Čitav niz događaja obilježio je 2017. godinu, no za našu domaću glazbenu scenu svakako jedan od highlightova bio je povratnički koncert grupe Tram 11. Davno zaboravljena zagrebačka rap scena sredinom studenog je opet stala na noge, što me nagnalo na razmišljanje o njenim akterima i njihovoj poziciji danas, gotovo 20 godina od zenita popularnosti ulične lirike u metropoli. Gore spomenuti Tram 11 predvodio je okupljeni kolektiv Blackout, a uz njih su redovito nastupali i podjednako kvalitetni El Bahattee, Bolesna Braća i ostali.
Pored prljavog realizma jedanaestice i lirike seksualnih aluzija Bolesne Braće, na sceni je istovremeno obitavao i dvojac pod imenom Nered i Stoka. Njihov prvi i jedini album “Spremni Za Rat” izašao je 1999. godine za ugaslu etiketu “Kondorcomm”, a brojevi poput “Groblje” i “Puši Moje Sranje” dali su do znanja kako se radi o materijalu rame-uz-rame s klasicima poput “Čovječe Ne Ljuti Se” ili “Lovci Na Šubare”.
O velikanima se pisalo mnogo, pogotovo posljednjih nekoliko mjeseci uoči povratničkog koncerta, a i ostala imena koja sam gore spomenuo pronašla su povremeno svoje mjesto pod medijskim suncem. Ipak, onaj o kojem se govorilo u fragmentima, Marin Ivanović-Stoka, ostao je nedorečen u očima znatiželjnika. Konstantna borba s opijatima odvela ga je na stranice žutog novinarstva, što je velika šteta jer je Stoka, što na izvedbenoj što na simboličkoj razini, puno više od medijskih natpisa po kojima je poznat. Brzopotezni ekscentrik i navijena tvornica kvartovske lirike, na prvi pogled ne odaje karakternu dubinu, no malo dublji pogled ‘unutra’ otkriva nam kako se radi o osobi o kojoj vrijedi pisati s gledišta glazbene kritike. Evo i zašto.
Nered, kao nerazdvojni element Stokine karijere do 2001. godine, njegovao je nešto drugačiji stil, često odlazeći u svojim tekstovima u mračne sfere koje možemo slobodno svrstati u horror rap (najbolji primjer bi bila njegova kolaboracija s El Bahattee na “Ja Sam”). Stoka je pak s druge strane pokazivao pomalo bipolarnu personu. S jedne strane ljuti ulični igrač, a s druge pogled dobričine, što se najviše vidi u najnovijim istupima i radovima, no o tom potom. Njegovi tekstovi na samostalnom prvijencu “Stole” postavili su temelje za manje-više sav njegov budući rad, a, paradoksalno, njegova najveća snaga je upravo jednosmjerni flow i umijeće da na x načina opjeva svoju okolinu – Zagreb.
Zašto snaga? Za razliku od uobičajenog pristupa ocjenjivanja nečijeg rada, gdje se varijacije na temu, kreativnost i nepredvidljivost smatraju pozitivnim odlikama nekog glazbenika, Stoka je u svojoj jednosmjernosti od sebe napravio svojevrsni spomenik staroj školi i njenim pripadajućim vrijednostima u kontekstu njihova okruženja. Ovakve pretenciozne konstrukcije na prvu odudaraju od nabildane tetovirane persone sa Srebrnjaka, no treba samo pogledati popis kolaboracija našeg junaka, od kojeg je svakako najznačajnija ona s Josipom Lisac, da bi postalo jasnije kako je Stoka ozbiljan igrač scene. Zagrebačkiji od samog Zagreba, u prokušanom kalupu strukture rimovanja, Stoka godinama istražuje našu metropolu, onaj poznati-nepoznati Zagreb kojem stalno svjedočimo, ali malo o njemu govorimo. Pa tako primjerice na Josipin“Dobro jutro Zagrebe, tvoj miris budi me / Noćas sanjala sam te, da nježno ljubiš me” Stoka odgovara: “Svi ti golubovi, ljudi, to smiješak mi budi / Pogledi prekrasnih cura, guzice, grudi”.
Poprilično je impresivno da je Stoka s ovakvom, za Josipine standarde vulgarnom, lirikom dobio zeleno svjetlo kod nje, no Stoka je jednostavno – realan. Ne valja ni zaboraviti kako samo nekoliko sekundi kasnije od prizemnih požuda dolazi do hommagea Kolareku, nažalost preminuloj ikoni breakdancinga. Također, ne smijemo ni zaboraviti legendarno gostovanje na “Nightmare Stage” Željka Malnara, gdje je, u tada još aktivnom duetu s Neredom, izveo a capellu “199 Deva” u društvu pokojnog Dine Dvornika. Snimka je dostupna na YouTubeu te, prema mom mišljenju, predstavlja definitivni moment Stokine rane karijere.
Usporedno s uspješnom karijerom, gdje smo Stoku prvi put vidjeli u pozadini spota “Hrvatski Velikani” odvila se i jedna mračnija priča ovisnosti o opijatima o kojoj je i Stoka otvoreno govorio. Tako u velikom intervjuu za tabloid Story (opet žuti tisak) Stoka navodi:
“Droga je vrlo složena. Ovisnost je vrlo kompleksna. Droga je savršena stvar, napravljena je tako da ti se svidi, ali ima najkatastrofalnije posljedice na svijetu. Pogotovo kokain, koji je bio moja primarna droga, on vodi u šizofreniju. Još ako si podložan dijagnozama po obitelji, ona mora izaći u jednom trenutku”
Nažalost, nakon inicijalnog uspona s Neredom i prvog samostalnog “Stole” (na kojoj se, usput rečeno, nalazi njegov najveći hit i zagrebačka himna “Za Grad Koji Imam Rad”) stvari kreću nizbrdo. Stoka je od ikone i karike od sebe napravio karikaturu, pa su se fanovi, umjesto recitiranja lirike, više zabavljali viralnim video uracima gdje je Stoka npr. ‘vidno nadrogiran’. Uslijedili su i sporadični neuspješni odlasci u komune, a i rad je u kvaliteti pao. Sjećam se infantilne uvodne špice za reality show “Bar” te finalnih, u doslovnom smislu riječi komercijalnih uradaka poput “Hrana”, “Maksimir Pastela” te “Optika Stepinac”.
Ipak, sredinom prošle nam 2017. godine, deus ex machina. Jedan od razloga zašto sam odlučio napisati ovaj tekst je upravo velika životna prekretnica koju je sam orkestrirao, i to u obliku osmrtnice.
Čitav taj dan, hip-hop zajednica je brujala je li Stoka zbilja preminuo ili se radi o bolesnoj i neslanoj šali, no odgovor nismo morali dugo čekati. Marin Ivanović je, suprotno uobičajenoj praksi, ostavio svoje umjetničko ime, te kao novorođeni kršćanin okrenuo novu stanicu karijere. Osmrtnica je bila samo najava za “Stara Škola Kreka” čiji spot (koji, usput rečeno, ima sponzorstvo jednog pogrebnog poduzeća) započinje idućim disclaimerom
Možda i najiskrenija još od “Peru Amsterdam”, novi singl je, popraćen dramatičnim piano instrumentalom, otvorio jednu posve novu priču, novog Stoku i novo rješenje svih problema. Teško je ulaziti u analize iskrenosti religijskog obrata. Možda je Stoka u komuni ‘pod prisilom’ prihvatio novi smisao i novu, u najširem smislu riječi ‘drogu’. S druge pak strane, možda se zbilja radi o nečemu stvarnom. Marin je prije nešto manje od mjesec dana održao i veliki povratnički koncert, no ako je vjerovati svjedočanstvima posjetitelja, Stoka je i dalje izgubljen u vremenu i prostoru. Ipak, stvari možda i krenu na bolje. Posve je suludo, ali i moguće da ćemo u 2018. godini slušati kršćansku liriku, a standardne zlatarne i kockarnice, dugogodišnji Marinovi sponzori, mogli bi biti zamijenjeni religijskim televizijama i novinama.
Za sam kraj, pregledavajući ovaj tekst, osjećam kako nešto fali. Stoka je još uvijek nedorečen u svojoj mentalnoj konstrukciji i pravo je pitanje koja karika fali. O njegovoj ovisnosti smo sve čuli, o njegovim treninzima sve znamo, a od nedavno i o njegovom okretanju Bogu. Koji je taj faktor x koji će zaokružiti cijelu priču, teško je procijeniti. Možda se odgovor krije u kriptičnoj seriji video uradaka na Facebooku, gdje se Marin odaziva na alter-ego ‘Cuko’. O Cuki na koncertu nije htio govoriti: “Nećemo o Cuki!”
Kada se sve zbroji i oduzme, Marin Ivanović Stoka je kao čovjek i glazbenik prepun mana. Njegov je život plesao u domenama nebrušenog glazbenog talenta i beskompromisnog pjesnika, sve do pay-for-rhyme karikature uz neizostavan dodatak skidanja s droge kako bi ju zamijenio drugom. Marin cijelo svoje djelovanje zasniva na doktrini “ili tvrdo ili nikako”, a gdje ćeš bolje opisati petu brzinu Zagreba Grada nego uz eksplozivnu rimu koja pokriva imaginarne tramvajske linije poput Vrapče – Šalata ili meni omiljene Aquarius – Best – Pauk – Saloon. Ikona domaće scene, svidjelo se to nekome ili ne. Dajmo mu više prostora.
