Drago T. je kao turist iz Hrvatske otišao u Ohrid. Umjesto da razgledava crkve, Ohridsko jezero ili Biljanine izvore, on je zamolio svoje domaćine da ga odvedu izvan grada, tamo gdje baš i nema nekih turističkih atrakcija, u tamošnju – vojarnu, u kojoj je prije pedesetak godina služio obavezni vojni rok u tadašnjoj Jugoslavenskoj narodnoj armiji i koju od onda nije vidio. “Svako malo nam dođe netko s područja bivše Jugoslavije i kaže da je tu služio vojsku”, rekao mu je vojnik na straži, “ali ne možete slikati jer je ovo vojni objekt. Stalno nas to pitaju, ali ovo se ne smije slikati.”
Kao što je vojarna u Ohridu privlači ljude iz zemlje i inozemstva pecajući na nostalgiju, tako postoje i neka mjesta u Zagrebu koja privlače ljude, iako im to možda i nije bila prvotna namjena. Kao što je zebra na albumu “Abbey Road” Beatlesa postala opće mjesto britanske pop-kulture, tako su i magnolija i okolno raslinje (borovi, tise) kod “džamije” na Trgu žrtava fašizma bili ovjekovječeni kao diskretan, ali nezamjenjiv dio omota albuma “Filigranski pločnici” grupe Azra. Poduzetni Englezi su zbrojili dva i dva i dobili zebru kao turističku atrakciju. Zagrebački gradski oci su zbrojili dva i dva i shvatili da koliko im treba radnika i strojeva da počupaju botaniku oko džamije. Najviše mogu biti sretni žitelji Gornje Stubice jer to mjesto ne spada pod Bandićevu ingerenciju. Da spada, odmah bi hiperaktivni Milan počupao Gupčevu lipu i posadio još ljepšu i veću, koja guta pet kuna i kaže: “Mama”.
Uz malo truda i mašte, taj komad Trga žrtava fašizma je mogao biti mini turistička atrakcija, vjerojatno ne na nivou “Abbey Roada”, ali ako znamo u koliko su se primjeraka “Pločnici” prodali (riječ je o šesteroznamenkastom broju primjeraka) i da žive dalje svoj život neovisno o izjavama autora tog djela, onda imamo mogućnost, praktički ni iz čega, napraviti dobru turističku priču, malo popunjenu nostalgijom, ali, Bože moj, sve je to legitimno. Novovalna generacija je danas pred penzijom, neki od njih bi možda i htjeli doći vidjeti, slikati se “kod džamije” sjetiti se mladosti, možda kakvih mladenačkih ljubavi. Grad Winslow u Arizoni nije poznat baš ni po čemu, osim što su ga Jackson Browne i Glenn Frey ovjekovječili u stihu “standin’ on the corner in Winslow, Arizona” u hitu grupe Eagles “Take It Easy”. Toj je pjesmi posvećen park i lokalni festival i suvišno je reći, privlači ljude (100 tisuća godišnje, kako javljaju lokalni mediji), a ime “Filigranski pločnici” za neki ulični festival i ne zvuči tako loše i ne zvuči tako loše. Uostalom, ako postoji spomen-ploča na performans Toma Gotovca u Ilici “Zagrebe, volim te”, onda moramo reći da su “Filigranski pločnici” bar jednako kultni, ako ne i popularniji simbol Zagreba toga doba.
Uzmemo li u kontekstu probleme koje ima Jabuka, koje je imala Medika, koje su davno imali Močvara i Papillon, možemo reći da je čupanje/premještanje magnolija još samo jedan korak aktualnog gradonačelnika da zatre jedan važan dio povijesti Zagreba. I ovdje nije riječ o ukusima, nego o tome da bi uz malo dobre volje neke stvari mogle aktivno doprinositi kulturnoj i turističkoj ponudi grada, što bi imalo svoj opipljiv doprinos. Ako se sjetimo kako je sve svjetlilo u božićno vrijeme, onda je ovdje stvarno riječ o simboličnom trudu. Šteta je što se jedna potencijalno dobra priča guši novokomponovanom malograđanštinom, a potencijalna reklama za grad nekakvim grandemegalofantazijama.
