Nakon nastupa Let3-a i Psihomodo popa, ‘Sviraj stare’ u petak, 13. siječnja u Vintage dovodi Marijana Bana i njegove Diktatore.
Oni će na trećoj epizodi ovog iznimno posjećenog programa svirati kompletna prva dva albuma Daleke obale. U pitanju je istoimeno izdanje iz 1990. i “Ludi mornari dolaze u grad” iz 1992. godine.
Pred koncert smo telefonski porazgovarali s Banom o tome kako je bilo nekada, ali i danas…
Koji su bili vaši razlozi da se ozbiljno počnete baviti glazbom?
U biti Daleka obala se okupila oko mojih pisama. Imao sam pisme s kojima sam zabavljao prijateljice i prijatelje, u društvu, u klubu i ulici. Pjevao bih sam s gitarom, zabavljao bi ih. Onda na prvom koncertu Đavola, koji su svirali u klubu Mornar, nastupio sam kao gost s akustičnom gitarom. Belan i ekipa su me pitali da prođemo par mojih pisama, jer im se svidjelo to što sam pjevao, i tako smo uvježbali nekih osam pisama. U biti sam trebao biti njihova predgrupa gdje bi me oni pratili, jer nisu imali dovoljno repertoara. I onda je njihov menadžer, bez da je čuo išta, rekao da to ne može, ali u toj prostoriji su me zapazili neki muzičari koji su me čuli i na Bačvicama na plaži, tako da su se ljudi okupili oko mojih pisama.
Imali smo strahovito veliku energiju, i onda nas je i publika prepoznala, pogotovo u Splitu. Ali nismo mogli dalje jer nismo imali ploču. Na Radio Splitu smo snimili nekoliko pisama uživo i onda je Radio Split emitirao. Nije bilo ovoliko radija ko sada, tako da smo mi na tom području onda bili popularni. Ali dalje od toga nismo mogli jer ljudi nisu čuli za nas. Imali smo neke snimke ručno presnimljenih kaseta, pa se to prodavalo i dalje presnimavalo i te snimke su nosili kada su išli studirati i u vojsku. To se presnimavalo i na taj način smo postali popularni šire, ali nismo svirali nigdje dalje.
Koja je prva pjesma koju ste napisali i kako je izgledao taj vaš proces pisanja pjesama?
Nema procesa pisanja, kod mene pjesma dođe, sama se pojavi. Prva pjesma je bila “U autobusu”, ali nju sam napisao na pet žica. Naučio sam svirati s 21 godinu dok sam studirao, onda sam se počeo igrati s gitarom, jer netko je u klubu trebao naučiti svirati gitaru da bi mogli pjevati. Izvlačili smo žigice i ispalo je na mene da ja trebam svirati. Počeo sam s pet žica, jer ta gitara nije imala prvu žicu, pa sam sam izmišljao akorde, tako da je “U autobusu” malo neobična harmonijski i ritmički. Ja nemam škarta od pjesama, nikad nisam zapisao pismu, sve bih zapamtio.
Ove pjesme koje sad imamo sam zapamtio, one koje nisam te su otišle, a bilo ih je na stotine. Nisam razmišljao u smjeru komercijalizacije, moraš ovo, moraš ono, u biti ni danas ne razmišljam tako. U biti cijela pjesma nije imala ni ime, ni bila zapisana, jednostavno smo je pjevali ljudima. Dočaravale su te neke dijelove sličice, pričice života u kojima se svatko može nać, pa su i danas popularne. Ta publika se ipak stalno mijenja i baš sam sretan zbog toga.
A sjećate li se možda gdje ste održali prvi koncert zajedno i kako je to izgledalo?
Prvi nastup je bio u jednom restoranu u jedriličarskom klubu Mornar, to je bio prvi nastup Đavola, Nene Belana i ekipe. Bio sam gost, a nisam ni znao da ću biti gost. Stavili su me na kartu kao gosta i prodali mi dvije karte. To je bio moj prvi samostalni nastup, a s bendom smo u velikoj dvorani na Gripama bili predgrupa Zabranjenom pušenju. Bili smo Gibonni i ja, njemu je isto bio prvi nastup s Osmim putnikom.
Znači pravo probijanje leda je bilo?
Ma ja sam tu samo htio vidjeti kako ću se osjećati na pozornici i kakav je meni osjećaj na toj pozornici kad se popnem. Znači prvi puta sam nastupao s bendom i tada još nije bila ta postava Daleke obale koja je poznata. Znam da su mi onda gitarista i basista u gužvi rekli da nešto pričam dok se oni ne naštimaju, pa sam pričao publici, iako je onda bilo zabranjeno pričat jer je taj koncert Zabranjenog pušenja bio godinu dana nakon što su oni dobili zabranu jer su rekli “Crko Marshall” u Rijeci, pa su dobili godinu dana zabrane sviranja. Njima je crklo pojačalo Marshall, ali se to shvatilo kao da je umro maršal Tito. Nadležni su tako shvatili, iako je to bilo dosta kasnije od smrti Tita.
Onda smo imali kontrolu svakog teksta kojeg smo morali nositi u komitet, pa su zaključili da svaka moja pjesma govori protiv socijalizma. Od Gibonnija bend se zvao Ulična molitva, pa su morali promijeniti to, pa je za naziv stavio Osmi putnik. A bila su to takva vrimena.
Kad već pričamo o tim vremenima, kako vi još pamtite to zlatno doba ’80-ih kada ste se kao bend i okupili?
Družili smo se, zezali i uživali. Ali najnapornije u svemu tome su putovanja. Ja ne volim studio, volim svirati publici. Kad smo radili aranžmane za male klubove, za manju količinu publike, nisu to bili pompozni aranžmani. Prije toga sam pet godina radio u tri smjene u kemijskoj industriji, tako da mogu usporediti napor. Možda sad izgleda smišno, ali raditi u tri smjene je stvarno naporno, ne znaš više kad je jutro, a kad je noć. Ali ovo je bilo napornije tada jer su putovanja iscrpljivala. Pogotovo kad je počeo rat, svi su išli okolo, trajektom do Rijeke, pa onda do Zagreba, ili preko Paga. Nama je bio Split-Zagreb svaki put osam sati. Ali sve smo mi to kompenzirali s ogromnom količinom energije. Bila je ta cijela scena, dosta nas je bilo u Splitu i u Zagrebu i bili smo vršnjaci. Mi i Psihomodo pop smo vršnjaci, bili smo ko prst i nokat. Prljavci, Đavoli, Dino, Gibo, da sad ne nabrajam. Jednostavno kad gledam kvalitetu sviranja mi smo dosta lošije svirali, ali smo imali strahovito veliku energiju što je normalno za te godine, govorim o 25, 26 ili 27 godina koliko smo imali tada. Zapravo ja sam krenuo s 24.
Meni i bendu Diktatori će 13. siječnja na koncertu biti točno deset godina od prvog koncerta. I to je bilo u Zagrebu, pozvali su me kao gosta, došao sam i samo smo nastavili. Moje gostovanje se pretvorilo u moj koncert. S njima sam imao tri probe u 10 godina jer su jednostavno odrasli na mojim pjesmama i te pjesme znaju.
Baš sam vas htjela pitati za Diktatore, što vam je rad s Diktatorima omogućio i na koji način je utjecao na vas nakon razilaženja Daleke obale?
Diktatori me strahovito poštuju, a duplo sam stariji od njih. Poštuju moj rad i poštuju sebe. Oni pripreme meni sve. U početku sam, prvih nekoliko godina, bio s njima s kombijem, a kasnije bi ja išao s autom od mora, a oni bi pripremili sve tamo gdje sviramo. Uživam s njima, baš su savršeni momci. Omogućili su mi sada nešto drugo. Na koncertu se sada jednostavno mogu posvetiti isključivo pismi koju pjevam u tom trenutku. Nikada nemam spisak, znam koja je prva i koja je zadnja pisma na koncertu. Sada se mogu posvetiti cijelom tom umjetničkom trenutku koncerta i vodim publiku kroz koncert, ovisno o atmosferi koja je u zraku te večeri i dana. Tako da je svaki koncert drugačiji. Oni me prate, prate što govorim, i onda krenu, kao pravi prateći bend, vrhunski. Mogu se opustit i uživat, skupa s publikom.
To je i najbitnije na kraju krajeva…
To je najbitnije, da, ali to dođe s vremenom. Onda s druge strane publika mi viruje, jer ja ne lažem. Nisam nikad lagao publiku. U tekstovima isto tako, i u pjesmama. To što sam na pozornici ne znači da sam pametniji od nekoga. Jednostavno sam gore na pozornici, treba mi mikrofon da me ljudi čuju i svjetlo da me ljudi vide. Ali to ne znači da sam od nekoga drugog pametniji i da sam iznad nekog. To sam Diktatorima odma na početku rekao kad smo se upoznali, da će propasti istoga trenutka kada pomisle da su viši od publike. To se ljudima nažalost događa. Jer i mi i publika smo tu radi pjesama. Mi smo ti koji trebamo publici prenijeti tu pjesmu na najbolji mogući način.
Sad kad ste spomenuli publiku, sjećate li se fanova Daleke obale s početka karijere? Jeste imali nekakvih zanimljivih situacija s njima ili ludih anegdota s bendom da uključuju fanove?
Znaš šta, bilo je milijardu anegdota (smijeh). Sad da idem nabrojat jednu ili 100, to je malo. Moja procjena je da imam negdje oko 3000 koncerata u ovih 30 godina. I sad pokušat iz tih 3000 koncerata izvući par sličica je nemoguće.
A što vas je onda recimo fasciniralo, okupiralo i služilo kao inspiracija, a što danas? Naprimjer kod rada na pjesmama…
Nikada ih nisam pisao, ja bi sidija i pisme bi došle. Jednostavno bi počeo pivat pismu iz ničega. “Ruzinavi brod” je nastala nakon što sam se probudio popodne, samo mi je bila cijela u glavi. I većina pisama tako. Da ne govorim sad pojedinačno, ali svaka pisma je kraće pisana nego što traje. Ja sam u biti kao neki medij kroz kojeg netko šalje pjesme na zemaljsku kuglu (smijeh). Jer nije da sjedim i razmišljam “Sad ću ovaj akord, sad ću onaj” ili “Mogao bih ovu riječ, a ovu ne”. Tako nikada nisam. Ali onda kada bi je u glavi vrtio, bi se u glavi i ispolirala. Neke gramatičke ispravke bi se dogodile i onda bi pisma bila spremna.
Koje bi bile najteže životne lekcije i situacije u kojima ste se opekli kao bend i postoji li nešto što biste možda napravili drugačije tijekom svoje glazbene karijere s Dalekom obalom?
Ne. Postoji jedna činjenica kod nas, a to je da nikad nismo imali menadžera. Od početka smo sve sami. Izdali smo ploču i snimili je za naše novce koje smo zaradili u tvornici (smijeh) i nisu nam htjeli štampat ploču. Imali smo rasprodanu dvoranu Gripe, mi se nismo prijavili na taj festival, nas je Lukić prijavio. Ali pazi, imaš bend iz Splita koji rastura sve, i onda dođemo u Croatia Records i odjednom nas zovu snimiti ploču, a ona je snimljena. Mi im ploču dajemo mukte, poklanjamo je, samo da bi mogli svirati dalje van područja Dalmacije.
I onda u tom trenutku si misliš, da smo imali nekoga i poznavali, da smo imali novac da se nekoga potkupi, ne znam sad kako se to radi, onda bi mi tu prvu ploču i štampali. Ali nismo imali nikoga, i sad se meni to sve pokazuje kao prednost jer sam prošao sve te faze razvoja. Mi smo sami radili rasvjetu, imali smo svoj razglas, u Renaultu 4 smo se vozili po svirkama, kasnije smo kombi uzeli i sve to. I mogao je voziti 108 na sat, Renault 4 je vatao 76 kilometara na sat brzinu. Mi smo tako putovali mrtvi hladni po Hrvatskoj, kompletna oprema na krovu Renaulta 4, a mi unutra.
Zvuči kao prava zabava (smijeh)…
E, ali to je bilo normalno sve. To je sad sve neka prednost, evo neki dan sam ručao, u četiri sata krenija iz Splita, usput sam još pojeo i bio sam u osam u Zagrebu. Brzina 130 (smijeh), ništa preko, lagano sve. I na Gornjem gradu smo svirali, u deset je bio koncert, do ponoć, ponoć i 10 sam se presvuko, popio piće i onda autom nazad. U pet sati ujutro sam bio doma, još sam usput stao jest, i vratio se odmoran doma. Prije bi se samo od Splita do Zagreba slomili putem. Neusporedivo je to sada i prije.
I kvaliteta zvuka na koncertima isto, prvi put u Zagrebu sam imao monitore da čujem što pjevam. Ali svojim momcima, Diktatorima, nikada nisam govorio kako je meni bilo nekada, to sad s te tehničke strane, putovanja i to. Neka uživaju u klimatiziranom kombiju, neka se vesele pravim razglasima i sve to. Prije je bilo jedno vrijeme, a sad je drugo. Mi smo sve to prošli u Dalekoj obali, za vrijeme rata smo svirali, u gardi smo bili šest mjeseci, pa smo kasnije u tim ratnim uvjetima svirali. To je bilo normalno u to vrime.
Sada kad smo se dotakli i tih usporedbi, kako gledate na domaću rock’n’roll scena nekada i danas? Jeste li zapazili nekog od naših novijih izvođača?
Pa zadovoljan sam u zadnje vrime. Sad ne mogu reći imena, jer stvarno ne znam. Imena ne pamtim. Ali kada gledam na tekstove i kvalitetu glazbe, ne ide se na priču koja nema ni glavu ni rep. Pjesme konačno imaju smisla i to mi je drago.
A uživo?
A nemam vrimena, a preko radija ili ovako ne mogu suditi, jer prava svirka se može tek na koncertu osjetit. I zato ljudi idu na koncerte da bi doživjeli za pravo. Zato preporučam ovaj koncert di ćemo Diktatori i ja odsvirati dvije prve ploče od Daleke obale, ali te dvije ploče su u biti jedna ploča. Jer te sve pjesme su bile na raspolaganju prije nego što smo počeli. Onda je Dragan Lukić Luky, nakon što je snimio Dina Dvornika, na istoj traci snimio nama prvu ploču, pa drugu. I to je zapravo jedna cjelina, te prve dvije ploče, koje ćemo izvest na koncertu.
A ovo o bendovima stvarno ne mogu reći. Ovdje imam radio tranzistor, pa to i poslušam koji put i čujem dobre glazbe. Ili kad sam u kafiću, čujem dobre hrvatske glazbe koja se pojavljuje. Dosta dugo vremena je bilo ogromne količine smeća, sada ima tih lipih pisama i ljudi su čak počeli ispravno koristiti naglaske, po hrvatski. Znači nema naglaska na zadnjem slogu.
I za kraj, je li u Hrvatskoj moguće živjeti samo od glazbe?
Pa moguće je. Ja sam ipak zvijezda (smijeh), pa mogu solidno živjet. Ali inače sam skroman, dica su mi skromna, žena isto, nismo neki zahtjevni. Ne treba mi ništa bolje. Tako da može se, ali ako ćeš dovoljno svirat, a da bi dovoljno svirao moraš poštovat publiku. I ne razmišljat o hitovima. Znam kad smo s Dalekom obalom izdavali ploče, mi bi uvijek pogađali koja će pjesma biti hit i nikada nismo pogodili. Nitko od nas. Znači to ne možeš unaprijed znat. A i preporučio bih svima koji se bave da idu sa srcem. Prošle godine sam pobijedio na Zagrebačkom festivalu s pjesmom koju smo Tomo i ja snimili iz prve, za sebe takoreć. Slučajno su je čuli i zamolili su nas da se prijavimo na festival.
Prijavili smo se i pobijedili, a nikakva namjera nije bila da pjesma postane hit ili prva, jer me u životu uopće ne zanimaju prva mjesta. Ne priznajem natjecanja u glazbi, ali kao da je ta pisma izazvala pozitivan šok, iako je tužna, a ja ne volim tužne pisme. Ali to je taj pristup, kad ideš iz srca, pjevaš ju i uđeš kompletan u pismu. Pokušavaš i uspiješ prenijet na najbolji način publici. U ciloj priči je pjesma bitna, nisu glazbenici bitni, nisam ja bitan. Pjesma je ta koja mora živit. Ja sam samo medij koji je prenosi ljudima. A to se uživo najbolje radi kad osjetiš energiju. Bilo je dosta koncerata u prosincu, zadnjih nekoliko su bili na otvorenom na buri, ali ništa to, meni je bilo vruće. Publika mi šalje energiju, ja je šaljem njima i ta izmjena je tako predivan trenutak, i onda ja poslije koncerta budem pun energije (smijeh).
Sigurno će tako biti i u Vintageu…
Da, baš se radujem koncertu jer je to početak. U biti te dvije ploče su osnova oko koje se okupila Daleka obala. Kasnije su dolazile druge pjesme, treći, četvrti, peti album. Ali prva dva su osnova, pjesme s kojima sam zabavljao prijatelje u klubu, ulici. I sve je snimano u istom studiju, isti producent, isti prateći vokali. Tako da su te dvije ploče zapravo jedna cjelina, samo se na ploču nije moglo staviti više pjesama. Da se moglo, onda bi sve one bile na prvoj ploči.
