Maksim Mrvica: “Neću se potpuno vratiti klasici jer volim eksperimentiranje”

6562

I vrapci na grani valjda znaju koliko uspješnu inozemnu karijeru je uspio izgraditi naš proslavljeni pijanist Maksim Mrvica. Svojom crossover izvedbom dogurao je daleko izvan granica Lijepe naše, sve do Zemlje izlazećeg sunca. S Maksimom smo porazgovarali o raznim (ne)klasičnim glazbenim temama, ususret njegovom zagrebačkom koncertu.

Nedavno ste se bili na turneji po Japanu. Kakvi su dojmovi?
Pa moram reći jako dobri. Bili smo tri tjedna. Prvi tjedan smo proveli u promociji mog novog albuma “Pure II”, održao sam sedam koncerata, za koje mogu reći da su dobro prihvaćeni.

Što možemo očekivati na Vašem skorom koncertu u Zagrebu? Što će biti drugačije od nastupa na zagrebačkoj Šalati prije 2 godine te prošlogodišnje ‘kazališne’ turneje po Hrvatskoj?
Bit će dosta drugačije, pogotovo od onog koncerta na Šalati. Ovaj puta sviram sam, dakle solo, većina kompozicija su klasične, pogotovo u drugom dijelu koncerta, gdje sviram svoj klasični repertoar. A u prvom dijelu koncerta sviram neke izabrane kompozicije, najviše ih je sa albuma “Pure II”. Bit će to kombinacija crossovera i klasike, ali bez ikakve produkcije.

Postoji li velika i značajna razlika između publike u recimo Zagrebu te Tokiju?
Svaka publika je različita, čak i u nekim krajevima Japana se ona značajno razlikuje. Rekao bih da je tokijska publika dosta teška, nažalost. Oni su dosta rezervirani, takav je jednostavno njihov mentalitet. Od njih je dosta teško dobiti neku burniju reakciju. Veliki je uspjeh dobiti pokoji povik ‘Bravo’.

Nakon pomalo električnog albuma “Electrik” iz 2006., na kojem ste dosta eksperimentirali sa zvukom i produkcijom, objavili ste klasičniji i čišći “Pure”, što i sam naziv otkriva. Koji album Vam je bilo jednostavnije stvarati?
Za mene su crossover albumi uvijek puno jednostavniji i nisu toliko zahtjevni. Čim imate jednu veliku produkciju, puno drugih instrumenata, gdje se fazon klavirskih boja svede na četiri dinamike i to je to. To je dosta jednostavnije nego snimati jedan solo klasični album, koji po meni ima puno više zahtjevnijih detalja.

Uvijek kažem da je “Electrik” bio jedan od najhrabrijih albuma po pitanju produkcije. Za taj album smo odabrali vrhunske producente, koji rade s Bjork, s The Prodigy, koji sami stvaraju svoje zvukove, te ne uzimaju sampleove s već postojećeg softvera, što je mene, priznajem, jako privuklo. “Elecktrik” je klupski orijentiran album, dok je “Pure II” potpuno drugačiji, s intimnijom i mirnijom atmosferom. U biti, svaki album je različit.

Muziku podržava

Već spomenuti “Pure II” uslijedio je kao nastavak albumu “Pure”. Oba albuma sadrže potpuno različite skladbe, pa da li ste se na taj potez odlučili kako bi na drugo izdanje albuma uvrstili skladbe koje nisu mogle naći svoje mjesto na “Pure” ili je nešto drugo u pitanju?
U pitanju je ugovorni problem koji smo imali s izdavačkom kućom EMI. U biti smo moj menadžer Mel Bush i ja odlučili izdati “Pure” samostalno, kako bi sami mogli odlučiti u kojoj zemlji će nas zastupati neka izdavačka kuća. Znate, jedna izdavačka kuća nije jednako jaka u svakoj državi.

Dobili smo odobrenje od centralnog ureda EMI-a, i stvar je već bila pri kraju, međutim tada se EMI Japan umiješao u cijelu priču, odlučili su to spriječiti te za sebe izdati moju ‘best-of’-kompilaciju. Zbog toga smo bili prisiljeni u potpunosti mijenjati sve kompozicije s albuma “Pure”, uzeti nove skladbe te je tako nastao “Pure II”. Tako da se trenutno na tržištu nalaze tri moja albuma “Pure”, “Pure II” i “Greatest Maksim”, objavljen samo u Japanu. Čitava stvar se na kraju toliko zakomplicirala…

Da li ste imali kakav utjecaj na odabir skladbi za spomenutu kompilaciju “Greatest”?
Ne, nisam imao nikakav utjecaj, sve je to radila izdavačka kuća samostalno.

Kako po Vama izgleda sadašnja crossover glazbena scena? Ima li nekih novih imena koja će kroz godinu-dvije ili čak i kraće ‘osvojiti svijet’?
Crossover tržište se jako brzo širi, i ne samo u Aziji gdje se to najviše prihvatilo, nego čak i u jednoj Engleskoj, gdje postoje televizijski kanali na kojima se redovito vrte crossover videospotovi.

Postoje časopisi za crossover glazbu, u kojima izdavačke kuće iz dana u dan izdaju i najavljuju neke nove projekte, nove bendove, nove glazbenike, pjevače. Primjerice, četvorka Il Divo je u posljednjih nekoliko godina ostvarila ogroman uspjeh i izgradila veliku karijeru. Izdavačke kuće su otkrile potencijal u crossoveru i cijelo to tržišta se zaista jako brzo razvija.

Kakve su bile reakcije Vaših profesora kada ste im rekli da ćete se upustiti u crossover, te kada su oni sami čuli kako to zvuči? Jesu li bili zadovoljni ili su smatrali da se klasika ne može predstavljati na taj način?
Dosta sam strepio od mišljenja mojih profesora, jer ipak su oni više-manje klasični pedagozi i glazbenici. Od tri moja pedagoga, sva tri su izrazila pozitivna mišljenja.

Znači, zadovoljni su?
Da, zadovoljni su svi, što je mene dosta iznenadilo, jer sam očekivao drugačije reakcije. (smijeh)

Koju skladbu Vam je bilo najteže naučiti svirati?
Hm…Pa “Hall of the Mountain King” s albuma “Pure”, te “Ride of the Valkyries”, definitivno. Ta posljednja skladba je bila jako zahtjevna, posebno za snimanje.

Vježbate li sviranje svaki dan?
Trenutno vježbam jako puno. Dok smo bili nedavno u Japanu, kada ne bih imao koncerte, vježbao bih po šest-sedam sati. Ima perioda kada ne sviram previše, pogotovo ljeti, nakon dugih turneja i promocija. Tada ne diram klavir po mjesec dana. Mora doći do tih faza kad se malo pročistim i odmorim, inače bi došlo do zasićenja.

Koji savjet biste dali mladim glazbenicima, tj. pijanistima, kako poboljšati i usavršavati sviranje i samu tehniku?
Iza svega toga stoji vježbanje. To je nešto što su i oni sami i ja skupa s njima čuli mnogo puta u mladosti, ali tada to ne slušaš i primjenjuješ previše. Kada postaneš zreliji, shvatiš da je vježbanje najbitniji dio svega toga. Brzo sam spoznao da bi trebalo što više mijenjati škole, dakle upoznavati što više drugih sistema učenja i sistema predavanja.

To moje usavršavanje u Budimpešti te na Akademiji u Parizu i Zagrebu je bilo dijelom što sam htio naučiti više drugačijeg repertoara i dijelom što smatram da je dosta zdravo mijenjati sredine. Tako vidite kako drugi rade i, naravno, upoznajete ljude pomoću kojih možete kasnije graditi i svoju karijeru.

Koja od Akademija Vas se najviše dojmila?
Zagrebačka, definitivno. Količinu znanja koju sam dobio od profesora Vladimira Krpana nisam nigdje drugdje dobio. S njime sam radio pet godina, to je bio vrlo predani rad i tu sam najviše profitirao.

Postoji li glazbenik ili skladatelj s kojim još niste surađivali, a željeli biste?
Ima ih dosta puno, ali ja sam više orijentiran na samostalnu izvedbu. Tu i tamo dođe do toga da surađujem s orkestrom, što najčešće radim u Japanu s tim velikim orkestrima. Imao sam neke ponude za komornu glazbu i razne suradnju, ali više sam orijentiran na solo-izvedbu, tako da takve ponude uglavnom odbijem, nažalost.

Što možemo sljedeće očekivati od Vas; imate li već u planu kako će zvučati novi materijali, ponovno klasičan zvuk ili crossover?
Iskreno, ne znam. Ja to sve nekako impulzivno radim. Kad imam neku ideju, to sve napravimo dosta brzo. Svaki album je drugačiji, prošli je bio brz, klupski orijentiran, ovaj nakon njega potpuna suprotnost – smiren i klasičan. Ne vjerujem da ću se skroz vratiti klasici, jer volim eksperimentiranje, ali tko zna, možda će biti nešto mirnije. U svakom slučaju, vidjet ćemo.

0 Shares
Muziku podržava