Mario Čužić: “Hrvatska ima Zdenka Franjića, a Japan Daddya-O”

Japanci su oduvijek bili fascinantan i poseban narod. Iznimno radišni i marljivi, uvijek u petoj brzini, uspješni u svemu čime se bave, a s druge strane i skromni i uljudni.

No ujedno je to i narod koji nas ugodno iznenađuje te koliko god su vrijedni i drže do principa, moraju imati i kojekakav ‘ispušni ventil’ da jednostavno ne skrenu s pameti.

Hrvatima je manje poznata činjenica kakvo blago Japan krije kada je riječ o glazbi, da budemo precizniji, u garažnoj rock sceni. Upravo smo se u to mogli uvjeriti ovoga vikenda kada se u zagrebačkom kinu Grič prikazivao izvrstan dokumentarac “Garage Rockin’ Craze!“, iza kojeg stoji redatelj Mario Čužić, Kanađanin hrvatskog porijekla, koji je posljednjih 18 godina proveo u Tokyu.Iz prve ruke je prikazao ludost i energiju te intimnu klupsku atmosferu u sklopu eventa “Back From The Grave”. Događaj je to koji se organizira posljednjih 30-ak godina i iza kojega stoji ‘otac’ scene japanskog garažnog rocka Daddy-O-Nov, koji se zajedno s bendom The Minnesota Voodoo Men također nedavno ukazao u Kavezu i Vintage Industrial Baru.

U Kavezu smo toga poslijepodneva sjeli s Mariom na piće i popričali o čudima ove scene koje je i prikazao kroz 90 minuta dokumentarca.Za početak, profesor si engleskog i diplomirani povjesničar, kako se u cijeloj toj priči smjestila strast prema japanskoj underground garažnoj rock sceni i snimanju dokumentaraca?
Evo ovako, gastarbajtersko sam dijete, rođen i odgojen u Kanadi. U Zagrebu sam studirao na Filozofskom, vratio sam se u Kanadu i htio sam negdje ići. U to vrijeme dosta ljudi je išlo u Japan, gdje bi predavali i engleski i štedili neke pare pa bi se vratili. Imao sam namjeru ostati možda dvije godine. Ali dok sam tamo bio odlučio sam da ne želim raditi taj posao i kad se vratim u Kanadu. Još kad sam predavao, uvijek sam bio fasciniran s filmom i dokumentarcima. Prije je to bilo analogno, i jako skupo za napraviti, a onda je sve prešlo na digitalno, lijepo je izgledalo i mogao si to raditi jeftino. I onda sam počeo ovako raditi. Uvijek sam bio obožavatelj rock & rolla i u biti upao sam u ovu scenu preko jednog mojeg prijatelja, Cyrila Roya. On je Francuz koji je glumio u filmu “Enter The Void”, Gaspara Noéa. Isto je obožavatelj garage glazbe i upoznao me s The Minnesota Voodoo Men. Već na prvom koncertu bio sam oduševljen. Tada sam počeo snimati i to mi je bila idealna ideja za film. Svaki vikend sam snimao, petkom, subotom. Snimao sam dvije godine i onda počeo intervjue raditi. Tada sam već svakoga upoznao, svi su mi postali dragi prijatelji i svakom je bilo drago sudjelovati u tome, svi su bili jako otvoreni.Onda sam počeo raditi intervjue, pa mi je jedan moj prijatelj koji jako dobro priča japanski, B.B. Clarke, složio priču baš kako treba, a ja sam radio sve ostalo, vizualno, koncerte, backstage itd. Imao sam full podršku kod svih bendova i svakom je bilo drago u tome sudjelovati. U biti sve je krenulo kao hobi, i slučajno sam dobio distribuciju. Dopao im se film, zvali su me na meeting i japanska premijera je bila 14. siječnja i još sada trenutno se vrti u Osaki, onda će ići u Kyoto, Hiroshimu, Okinawu… Znači po cijeloj državi kao road show, od grada do grada.

Koliko je bilo iscrpljujuće raditi na filmu godinama?
Da, u to vrijeme sam radio svih sedam dana. Nakon posla bi snimali i radio bih montažu. Znači tih 6 godina sam se stvarno namučio i umorio. Ali malo pomalo vidiš te rezultate, vidiš reakciju od ljudi. Kad je bila premijera filma u velikom kinu gdje su uz holivudske filmove gledali i moj film, i vidiš svačiju reakciju. Svatko je to fino prihvatio. Pomisliš iako si se namučio, vrijedilo je sve. Normalno namučio bih se još i više jer se isplatilo.

Prije nego što si se uključio u tu scenu i krenuo snimati koncerte, radio si kao dopisnik za ultimate fight portale i snimao borbe, a kasnije si u Japanu glumio i lažnog svećenika…
Ovako je to bilo. Kod njih se ’80-ih jedna jako poznata pjevačica udala za jednog glumca. Ta svadba je bila na televiziji, kao zapadni stil i sve žene su poludjele na to. Svi su rekli i ja bi to, iako nisu Kršćani. Znači to je kao show, duhovno nema veze ni sa čim, nego samo da imaju svoju holivudsku svadbu. To sam radio vikendom i s time sam financirao film, jer da nisam to radio od filma ne bi bilo ništa. Dakle, mogao sam napraviti film, i nisam bio ovisan o ikome. Radio bih taj posao vikendom, onda bih išao snimati, pa u školu od ponedjeljka do petka. Navečer bih radio montažu i s tim parama sam kupio i kameru i tonsku opremu, kompjuter, software.

U to vrijeme kad sam stigao, 1999. godine, pratio sam cijelu karijeru Mirka Filipovića u Japanu, gledao sam ga uživo nekoliko puta. To je bilo ljudima fascinantno. Dok sam došao u Hrvatsku, tu je bilo od nekih poznatih do nepoznatih boraca, treninzi, borbe, intervjui. Ta borilačka scena je propala preko noći, ali prvi puta kada sam kameru držao u rukama na ozbiljan način je baš bilo kad je Mirko osvojio svoj Grad Prix, 2006. Onda se vratio sad opet osvojiti, dva tjedna prije premijere mog filma u velikom kinu. Znači ta Mirkova borba, to je bilo čudo. Sjediš u Areni, 50.000 Japanaca stoji za hrvatsku himnu. Show. Mora se to vidjeti.

Dakle, “Garage Rockin’ Craze” nije tvoj prvi filmski uradak. Što si još snimio, bilo od kratkometražnih ili dugometražnih filmova?
Radio sam još jedan dokumentarac o The Minnesota Voodoo Men kad su svirali u Fukushimi, odmah nakon potresa. I taj film sam prikazivao u Širokom brijegu na Mediteran film festivalu, a sada sam The Minnesota Voodoo Men doveo drugi put u Hrvatsku. Tada su svirali u Vintageu, svirali su na Hollisterovom bikerskom susretu, 20. godišnjica, a čak su svirali i u Širokom brijegu. Tamo je bio show. A radio sam i crno bijeli igrani film sa svojim prijateljima. Tu sam puno naučio, nije to sad bila neka kvaliteta, ali zanimljivo je. Ljudi koji su ga gledali, svidjelo im se, nije to sada neki nivo da bih ja mogao nešto s time raditi, ali bila mi je jako dobra škola.

A što te točno privuklo kod japanskog garažnog rocka, i potaknulo da se 1999. spakiraš i odeš u Tokyo predavati engleski? Odnosno po čemu se ta scena u Japanu razlikuje od one u ostalim zemljama?
Ta scena se razlikuje od drugih scena čak i u Japanu. Ovo je nešto sasvim posebno. Ovdje je DJ Daddy-O, koji je sada sa mnom, osnovao tu scenu prije skoro 30 godina. Kod Daddya nema hijerarhije, nije bitno jesi li muško ili žensko. Svi su na istom nivou bez obzira jesi li muško ili žensko, bez obzira jesi li stariji ili mlađi, što je jako rijetko u Japanu. Svi oni se prije koncerta dotjeraju, ljudi su jako skromni, i njima je drago što su oni tu slobodni. Nitko tu ne traži neki ugovor, nitko ne traži da su poznati i bogati. Njima je najbitnije da mogu biti slobodni, da mogu svirati glazbu koju žele i kad god žele. Ta scena ne bi bila takva da nema Daddy-O-Nova, koji će biti i u Vintageu, koji će vrtiti ploče, a čak i nakon filma u kinu Grič.

Kako si uopće upoznao te ljude i kako ti se činila prva takva svirka u Tokyu na kojoj si se našao?
Prva svirka, bio sam oduševljen. To je bio veliki koncert u čast jednog pokojnoga čovjeka u selu, jedno 25 bendova, nešto što nisam nikada vidio u životu. Bio sam toliko oduševljen i nakon toga sam odlučio raditi svoj dokumentarac. The Minnesota Voodoo Men i Los Rizlaz sam prve upoznao i išao na njihove koncerte. A Japanci, oni jako cijene trud, upornost, skromnost. Ako se trudiš i ako radiš, oni bi ti oči dali. Mislim da bi bilo teže taj film raditi bilo gdje drugdje na svijetu. Jer tamo nemaju neki ego, iako su super, jako dobro sviraju i super kul izgledaju. To je kao jedna familija, a Daddy-O je otac. Znači ne smiješ imati ego, jer ako ga Daddy-O nema, ne smiješ ga ni ti imati.

Spomenuo si Daddy-O-Nova, koji je pokretač te scene i eventa “Back From The Grave” posljednja tri desetljeća, ali i najbitnija figura u dokumentarcu. Po čemu je on po tebi toliko nevjerojatan čovjek, što ti se kod njega najviše sviđa?
Daddy-O je moj uzor, jako dobar prijatelj i utječe na mene ne samo kao umjetnik nego kao čovjek. Način na koji on organizira te evente, imalo je veliki utjecaj na način kako ja radim dokumentarne filmove. To ne bih mogao bez njega. Daddy-O je duša od čovjeka i postao mi je jedan od najboljih prijatelja. Kad sam ga prvi puta upoznao, znao sam tko je i što je, njemu se duboko klanjam, a on se prema meni odnosi kao da smo na istom nivou. Čovjek je divan, duša od čovjeka i baš mi je drago s njim sada biti u Hrvatskoj.

Radnja pokriva i 20-ak bendova, od punka, glama i surfa…
Da, svi žanrovi, sve to je Daddy-O stavio kao pod jednim kišobranom.

Koji su se tebe osobno najviše dojmili?
To je vrlo teško. Tu bih uključio i The Minnesota Voodoo Men, Los Rizlaz, Saturns, Texaco Leatherman, The Stompin’ Riff Raffs. Miko je baš isto ovdje u Hrvatskoj. Tu su i veterani Guitar Wolf, The 5.6.7.8.’s, Jackie & The Cedrics, pa bendovi koji su nastali od Teengeneratea, kao što su Young Parisian, Vivian Boys. Teško bi mi bilo odabrati i top 5.

Razumijem, to je kao da su tvoja djeca (smijeh)…
E da, upravo tako. Ne mogu reći koje dijete više volim.

Prvo što se da primjetiti u dokumentarcu je ta ludost i energija bendova. Koje su bile najluđe anegdote kojima si prisustvovao za vrijeme njihovih svirki?
Kad sviraju Saturnsi ili Texaco Leatherman, to je ludnica. Japanci puno rade, imaju svoj posao, ali ovo je ipak nešto gdje se mogu opustiti. Oni koji sviraju nemaju neke zarade od toga. Svaki ima drugi posao, ali ovo je njihov ‘creative outlet’. Svake godine imaju i taj maskenbal za Halloween. I to je najluđe, 60 bendova u dva dana, a zanimljivo je i da imaju neke strane bendove koji im dolaze. Svi bendovi sviraju džabe, da mogu dovesti druge bendove. Dakle, nije do para, popularnosti i ega, samo čisti rock & roll.

Nekima od bendova, kao što je Texaco Leatherman, zabranili su svirati…
A da, Texaco Leatherman oni sada imaju preko 50 godina, i još su ludi, vidjeli ste moje kadrove. Meni ljudi kažu “trebao si ih gledati kad su bili u dvadesetim godinama”. Maše se s mačem, pa su na plafonu, pa razbiju gitaru i klub. Stvarno su bili ludi. I onda gdje je ta scena počela u tom klubu, rekli su im: “Oprosti, ali ne možete više kod nas nastupati”, pa je Daddy-O rekao ako nema Texacoa nema ni mene. I onda su se preselili, Daddy-O je na par godina prestao raditi “Back From The Grave”, ali je ponovno nastavio. Texaco i Saturnsi su za mene najluđi bendovi i dok ih snimam i ja ih se moram paziti. Ali momci iz Saturnsa su mi stvarno jako dobri prijatelji iako su tako ludi na stageu.

Osim što je i Daddy-O s vama u Zagrebu, doveli ste i bend The Minnesota Voodoo Men ovdje. Po čemu se oni razlikuju od ostalih bendova koje je Daddy birao tijekom ova tri desetljeća?
Yusuke je na sceni guitar legenda, a ima ih nekoliko, iz svake generacije. The Minnesota Voodoo Men su već bili po Europi nekoliko puta, bili su u Australiji, pa evo i u Hrvatskoj. Kod njih je ’60-e mod utjecaj, pa garage, pa surf utjecaj, a i ovi stariji japanski bendovi su imali veliki utjecaj na njih. Yusuke je priznati gitarista, a njima na koncerte dolazi dosta ljudi. Oni također utječu na mlađe bendove, a teško je reći kako bi se razlikovali. Svi se razlikuju jedan od drugoga.

Neki od bendova iz dokumentarca su izašli iz underground okvira i probili se i internacionalno…
Da, to su npr. 5.6.7.8.’s, koje čak možete vidjeti u “Kill Bill” filmu od Tarantina, Guitar Wolf po cijelom svijetu sviraju, a i u Hrvatskoj su bili već dva puta, Teengenerate su 1994. u Ljubljani svirali i bilo je jedno 150 ljudi iz Zagreba na tom koncertu. Oni su potom gradili put za sljedeću generaciju. Kad sviraju vani, oni te strane bendove povlače u Japan. Zbog toga mi se sviđa što su tu The Minnesota Voodoo Men svirali, jer ako bi sada hrvatski bendovi svirali u Japanu imali bi i podršku i tamo. To su B & The Bops koji su postali jako bliski s The Minnesota Voodoo Men. Evo večeras i Erotic Biljan & His Heretics sviraju, znam da će se i oni isto skompati. Lijepo je to prijateljstvo i prijateljstvo rock & rolla između Hrvatske i Japana.

Ipak većina ih je ostala u undergroundu. Čini se da je to poanta svega, da nije bitan profit, nego međusobna podrška bendova…
Tako je, jer ako dobiješ profit, nešto moraš i dati. Oni imaju full slobodu i kontrolu što sviraju, kad sviraju, gdje sviraju i to njima paše.

Daddy-O je izjavio da bendovi ne trebaju izdavačku kuću. Imaš li ti kakvu poruku za mlade underground bendove?
Pogotovo sada u digitalnom svijetu, dosta toga možeš sam raditi. Ovaj film sam napravio sam i promoviram ga sam, a Daddy-O ima svoj label Radio Underground. On pomaže tim bendovima. Rekao bih da je Daddy-O nešto slično što i Zdenko Franjić u Hrvatskoj. A Zdenko Franjić je isto malo stariji, već u ’80-ima je imao Majke, Satana Panonskog, imao je svoj Slušaj najglasnije. Rekao bih da je to u neku ruku slično kako Daddy-O vrijedi u undegroundu. Preko Zdenka Franjića je ojačala scena. Svaki grad treba čovjeka da se to pokrene, a bilo bi lijepo da netko mlađi to počne voditi, da postoji nasljednik.

Radi ono što želiš i budi slobodan jer ako te zanima profit, ljudi ti neće platiti jer imaš lijepu facu. Tada izgubiš tu neku kontrolu, i sada ovisi što ti je bitnije. Je li to profit i da budeš poznat, a da nisi slobodan ili da radiš što hoćeš, kako hoćeš. Ako vjeruješ u svoju glazbu bit će nešto od toga. Ovi bendovi sviraju, oni uživaju, moraš uživati u tome i ako uživaš u tome, budi slobodan i radi što želiš, a imat ćeš ti kad tad svoju publiku eventualno. Oni sviraju ispred 10 ljudi, a kao da sviraju ispred 50.000. Dakle, ako to imaš u srcu onda nema nikakvih problema.