Ugodna hladovina u dvorištu Močvare, topao proljetni dan, ugođaj kao stvoren za dobar izlazak. A možemo li zamisliti bolji provod od koncerta legendarnog Sick Of It Alla? Teško. No prije toga dobio sam ugodan zadatak, popričati s dečkima i gore navedenog benda. Moram priznat da su mi Njujorčani puno olakšali svojom pristupačnošću i otvorenošću moj prvi interview, a oni bi čisto mogli poslužiti kao definicija simpatičnoga.
U otprilike pola sata opuštenog razgovora s Lou Kollerom (vokal) i Armand Majidijem (bubnjevi) popričali smo o glazbi, njihovim obiteljima, novom albumu i trenutnim svjetskim prilikama.
Kako vam je na turneji?
Lou: Navikli smo se, obožavamo to, no najteže nam je napraviti raspored, sada kada smo svi malo stariji i imamo obitelji. Prije je bilo lakše, znali smo doći s turneje kući odmah krenuti na iduću. Sada imamo tjedan, dva odmora u rasporedu, to nam je obično dosta. Kada ne snimamo i nemamo turneje, znamo imati i po mjesec, dva odmora; kada smo snimali zadnji album bili smo kući dugo vremena, 6-7 mjeseci, ali ni tada nismo bili besposleni, jer smo radili čitavo vrijeme na novom albumu.
Kako se vaše obitelji nose s vašim odsutvom od kuće na tako dugo vrijeme?
Lou: Jednako su naviknuti na to kao i mi, jer je od početka bilo tako. Djeci ponekad zna biti teško kada nas nema, ali je možda ovako ljepše kada nakon nekoliko mjeseci dođemo, nekako mi se više vesele nego da imam neki običan posao gdje bih se svaki dan vraćao kući u pet i stalno bio ovdje. Ovako je kao da smo trgovački putnici, ovo je u principu naš posao, kada se vratimo s turneje, donosimo novac kojim ćemo platiti račune. Uostalom, kada dođemo, uvijek su tu i neki poklončići za djecu kojima se ona vesele?
Prošlu turneju ste otkazali zbog bolesti tvoje zaručnice. Kako je ona sad?
Lou: Puno bolje, hvala na pitanju. Ima još manjih problema, ali sada je bolje nakon operacije.
Idu li vaša djeca stopama svojih očeva pa i ona slušaju HC ili….?
Lou: Kada stavim neki naš album u autu, žale se dok ne u gasim…. (smijeh)
Armand: Moja kćer sluša Kelly Clarkson stalno… (smijeh), a sin sluša po cijele dane temu iz Star Warsa, mali ‘neard’ u nastajanju (smijeh).
Izašao vam je novi album prije par dana. Kakve su reakcije do sada? Koliko sam čuo, sjajne, dobar dio prijatelja mi je rekao da vam je to jedan od najboljih albuma dosad, a i sam bih se složio…
Lou: Čitao sam neke recenzije i većina kaže da je odličan. Osobno mi je jedna od najdražih ona u kojoj je kritičar napisao kako je zadnjih nekoliko albuma bilo dobro, fanovi su ih respektirali čisto zbog tog nekog statusa koji imamo u hardcore miljeu, ali da ovaj album dokazuje da nismo bez veze još uvijek ovdje nakon dvadeset godina i da zasjenjuje sve ono što su ljudi nazivali ‘kraljevima hard corea’ i slično. Mi ne želimo da nam daju takve nadimke, ali ova recenzija pokazuje o čemu se tu zapravo radi i zbog toga nam je drago.
Ovo vam je deveti album i još uvijek zvučite žestoko, snažno i svježe. Kakvo je vaše mišljenje od današnjem stanju na sceni i u glazbi općenito?
Armand: Naša glazba je kombinacija mnogih stilova, neki novi bendovi govore kako su crpili inspiraciju za HC od bendova koji nisu nužno vezani uz tu glazbu i to se može vidjeti u načinu na koji ti bendovi pišu glazbu. Naši korijeni sežu daleko iza, bili smo na sceni kada je ona još bila mala i nevažna, kada nije bilo mogućnosti da bendovi poput našeg ostvaruju platinaste naklade, to nije bilo očekivano. Nekim bendovima je išlo dobro, tipa Black Flag ili Dead Kennedys, bilo je bendova koji su bili veliki, ali oni su imali neki svoj stil i ljudi su ih prihvatili zbog toga. Danas se bendovi okupljaju s namjerom da zarade novac. I to se vidi u svemu što rade, u načinu pisanja pjesama, u stavu, u načinu na koji odrađuju turneje…. Danas vlada jedan drugačiji mentalitet od onoga koji je vlada kada smo mi počinjali, mi smo vukli toliko više iz tih korijena HC-a. Svugdje, a pogotovo u SAD-u, mainstream je ušao u underground scenu, pa je tako danas underground samo mala refleksija mainstream scene, tako da danas mladi bendovi razmišljaju na način: “Gle, oni su bili na maloj etiketi, pa su potpisali za veliku, sad moramo i mi…” umjesto da samo sviraju glazbu i uživaju u tome.
Lou: Ljudi danas jednostavno previše očekuju, ne samo diskografske kuće nego i bendovi, da će postat veliki u roku godine dana, a mi nismo mogli od ovoga živjeti prvih sedam godina. Pomislite samo koliko je to dugo vremena koje smo proveli radeći usrane poslove, a zatim na turneju, pa opet raditi usrane poslove i tako u krug, vječno. Danas bi se bendovi raspali, ne bi uopće ni razmišljali o tome da sviraju na taj način.
Primijetio sam da više niste na FatWreck Recordsu, već na Abacusu. Kako to?
Lou: Bilo nam je dobro na FatWrecku, ali nije bilo više entuzijazma, kao da su se navikli na nas, pogotovo u Europi. Nije više bilo onog: “U, čovječe Sick Of It All dolazi, idemo to razglasit..”, već je postalo: “Ah, Sick Of It All dolazi, bit će dobri…” Nekako mi se činilo da ti ljudi nisu više cijelim duhom u muzici, bar u mojim očima…
Armand: Pogotovo u malo žešćoj muzici, za bendove tipa Lagwagon ili slične je to dobra etiketa, ali mi jednostavno nismo nikad zvučali kao tipičan FatWreck bend. Uostalom bili samo tamo sedam godina i bilo je vrijeme za promjenu, da nađemo nove ljude s novim idejama, koji će biti uzbuđeni zbog rada, da sve to zvuči malo svježije, a i nama je to bio poticaj da sviramo bolje i napravimo bolji album… Na kraju krajeva, to mala etiketa i imaju slabu promociju u Europi, a tu smo zapravo najpopularniji.
Neki ljudi tvrde da ste se prodali. Što kažete na to?
Lou: Ljudi koji to govore su vjerojatni ljubomorni, tek ulaze u scenu, pa u nekim svojim idealima smatraju da trebate biti potpuno neovisni, da ne smijete koristiti usluge agencija za ugovaranje koncerata, da ne smijete naplaćivati previše za majicu ili koncerte, ali u stvarnosti, kada to živiš onda moraš malo drugačije gledati na sve to. Prve godine kada smo počeli svirati i mi smo mislili da ćemo promijeniti svijet, kako će se svi ujediniti… A onda smo shvatili da su jednostavno svi šupci i da moramo to pregristi.
Kakvu glazbu slušate?
Lou: Slušao sam hardcore u gimnaziji i još uvijek ga slušam, primjerice, kad je izašao novi album Ignitea, slušao sam ga; no danas mogu slušati zaista raznoliku glazbu, mogu poslušat zbilja sve… Osim Kelly Clarkson…(smijeh)
Što mislite o emo bendovima? Neki od njih tvrde da sviraju HC i svakako je HC imao utjecaja na njih?
Lou: Oni svi dolaze s HC scene, poznajem dečke iz Thursdayja i oni su svi odrasli gledajući naše koncerte, i mnogi drug također, Taking Back Sunday i Story Of The Year, oni su s Long Islanda i sve je to dio njihove pozadine… Volim Thursday, nisam najveći fan, ali imaju dobre pjesme, kvalitetne. Tamo je kao i na svakoj drugoj sceni, nekoliko bendova izađe i sjajni su, zatim dođe netko drugi, pokupi to od njih, komercijalizira se i zaradi milijune, a svi ostali su bez veze.
Armand: Ostali kasnije to kopiraju i to postaje zamarajuće. Pogotovo kada iza svega toga ima nekog komercijalnog uspjeha i oni koji kopiraju počinju zarađivati milijune na svojoj neoriginalnosti. Na novom album smo čak i napisali pjesmu o tome – “Make A Mark”.
Ako ništa drugo, curice ih vole (smijeh). Kada su A.F.I.. postali popularni u SAD-u , svi mladi bendovi su se počeli šminkati i zvučati jednako kao oni. Postoji bend, zove se Eden, izgledaju jednako kao A.F.I., zvuče kao A.F.I i kada sam ih prvi put čuo sam mislio da nemaju budućnosti. A sada su broj jedan u SAD-u. Ljudi su jednostavno glupi, tu nema pomoći…
Oduvijek su vaši tekstovi imali politički naboj i odisali pobunom protiv društvenog poretka u svijetu, nepravde i patnje.
Lou: HC je takva glazba, glazba reakcije, mi pišemo o svemu što osjetimo i što god nas razljuti, napišemo tekst o tome. Pogotovo u današnjem svijetu se ima o čemu pisati, kada pogledamo svjetske vođe kako su sebični, uvijek se radi o nekim korporacijskim interesima, a ne o interesima naroda, to što smo Amerikanci stavlja na nas određeni teret krivnje i mi moramo snositi posljedice njihovih djela. Danas je šugavo biti Amerikanac. O ratu u Iraku bismo mogli pričati danima, 9/11 je bio samo izgovor za napad na tu zemlju, koja zapravo nije imala veze s tim. Najveća je sramota što ljudi padaju na gluposti koja im vlada podmeće, ne pokušavajući doći do istine vlastitim promišljanjem, gutajući samo ono što im mediji serviraju kao istini, a svi mediji su u rukama vladajućih.
Imate li poručiti što svojim fanovima u Hrvatskoj?
Lou: Hvala što ste nas čekali! (smijeh) Poslušajte novi album, stvarno se ponosimo njime.
