Lowell George (13.4.1945. – 29.6.1979.): Rock and Roll Doctor

“Gotovo je nemoguće naći nekog tko bi rekao nešto loše o Lowellu Georgeu” prva je rečenica teksta u magazinu Uncut o rock and roll doktoru, sjajnom gitaristu, pjevaču i autoru Lowellu Georgeu.

Poslovično umjeren, nesklon raznim psihodeličnim izjavama, Jackson Browne je Georgea nazvao Orsonom Wellesom rocka, Jimmy Page njegov bend Little Feat najdražim američkim bendom, a i Goran Bare će također odati priznanje čovjeku čiji ga je rad nadahnuo u stvaranju solo ploča “Izgubljen i nađen” te “7”. Dixie Chicks svoje ime duguju upravo pjesmi Lowella Georgea, čovjeka čiju 70. obljetnicu rođenja obilježavamo 13. travanja ove godine, a multimilijunski hit danas zaboravljenog Christophera Crossa “Ride Like A Wind” je zapravo posveta Georgeu.Rođen u Los Angelesu upravo na petak 13., George je svoj život živio između uspjeha koji samo što nije stigao i nevolja koje su se stalno događale. U mladosti je učio svirati flautu, harmoniku, saksofon i gitaru da bi svirao u nekoliko garažnih rock bendova kao što su Factory, Standells, The Seeds. Prvo veliko priznanje bio je angažman u pratećem bendu Franka Zappe Mothers of Invention, no još uvijek nerazjašnjen razlaz je slijedio čim je George Zappi pokazao svoju pjesmu “Willin’“. “Frank mi je sugerirao da pokrenem vlastiti bend. Što je fini način da mi da otkaz” rekao je jednom prilikom. Dotičnu pjesmu u kojoj glavni junak moli ‘travu, bijelo i vino’ da malo ‘dođe k sebi’ su obradili prvo Byrdsi, a zatim i Linda Ronstadt. Pjesma nije postala hit, ali je stekla kultni status među ljubiteljima južnjačkog rocka te potakla Georgea da posluša Zappin savjet da 1969. sastavi grupu i to od nekadašnje Majke invencije basista Roya Estrade, talentiranog klavijaturista s jazzerskim nagnućima Billa Paynea i kolege iz dana garažnog rocka Richarda Haywarda. Ime su dobili po – Georgeovim malim stopalima – Little Feat, s tim da su ovo drugo ‘a’ okrenuli kao The Beatles. S tekstopiscem i povremenim suradnikom grupe Martinom F. Kibeejem se ispod zajedničkih pjesama potpisivao kao George Martin.I tako počinje Georgeov čudnovati hod u svijetu show-businessa gdje su ga hvalili novinari, kritičari i kolege muzičari, redom oni koji su prodavali više ploča nego Little Feat. Prvi, istoimeni album (izdan 1970.) grupa je snimala u teškim uvjetima, nakon što je George ozlijedio ruku, pa je njegove dionice svirao Ry Cooder (od kojega će naučiti pokoji trik na gitari). Taj album je postavio glavnu šprancu životnog i umjetničkog funkcioniranja: fascinantno ispremiješani country, soul, funk, boogie, blues, folk, rock and roll, izvrsne pjesme, koje su nadahnuto i originalno odsvirane i otpjevane, pljesak kolega, od kojih neki uzimaju pjesme pa ih obrađuju, panegirici kritičara, serije koncerata, čudnovate neprilike, financijski saldo – nula, broj prodanih ploča – zanemariv. A trebalo je biti drugačije: autorska osobina George – Payne je profunkcionirala besprijekorno, stvarajući zaraznu žestoku korijensku fuziju američke muzike u kojoj nema mjesta za filozofiranje. Vokal Lowella Georgea je bio jasan, ekspresivan i podesan za soul pjevanje, kao i za rock’n’roll urlanje, za nježnije i žešće pjesme, za smrtno ozbiljne balade i razuzdane zezalice. Kao bend zvučali su suvereno, disciplinirano i kao da se zabavljaju najbolje na svijetu, i da je svaki slušatelj pozvan u njihov svijet. Tu su nadrealni humor, aluzije na poroke raznih vrsta, oplahnute pozitivnim vibracijama slavlja koje nikad ne prestaje.

“Truck Stop Girl” su također obradili Byrdsi na svom poznatom nenaslovljenom albumu i tako dali Georgeu i Payneu prvi okus slave. Bila je to simbolična predaja štafete: bend koji je svirao folk rock, psihodeliju, country, te inspirirao rockere devedesetih je navijestio bend koji će sve te žanrove na potpuno drugačiji način ujediniti, ponovo promiješati i dati neponovljiv hednostički šarm. Ako su Byrdsi izmislili americanu, Little Feat su od nje napravili Alicu u zemlji čuda: zaigran, začudan, imaginativan žanr, u kojem je George bio gazda Ludi Šeširdžija. Dojam su pojačavale neobične ilustracije naslovnica albuma suradnika grupe Neona Parka.

Drugi album “Sailin’ Shoes” iz 1972. je donio fantastičan singl “Easy To Slip” (naravno, broj prodanih primjeraka ‘nikakav’), najbolju verziju pjesme “Willin'”, te komplimente iz redova najvećeg svjetskog rock sastava The Rolling Stones za inspirativnu muziku. Roy Estrada potom napušta estradu, a poslije će nekoliko puta biti osuđen za pedofiliju. Do svoje 93. godine života (rođen je 1943.) je sigurno u zatvoru.

Bend se nakratko raspada, da bi uskrsla verzija grupe donijela njenu najpoznatiju postavu: uz Georgea, Paynea i Haywarda, novopridošli basist se zvao Kenny Gradney, a dodatnu gitaru je svirao Paul Barrere, dok je po udaraljkama udarao Sam Clayton. Entuzijastična šestorka je snimila s vremenskim odmakom možda najpoznatiji album “Dixie Chicken“, a George se potvrdio kao briljantan autor. Naslovna pjesma je školski primjer kako pomiriti dobar humor, priču, stihove i melodiju u dramaturški suvislu cjelinu, a “Fat Man In the Bathtub”, “On Your Way Down” i “Two Trains” su se nametnuli kao koncertni favoriti. George također sve više svira slide-gitaru i patentira ‘svoj’ zvuk. Rezultat – puno pohvala, komercijalni odjek nikakav, uspješna turneja po američkom Jugu (nakon koje će dobiti etiketu ‘južnjački bend’ premda su uglavnom bili locirani u Los Angelesu) i – novi raspad.

Članovi su cijelo vrijeme traženi kao session-muzičari (svirali su na ploči Johna Calea “Paris 1919”), a George polako počinje gubiti fokus: svira ‘svima’ na albumima, za bud-zašto, a jednom je prilikom svirao da mu se ranije oslobodi studio.

“J.D. Souther je imao termin do tri, ali falio mu je gitarist. Rekao sam mu da ja mogu svirati, ali da isprazni studio ranije za mene. Ispostavilo se da smo završili tek u četiri” – samo je jednu od mnogobrojnih zgoda svojevremeno objavljenih u magazinu Uncut. Tada stupa na scenu diskograf grupe, i za novi projekt obeća jaču promociju (gdje su bili do tada?). Momci se ponovo okupljaju 1974., snimaju “Feats Don’t Fail Me Now” – veselu i razigranu zbirku rasplesanih,čudesnih ritmičnih komada koja dopire do američkog TOP 40.

Uvodna “Rock and Roll Doctor” postaje i službeno Georgeov nadimak, a “Oh Atlanta” i “Spanish Moon” održavaju blisku vezu s fanovima s američkog Juga, dok vrtoglava “The Fan” pokazuje snalaženje grupe u kompleksnim ritmičkim strukturama (poznati bubnjar Kruno Levačić je veliki poštovatelj bubnjara Richarda Haywarda). Little Feat nikad nije zvučao tako otkvačeno, opušteno i začinjeno i više nikad neće tako zvučati. Nekako nakon tog albuma u grupi se formiraju frakcije: jazz-rock i klasična country-funk. U prvoj grupaciji su sjedili Bill Payne i Paul Barrere, a u drugoj glavni je bio Lowell George.

Georgeova želja za demokracijom u grupi donijela je gubitak smjera, pomak prema konvencionalnijim strukturama, i od smjelih predvodnika žanra Little Feat je postao sljedbenik.

“The Last Record Album” iz 1975. nije bio njihov zadnji studijski projekt, ali je donio novi skok u TOP 40 kod kuće, i po prvi puta u Britaniji. Fuzijski eksperimenti s jazzom i synthesizerima su donijeli milozvučnu I pristupačnu” All That You Dream”, ali i pomalo sterilan zvuk lišen samouvjerenosti i zaigranosti koja je krasila ranije radove. Ipak, Georgeove “Long Distance Love” i “Mercenary Territory” su plijenile pažnju emocionalnom direktnošću, a Payneova “Somebody’s Leaving” je bila ispunjena sumornom atmosferom ugasle veze.

Da je veza ugasla, može reći i za “Time Loves a Hero” iz 1977., koji je George s autorske strane skoro pa prespavao. Jedna od glavnih jabuka razdora bio je instrumental “A Day At Dog Races”, za koji George nije htio ni čuti, a kad bi bio sviran na koncertu, čovjek bio otišao sa scene. Iskra inspiracije bila je prisutna tek na “Hi Roller”, “Time Loves a Hero”, na zaključnoj “Missin’ You” te eventualno na “Rocket In My Pocket”, dok je ostatak albuma bio šljakerski odrađen, dovoljno dobar za objavu, ali nedovoljno dobar za reputaciju.

Zato je popratna turneja donijela seriju uspješnih koncerata koji su snimljeni i iz kojih je nastao “Waiting For Columbus“, legendarni dvostruki album grupe i njihovo najprodavanije djelo iz sedamdesetih. Još važnije, “Waiting For Columbus” je prikazao članove u punoj sviračkoj i izvođačkoj formi i ovjekovječio eru vrhunskog benda te se upisao kao jedan od antologijskih live-albuma. Na žalost, Georgea i Paynea niti to nije moglo približiti u zamišljenim budućim koncepcijama grupe. Još gore, George je sve nezdravije živio: nekad sportaš karatist, u nekoliko se godina pretvorio u često napušenu i našmrkanu gromadu od 130 kila: čovjek koji je otpjevao “If you give me weed, whites and wine” je podlegao takvom životnom stilu.

Njegova solo-ploča “Thanks, I’ll Eat It Here” iz 1979. donijela je više obrada nego originalnog materijala, no bilo je na toj ploči pogodaka kao što je obrada južnjačkog barda Allena Toussainta “What Do You Want The Girl To Do?” gdje je George zazvučao poput klasičnog Marvina Gayea i countryem inficirana, nježna “20 Million Things To Do”, no niti se George prikazao jotu inventivnijim muzičarem nego što je to izgledalo na “The Last Record Album” ili na “Time Loves A Hero”.

U to doba je Lowell odabran da bude producent grupi The Grateful Dead na albumu “Shakedown Street”. Ploča je u konačnici pokazala da su i George i bend ‘promašili ceo fudbal’ podilazeći disco-žanru, a “Shakedown Street” je u biografiji The Grateful Deada ponosno među najgorim albumima grupe. Jednostavno, George je izgubio kompas u svemu. Epitaf takvom životu dao je sam George u svojoj posljednjoj velikoj pjesmi “20 Million Things To Do“: u mnoštvu nedovršenih poslova, neplaćenih računa, nepopravljenih stolaca, jedino mu preostaje samo misliti na ono važno, sa svih 20 milijuna stvari koje mora napraviti.

Samo dva tjedna nakon što je krenula promotivna turneja za “Thanks, I’ll Eat It Here” Georgeovo srce više nije moglo izdržati taj rusvaj od života. Rock and roll doktor je zauvijek zatvorio svoju ordinaciju 29.6.1979., ostavljajući finalni projekt grupe Little Feat “Down On the Farm” nedovršenim. Tragedija je preživjele članove zbližila i održali su veliki koncert za preminulog osnivača te zgotovili album.

Poput bendova s kojima su često uspoređivani, The Allman Brothers Band te Lynyrd Skynyrd, u reformiranoj postavi, predvođeni Payneom i Barrereom, uza sudjelovanje Claytona, Gradneya i Haywarda 1987. grupa obnavlja svoju djelatnost koja traje sve do danas. Bubnjar originalnog stila Richard Hayward je preminuo 2010. od teške bolesti.

A George će uvijek biti tamo negdje gdje se svira čudnovato vesela muzika ispunjena strašću, gdje se tulumarenje susreće s humorom, sinkopiranim ritmovima, kompleksnim melodijama slaveći country, funk, rock, jazz, blues, soul, boogie, folk… Ili kako su stihovi pjesme rekli: “Two degrees in bebop, a PHD in swing, he’s the master of the rhythm, he’s a rock and roll king“.