Ususret novoj sezoni Hrvatskog baroknog ansambla, imali smo priliku voditi zanimljiv razgovor s Laurom Vadjon, njihovom umjetničkom voditeljicom. Mlada i ambiciozna, Laura ima sve one osobine koje odlikuju i ansambl koji vodi – obrazovanost, ideje, želju za radom, ali prvenstveno veliku ljubav prema baroku.
Kako je nastao Hrvatski barokni ansambl i na čiji poticaj?
Osnovani smo 1999. godine, ovo je dakle naša osma sezona postojanja. Ansambl je zapravo nastao kad je skupina nas zaljubljenika u baroknu glazbu nabavila stare instrumente i počela se baviti sviranjem barokne glazbe, ali na jedan malo drugačiji način. 
Kada smo nastajali, bilo nas je svega pet-šest entuzijasta, da bi se kroz osam godina razvili u veliki ansambl – petnaestak do dvadesetak instrumentalista i vokalni solisti. Nekad nastupamo i s komornim zborom, što nas dovodi do brojke od pedesetak ljudi. To je zaista veliki napredak ako uzmemo u obzir našu ‘moćnu gomilicu’ od pet ljudi iz vremena kad smo nastajali.
Koji su razlozi nastanka takve vrste ansambla? Osjetili ste potrebu sredine za tzv. ‘povijesno obaviještenim’ izvedbama?
Mislim da smo najprije osjetili vlastitu potrebu, a onda je to sredina objeručke prihvatila. Naša je sretna okolnost što imamo zaista brojnu i lijepu publiku. Autentični način izvođenja barokne glazbe u svijetu i Europi datira unazad četrdesetak godina. Krenuo je kao neki pokret za staru glazbu, pokret za osviještenim načinom sviranja. Međutim, danas se to više ne može nazvati pokretom. 
To je naprosto način na koji se stara glazba danas svira. Veliki orkestri sve više izbjegavaju barokni repertoar baš zbog toga što postoji toliko dobrih sastava isključivo specijaliziranih za njegovo izvođenje.
Zaista više nema ni smisla baroknu glazbu svirati na stari, zasićeni romantični način koji ne korespondira niti s glazbom samom. Takav je način jednostavno kriv način sviranja barokne glazbe. A i publika sve više prihvaća nove, svježe, dinamične i drugačije ansamble.
Stječe se dojam da svi ponešto znaju o tom terminu tzv. ‘autentične’ ili ‘povijesno obaviještene’ izvedbe, ali nije rijetkost, dapače, da se i sama kritika nađe nedovoljno informirana. Dakle… Kakva je to ‘autentična’ ili ‘povijesno obaviještena’ izvedba i što ona zapravo podrazumijeva?
Kao što sam prije spomenula, cijeli je taj pokret za staru glazbu počeo još prije četrdesetak godina. On podrazumijeva i sviranje na starim instrumentima. Sve te violine koje imaju glazbenici danas možda i jesu stare violine, ali su se one od baroka do danas u mnogočemu promijenile – produžio im se vrat, stavljene su metalne žice, podigao konjić… Sve to kako bi se dobio što veći, moćniji zvuk, primjereniji velikim koncertnim dvoranama .
Sve su te violine u svom izvornom obliku bile nešto drugačiji instrumenti. Sviralo se na crijevnim žicama, s drugačijim gudalima… Možda nisu bile toliko tehnički savršene, ali s druge strane su bile čak i savršenije po pitanju kvalitete i nijansi – bogatije su alikvotima, izgovorom, artikulacijama i bojama, koje su se na modernoj violini, u težnji za velikim zvukom, malo zanemarene. Također pristupamo notnom materijalu bez ikakvih intervencija redaktora koji diktira kako će se nešto svirati. Dakle, sviramo po Urtext izdanjima te se zatim pokušavamo što više približiti duhu vremena u kojem je ta glazba nastajala.
Na autentičnost interpretacije Hrvatskog baroknog ansambla utječe i vaš instrumentarij. Koje sve to originalne instrumente koristite?
Ako se već bavi time, apsolutno se mora svirati na starim instrumentima ili na njihovim replikama. Mi imamo dakle cijeli gudački korpus – violine, viole, čela i bas. Zatim tri barokne oboe, dvije traverso-flaute, fagot, tri barokne, prirodne trube… Kolege entuzijasti su nedavno sami nabavili i dva roga te tako upotpunili naš barokni ansambl.
Tijekom svog postojanja HRBA je postepeno širila okvire svog repertoara. Koje ste sve stilove obuhvatili od svog nastanka do danas?
Prošli smo zaista mnogo repertoara i stilova. Prvo vrijeme smo se držali nama najpoznatijih i najbližih okvira, a to je, dakako, njemački barok – Bach, Handel, Telemann. Zatim smo lagano zaplovili i u talijanske vode. Svirali smo dosta Vivaldia, Corellia, čak i ranih Talijana, kompozitora sedamnaestog stoljeća. Osim Bacha, radili smo i Bachove sinove, dakle dotaknuli smo se i galantnog stila… Naravno, naša specijalnost je i izvođenje djela zaboravljenih kompozitora ili onih manje poznatih pa su se među njima našli i Muffat, Schmelzer, Biber, Heinichen, Scheidt, Fux, Hasse…..lista je podugačka.
Za nas je najveću nepoznanicu, nešto sasvim novo, predstavljao francuski barokni stil. Međutim, zadnjih nekoliko godina imamo jako dobru suradnju s francuskim dirigentom Herve Niquetom i nekim njegovim kolegama. On ima praksu da, kad god dirigira, dovede svog oboistu jer smatra da je za francuski stil jako važno da slušamo kako svira oboa i da, na neki način, čak i kopiramo te ukrase. Francuski stil je nama bio možda najdalji i najapstraktniji. Naravno da smo ga mi i prije slušali i bavili se njime, možda više misaono, ali nakon osam godina stvarno ne mogu reći da nam je išta ostalo nepoznanica. Ne znam postoji li nešto što još nismo dotaknuli. Mislim da sada samo trebamo ići dalje, dublje i šire…
Jesu li vaši članovi stalni i bave se isključivo barokom, ili su to glazbenici koji također sviraju i u drugim sastavima i orkestrima?
Svi članovi Hrvatskog baroknog ansambla su već renomirani muzičari koji se bave i drugim vrstama sviranja. Svi oni rade još negdje, bilo u drugim orkestrima, na Muzičkoj akademiji ili u školama.
Je li to možda zbog financijskog stanja u Ansamblu?
Mi smo profesionalni ansambl u svakom smislu osim financijskom. Bar što se tiče nekakve plaće. Kako nismo tijelo koje može živjeti samo od toga, svi su naši muzičari prisiljeni raditi i negdje drugdje. To, dakako, nije idealna situacija. Sigurno da bi bilo ljepše da se možemo posvetiti isključivo radu u Hrvatskom baroknom ansamblu. Time bi nam bilo olakšano planiranje termina, organizacija proba, ali ono što je najbitnije, tako bi mogli zakoračiti stepenicu više u kvaliteti i posvećenosti.
Kako gledate na položaj HRBA-e u odnosu na druge sastave tog tipa (naše i inozemne)?
Što se tiče nekakve kvalitete i entuzijazma, naši članovi zaista predstavljaju presjek ponajboljih mladih umjetnika u Hrvatskoj. Mi smo jedini ovdašnji ansambl tog tipa, ansambl koji se bavi sviranjem stare glazbe na starim instrumentima, njegujući izvorni stil. U tom smislu nemamo konkurencije, bar ne u Hrvatskoj.
Svakako da imamo svoje uzore u stranim ansamblima koji, naravno, postoje puno duže nego mi. Konkretno, moj najveći uzor je Accademia Bizantina, talijanski ansambl iz Ravenne. Oni postoje dvadeset i pet godina, naravno, ne u istom sastavu. Od njihovog inicijalnog sastava, u današnjem su ostala svega tri čovjeka, dok su sve ostalo neki novi, mlađi ljudi. Oni definitivno grade to na jedan način koji je meni, kao umjetničkoj voditeljici HRBA-e, zaista impresivan. Oni nisu moj uzor samo u muzičkom smislu, nego i zbog svog cjelokupnog rada i presjeka svega onog što su napravili u prošlosti.
Smatrate li da Zagreb ima dovoljno relevantnih manifestacija vezanih za razdoblje baroka, kao što su npr. Varaždinske barokne večeri?
Zagreb je u zadnjih par godina doživio veliki procvat. Čini mi se da nikad nije bilo toliko različitih koncerata svake vrste, i po količini i po kvaliteti. Tu se našlo i jako dobrih baroknih koncerata. Nemojmo zaboraviti da je prethodne tri godine Zagreb imao ljetni Zagrebački barokni festival, takozvani ZABAF, koji je bio fantastičan. On je od kraja lipnja i kroz srpanj nudio izvanredan program. Svaki dan smo mogli pratiti nešto što, čak i da putujemo Europom cijeli mjesec, ne bi imali priliku vidjeti i čuti!
A što se tiče Varaždinskih baroknih večeri, koje imaju dugu tridesetšestoogodišnju tradiciju, one su ove godine, promjenom umjetničkog ravnatelja, doživjele jedan procvat i program je bio drugačiji i odličan. To je bio jedan novi zaokret u postojanju Varaždinskih baroknih večeri. Preferirali su se upravo ansambli koji se barokom bave baš na način na koji se njime bavi i Hrvatski barokni ansambl. Prijašnjih godina program je bio nešto manje interesantan za nas ljubitelje izvornog.
Jeste li imali priliku uživo suprotstaviti svoje dosege nekom drugom ansamblu sličnih ciljeva i sastava?
Mi vrlo često u svojim sezonama ugošćujemo strane umjetnike, dirigente ili soliste, koji uglavnom rade u sličnim ansamblima. Oni surađuju s nama i tako ostave dio svog znanja. Mi kroz rad s njima zaista mnogo profitiramo. Moram priznati da je bilo slučajeva kad su ljudi, koji se bave time četrdesetak godina, možda i vidjeli u nama nekakve početnike, ali isto tako nerijetko ostanu iznenađeni našom dobrom svirkom, pozitivnom energijom i temperamentom. Mi možemo biti više moderni, nedovoljno autentični u pravom izrazu, ali sigurno je da smo veliki entuzijasti, da nam ta glazba predstavlja izazov i da joj pristupamo s puno strasti i zanimanja. Ona je za nas jedna živa materija.
Koje su mogućnosti nastupa HRBA-e na relevantnim pozornicama u inozemstvu? To bi Vas otvorilo i široj kritici…
Naravno. Osim naših gostiju, ja vrlo često surađujem sa stranim čembalistima poput engleskog čembaliste Christophera Stembridgea. S njim održavam koncerte, seminare… Prošle godine sam snimila CD u suradnji sa švedskim čembalistom Peterom Lonnerbergom. Činjenica da stranac, koji radi isključivo to u životu, odluči sa mnom snimiti CD poput tog, govori dovoljno o tome da možemo ne samo parirati, nego i surađivati na produktivan način.
A što se tiče samog Hrvatskog baroknog ansambla, on je već nekoliko godina redoviti gost na prestižnom festivalu barokne glazbe u Brežicama. Svake smo godine održali po tri ili četiri koncerta u sklopu tog festivala. Nastupali smo i u Italiji, Austriji, Njemačkoj, Belgiji… Prošle smo godine imali i izuzetno uspješnu dvotjednu turneju po Švedskoj, Finskoj i Litvi. Upravo je ta turneja ono nešto što nam je dalo krila. Naime, poznata domaća publika nas uvijek toplo i rado prima, ali je isto tako bilo lijepo biti prihvaćen i doživjeti standing ovations u prepunoj crkvi u Stockholmu. Tako smo dobili priznanje od publike koja je npr. dan prije slušala neke od naših najvećih uzora. U Hrvatsku smo se vratili napunjenih baterija i s potvrdom da naš rad ima smisla te kako nismo neki autsajderi. Dapače, osvijestili smo činjenicu da se približavamo svom cilju.
Svakako da treba imati uzore kojima se teži, ali isto tako se ti uzori ne smiju slijepo slijediti, kopirati. Bitno je spoznati kakvi smo mi, koje su naše želje, način svirke i što je to što mi možemo ponuditi te naposlijetku u svemu tome naći neki svoj izraz i svoj specifičan zvuk.
Kada ste se Vi počeli baviti barokom i na koji je to način utjecalo na Vaš profesionalni razvoj?
Barok je oduvijek bio moja najveća ljubav, još od najranijeg školovanja. Ta se ljubav, dakako, provlačila i kroz cijeli period mog studiranja na Muzičkoj akademiji. Nažalost, zbog orijentiranosti MA k romantičnoj glazbi, od baroka se eventualno sviraju Bachove sonate za violinu solo. Zbog toga sam i ja bila prvenstveno koncentrirana na velike violinske koncerte – Čajkovskog, Sibeliusa, Brahmsa itd. Istina, ne mogu reći da nisam voljela taj repertoar, dapače, volim ga još i danas. Tako sam se uostalom, po završetku studija, i pridružila Zagrebačkim solistima, sastavu kojem sam se divila još kao dijete. Tamo sam provela pet godina, ali nisam pronašla ono što mene zanima. Nakon toga sam se jako posvetila svom Hrvatskom baroknom ansamblu.
Mislim da barokna glazba danas treba živjeti na ovaj način na koji mi to radimo – na starim instrumentima, poštujući stil i razdoblje u kojem je ta glazba nastajala. Mislim da jedino tako možemo pogoditi duh onoga vremena i nešto reći tom glazbom. Ne znači nužno da ona ne može dobro zvučati ako se svira i na modernim instrumentima, u drugačijim izvedbama. To je toliko dobra glazba sama po sebi, da ju je zaista teško pokvariti. Ali činjenica jest da tek onda, kad se ona svira onako kako bi se trebala svirati, barokna glazba dobije neku lakoću i pravi omjer forme te stila, afekata, boje, odnosa instrumenata,dijaloga…
Naučeni smo na velike dvorane, na buku, i upravo je veliki zvuk taj koji određuje glazbu današnjeg vremena, a kojim smo dio finih kvaliteta glazbe koja priča izgubili. Mene u radu s HRBA-om zanima upravo istraživanje tog starog zvuka s puno različitosti.
Vi ste i docentica na kolegiju komorne glazbe na Muzičkoj Akademiji u Zagrebu. Što smatrate najvažnijim za uspješno obrazovanje mladih komornih umjetnika?
Da, ja predajem komornu glazbu, i to isključivo razdoblje baroka i klasike. To je novitet koji sam predložila i koji je na sreću prihvaćen. Tako smo ostvarili veliki pomak, s obzirom na to da Muzička akademija još uvijek nema odsjek za staru glazbu.
Mislim da je komorna glazba općenito podcijenjena i zapostavljena. Kroz cijelo glazbeno školovanje inzistira se na solističkom sviranju. Nerijetko mi dolaze studenti koji jednostavno nisu naučili slušati drugoga. Dalo bi se dosta diskutirati o sustavu cijelog školovanja instrumentalista, koji je, smatram, dosta problematičan. Previše je koncentriran na solo svirci, u kojoj nas završi svega jedan do dva posto. Mislim da su ti ljudi onda hendikepirani, jer cijelo vrijeme uče ono što im na kraju neće biti posao. Ali to je preopširna tema koja iziskuje cijeli jedan drugi razgovor.
Gostovali ste i u Rimu i tamo ostvarili zapažen uspjeh. O čemu je točno riječ?
Do sada smo imali dva koncerta u Rimu. Jedan je bio u sklopu festivala gdje se svaka zemlja predstavila svojom sakralnom baštinom. Tako smo mi izvodili isključivo hrvatske kompozitore baroknog razdoblja. Ne možemo se pohvaliti nekim velikim opusom, osobito instrumentalnim. Postoji svega par imena – Tomaso Cecchini, Gabriel i Francesco Usper. Oni su pisali nešto instrumentalnih skladbi. Ostali su se, nažalost, bavili samo onim vokalnim. To su Lukačić, Jelić, Puliti… Iako je to zapravo jako malo instrumentalne glazbe, ipak smo uspjeli složiti jedan lijepi program za prezentaciju. Kao što vidite po imenima, mnogi od tih kompozitora su zapravo Talijani koji su došli živjeti u Hrvatsku i na neki način postali naši.
Nema dugo kako ste publici predstavili nosač zvuka “HRBA Live!”. Što on sadrži?
To je prvi CD Hrvatskog baroknog ansamla i on predstavlja presjek naših prvih šest sezona. Izabrali smo ono najbolje što je snimio radio na našim koncertima u pretplati. Osim što publika ima priliku da se podsjeti kako je bilo na našim koncertima, taj CD nam je ujedno i koristan kod prijavljivanja na razne festivale, jer pruža uvid u to kako kako zvučimo u komornom, a kako u najvećem sastavu, ali i u to kako sviramo Talijane, Nijemce, Engleze, Francuze, Hrvate…
Imate li u planu i sljedeći projekt Vaše izdavačke djelatnosti?
Pripremamo program za dva CD-a. Snimanje se trebalo održati već ovu jesen, međutim čekamo da nam jedan mađarski graditelj napravi barokno čelo. Ne bi se željeli preduhitriti s tom snimkom prije nego što ćemo imati taj instrument, koji će svakako obogatiti naš zvuk.
Što u konkretnom programu rada spremate za ovu godinu?
Za ovu smo sezonu pripremili sedam koncerata zaista raznolikog programa. Prvi je posvećen J. S. Bachu i bit će održan 26. listopada u dvorani Hrvatskog glazbenog zavoda. Uz umjetničko vodstvo odličnog gosta iz Izraela, čembalista Shalev Ad – Ela, ovaj ćemo put svirati popularna Bachova djela, između ostalog i Koncert za čembalo, 3. Brandenbuški koncert, kantatu “Non sa che sia dolore”, itd… Sve detalje vezane uz program, kao i sve ostalo što vas zanima možete pronaći na našoj internet stranici Hrba.hr.
I za kraj…
Naravno, uvijek smo u potrazi za sponzorima, mecenama koji vole baroknu glazbu i koji bi htjeli na bilo koji način pomoći, bilo kupnjom instrumenta, bilo donacijom ili nam pomoći snimiti CD. Veliki barokni ansambli u svijetu snime barem dva do tri CD-a godišnje. Kad bi mi mogli snimiti jedan CD godišnje, to bi bilo zaista sjajno. Također smo i u potrazi za prostorom, s obzirom da smo trenutno podstanari u Hrvatskom glazbenom zavodu. Nadam se da ćemo jednog dana biti u potpunosti financijski samostalni te da ćemo se moći u potpunosti posvetiti našem ansamblu.
