“Urban Hymns” jedan je od najvećih albuma ’90-ih, a nastao je u vrijeme kada je britpop lagano, ali sve sigurnije jenjavao. Točno je dvadeset godina od dana objavljivanja, povodom čega je izdan i remasterirani album obljetničkog karaktera s mnoštvo dodataka.
Odmah da riješimo brojke zašto je “Urban Hymns” toliko veliki i značajan album. Danas, nakon dvadeset godina, to je i dalje jedan od najprodavanijih albuma svih vremena u Velikoj Britaniji (prema posljednjim podacima koje sam pronašao, na 18. su mjestu) s brojkom od oko 3.2 milijuna prodanih primjeraka u Britaniji, odnosno preko 10 milijuna ukupno. Kada bih počeo brojati sve moguće nagrade koje su dobili trajalo bi predugo pa je najbolje krenuti u srž albuma.
The Verve su u osnovi jako čudan bend. Ashcroft je oduvijek želio postati velika zvijezda, to si je zacrtao kao jedan od životnih ciljeva i na kraju je u tome i uspio. Oko sebe je sagradio bend koji je bio sposoban za velike stvari, ali očito je bilo da oduvijek nešto u njemu ne štima. Svako malo su isplivali neki problemi pa se The Verve kroz vrijeme rastajao i sastajao praktički za svaki album.
Nakon “Northern Soul” činilo se da je bend došao svojem kraju. Dva glavna kreativca u bendu više nisu komunicirali, zamjene očito nisu bile dovoljno dobre da naprave sljedeći korak u vidu novog albuma, pa su cijelu 1996. uzeli odmor da vide što i kako dalje. Vrijeme je učinilo svoje pa su uspjeli nagovoriti Nicka McCabea da se vrati i da probaju još jednom, pa što bude, bude…
I bilo je, dogodio se “Urban Hymns”!
Ljeto ’97. se spremalo za novi treći album Oasisa “Be Here Now” i činilo se kao da ništa drugo nije bitno. Ipak, u tu priču su se uspjeli ugurati povratnici The Verve sa singlom “Bitter Sweet Symphony” i poharali sve pred sobom. Iako je ta pjesma obilježila cijelu karijeru The Vervea, nije uspjela doseći sam vrh britanske top liste, ali to i nije bilo toliko bitno koliko to da je Oasis dobio novu konkurenciju na domaćem terenu. Istina, melodija je uzeta od The Rolling Stonesa i predstavljena na neadekvatan način, pa su imali mnoge probleme u vezi toga, ali danas se malo tko bavi time, već se jasno uživa u pjesmi (i melodiji).
“Be Here Now” i nije bio najbolje prihvaćen od britanske struke pa se s nestrpljenjem isčekivao novi album The Vervea koji je bio najavljen malo više od mjesec dana nakon izlaska Oasisovog albuma. Početkom rujna izdali su i novi singl “The Drugs Don’t Work” s kojim su konačno po prvi put dosegli i britanski broj 1 te je priča o The Verveu dobila onaj spin koji mu je trebao.
“Urban Hymns” je tipično netipični brit pop album. Kad uzmemo u obzir sva četiri singla s albuma (“Bitter Sweet Symphony”, “The Drugs Don’t Work”, “Lucky Man” i “Sonnet”), jasno je da smo dobili pravi britpop album s himnama za sve generacije. Svaka pjesma je na svoj način pogodila u živac publike, bilo da su pjesme nešto laganijeg karaktera ili budilice poput ‘simfonije’. Svaka pjesma je imala ono nešto, odličan refren koji se mogao zborno pjevati, izrazitu melodiju… Jednom riječju – tu su isporučili ono što Oasis nije na dobrom dijelu svojeg albuma.
Ipak, da nešto postane veliki album treba mnogo više od četiri uspješna singla. “Urban Hymns” od svojeg početka do kraja odiše sinergijom, iako same pjesme možda i nisu toliko žanrovski slične jer, ako maknemo singlove, ostatak albuma je bliži psihodeličnom rocku kakvog su nam isporučivali i na albumima koji su prethodili ovome. Poveznica su svakako refreni – da je kojim slučajem još poneki singl izbačen s ovog albuma, siguran sam da bi podjednako bio uspješan kao i ova četiri.
Moji skriveni favoriti albuma su oduvijek bili “Space and Time” i posebno “Velvet Morning” – uvrnuta kao rijetko koja pjesma. Upravo bi se tekst “Velvet Morning” mogao protumačiti na 101 način (što je Ashcroft htio njome poručiti?), ali sasvim je jasno da je tijekom vremena on imao svojih problema pa ne čudi što se kasnije u samostalnoj karijeri bavio mnogim vjerskim tematikama. Radi li se o drogi ili depresiji ili o nečem sasvim desetom – u ovom trenutku je nebitno.
Iznenadna popularnost im je ponovno zagorčala život. Promocija albuma i duge turneje učinile su svoje pa je McCabe ponovno odlučio da to ipak nije za njega, da puca pod pritiskom neprestanog sviranja iz dana u dan. Ostatak benda ga je probao zamijeniti, nastupi su im postajali sve gori i gori, sve dok nisu došli do trenutka da su im britanski mediji, u to vrijeme inače skloni, rekli da zvuče katastrofalno.
Taj prekid je trajao gotovo deset godina dok se ponovno nisu okupili, malo zajedno svirali i objavili četvrti album “Forth”. Ni tada nije dugo trajalo jer je ostatak benda Ashcrofta optužio da reunion The Vervea koristi za oživljavanje vlastite karijere, što je u neku ruku i bilo točno. S obzirom da su pale mnoge ružne riječi, pitanje je hoćemo li opet imati prilike vidjeti The Verve na okupu, ali nikad ne reci nikad.
U konačnici, kada podvučemo crtu, jasno je da bi malotko pamtio The Verve da se nije dogodio “Urban Hymns”. Taj je album imao sve što je trebao imati za vrijeme u kojem je nastao i ne čudi da je vrlo brzo postao jedan od klasika, kako britanske tako i svjetske diskografije. To je bio njihov labuđi pjev, sve ili ništa.
Za mene je “Urban Hymns” bio dio odrastanja. Kao srednjoškolac (tada sam bio u drugom razredu) iz tjedna u tjedan neprestano sam iščekivao Hit Depo da otkrijem neki novi bend. Valjda sam tada bio među rijetkima kojima “Bitter Sweet Symphony” nije sjela, ali nakon nabavljanja CD-a sve je došlo na svoje mjesto. Bio sam tužan kada su se raspali jer nisam shvaćao pozadinsku stranu priče njihovog neslaganja, mislio sam da im je upravo sve sjelo na svoje mjesto. Nažalost, neki ne znaju podnijeti teret slave i zato sam ih cijenio, budući da su se raspali na vrhuncu. Zadnjom reinkarnacijom su mi malo pali u očima, ali zato je došla ova obljetnica kojom su me podsjetili koliko je “Urban Hymns” genijalan album.
