989., kada im je Nirvana bila predgrupa.
Krivim sebe što su mi pjesme s novog albuma pretežito bile manje zanimljive od klasika starijih 20 i više godina, no malo tko bi mogao poreći da je završna salva od “Here Comes Sickness”, “In ‘N’ Out of Grace” i prerađene trojke “The Money Will Roll Right In”, “Hate The Police” i “Fix Me” napravila ovaj koncert više od odrađivanja, lekcije mladima ili nostalgičnog vremenskog stroja u doba kada flanel nije bio opcionalan.
Naslov aktualnog albuma “Vanishing Point” možda zvuči proročki no malo toga moglo bi uništiti bend koji nije ovdje od samih početaka nego i jest početak i ne želi se mijenjati: “Nismo se htjeli ponovno izmisliti i snimiti techno album ili nešto, besmisleno je tvrditi da je neki žanr mrtav i nismo mislili da ćemo ikada ponovno svirati velike dvorane kao na početku devedesetih.”
Prepune hale zamijenile su skromnije dvorane, no ostale su priče iz vremena kada je grunge vladao svijetom, a Eddie Vedder davao savjete američkom predsjedniku: “Bili smo na turneji s Pearl Jamom i dan nakon što je pronađeno Kurtovo tijelo pozvani smo u Bijelu kuću, a iako nije bilo tako planirano, Bill Clinton pitao je Eddieja treba li se obratiti naciji na neki način.” Vedder je smatrao da to nije potrebno, a bend je iz toga izvukao posjet inače zabranjenim dijelovima Kuće: “Pritisnuo bih crveni gumb da sam ga vidio, jebeš sve, idemo započeti nuklearni rat”, no završilo je na situacijskoj sobi (“Vrlo je mala, ne kao ratna soba iz “Dr. Strangelovea”) i šetnji kroz koridore moći.
Unatoč svemu, Arm ostaje prizemljen i ne gleda na prošlost romantično, što nije čudno za čovjeka kojem su Cobain i Courtney Love spasili život kada se predozirao heroinom 1992.: “Ne gledam Sub Pop ili grunge u kulturnom kontekstu, to nije na meni nego na ljudima poput tebe koji na to gledaju izvana. Sub Pop je za mene tvrtka koja me zapošljava i prijatelji s kojima radim, to je to.”
Rođen si kao Mark McLaughlin, zašto si dodao Arm?
Uh, to je bilo u doba mog prvog benda, u to vrijeme se činilo kao da svaki punker mora imati lažno ime, bar su najbolji to imali.
Misliš li da bi se ta grunge scena fokusirana oko Seattlea kasnih ’80-ih i ranih ’90-ih mogla ponovno dogoditi? Postoje li više takve glazbene revolucije?
Mogla bi, no ne znam hoće li biti tako. S toliko lako dostupnom glazbom putem Interneta, ljudi mogu u svako vrijeme biti spojeni s drugim krajevima. Danas više mjesta ne mogu biti odvojena od mreže kako je to onda bio Seattle, izvan pažnje medija i bendova. Dok su bendovi poput Soundgardena, Alice in Chains, Nirvane i Pearl Jama nastali to više nisu bili klinci, to su bili ljudi u srednjim dvadesetima i bili su u mnoštvo bendova.
Je li geografska odvojenost imala veze s tim?
Da, to je bio veliki faktor, no kao što sam rekao, sada možeš pronaći bend na Bandcampu koji ne mora biti dobar ili spreman, no možeš ga slušati.
Imaš li neki dragi noviji bend?
Endless Boogie nisu tako mladi no imaju nekoliko albuma vani, Pissed Jeans, Metz, Obits, Unnatural Helpers, Tar Halos, Hot Lunch… To su sve bendovi koje poznajemo ili s kojima smo nedavno svirali. Samo tri od njih su na Sub Popu.
Radiš li još uvijek za Sub Pop?
Da, vodim skladište. Ja sam starac koji se mota po skladištu.
Zanima me je li pjesma “1995” hommage The Stoogesima?
Odlična pjesma, nismo je dugo svirali. Da, to je hommage njihovoj “1969”.
Oni su ju napisali kao generacijsku pjesmu koja je označavala tu godinu, kako si ti zamislio “1995”?
Mislim da je jedino označila vrijeme tog albuma, kao i ostale pjesme, ne smatram je posebnom u tom smislu.
