Nenad Marić, poznatiji kao Kralj Čačka, beogradski je kantautor koji će u sklopu Začarane Močvare predstaviti svoj debitantski album “Zemlja snova”. Kralj Čačka dobio je epitet ‘srpski Tom Waits’, što ni ne čudi s obzirom na njegov glazbeni izričaj u kojem dominira jak utjecaj američkog folka, jazza, pa čak i kabarea.
Iako iza sebe ima već desetak godina glazbenog staža, Kralj Čačka tek je prošle godine izbacio “Zemlju snova”, no tvrdi da nas od njega uskoro očekuje još novog materijala. Stoga smo, pred njegov nastup u Začaranoj Močvari, odlučili popričati s ovim kantautorom i predstaviti njegov iznimno dobar glazbeni rad.
Tko je zapravo “Kralj Čačka” i koliko se ta persona vas ispred mikrofona s gitarom u ruci razlikuje od Nenada Marića?
Kralj Čačka je kantautor, a Nenad Marić radi za Kralja Čačka i kada Nenad Marić stane ispred mikrofona tu više nije isti onaj koji je bio, tako da od tamo počinje i preuzima Kralj Čačka.
Biti kantautor na Balkanu nekad nije lagano. Kantautori često okupljaju manju publiku, naročito zbog glazbe koja je, kao i tvoja, specifična. Koji je bio drive da se posvetiš glazbi? Pretpostavljam da ispoljavanje kreativnosti kod vas dolazi s činjenicom da ste uvijek, kada se pogleda vaša biografija, bili okruženi umjetnošću.
Da, umjetnost mi je uvijek bila važna, kroz nju sam spoznavao, a i dalje spoznajem sebe, svijet oko sebe, ljude. Još od malih nogu družim se s gitarom, s muzikom, kasnije sa slikarstvom, literaturom, filmom… Jednostavno se na taj način najbolje izražavam i komuniciram sa svijetom oko sebe.
Desetak se godina bavite glazbom, a krajem prošle godine izlazi vaš prvi album “Zemlja snova”. S takvim stažem iza sebe, zašto ste čekali toliko dugo na izdavanje prvog albuma?
Najviše zbog raznih problema koji su me mučili, pitanja, zbog nedostatka znanja pa i nedostatka uvjeta, ali i to je bio dio procesa i sazrijevanja tako da mislim da je “Zemlja Snova” izašla u pravi čas, baš kad treba.
Svirali ste i u bendu “Disko Klackalica” koji je njegovao jedan distorziraniji stil glazbe. Što vas je odmaknulo od toga? Je li potreba za mirnijim zvukom došla nekako s godinama?
U pitanju je bila praktičnost. Kad sam došao u Beograd, da ne bih remetio kućni red u zgradi, svirao sam i radio pjesme na akustičnoj gitari dok je “Disko Klackalica” vježbala u kući s dvorištem u boljim uvjetima pa je mogla biti glasna bez da smeta susjedima. I danas imamo probe u stanu, poštujemo kućni red, zvuk nam je sada malo jači u nekim pjesmama, susjedi se još uvijek ne bune, znači dobro je.
Preslušavajući vašu glazbu, primijetio sam s kojom lakoćom ona može privući slušatelja i zbog čega ste i dobili epitet srpskog Toma Waitsa. Američki folk, gipsy jazz, čak i kabare, samo su dio onoga što se osjeti u vašoj glazbi. Koji su utjecaji presudili definiranju vašeg današnjeg glazbenog stila?
Sve što sam slušao, čitao i gledao, sve od toga što ste spomenuli. Vrlo rano sam se rasteretio žanrova i postao otvoren prema različitim načinima izražavanja kroz muziku, kroz pjesmu, tako da sam dosta toga upio kroz slušalačko iskustvo, što je kasnije tražilo puteve da se spoji s osobnim životom, da izađe van kroz pjesme koje sam pisao.
Kada se gledaju tekstovi, svakodnevicu opisujete s lakoćom, varijacije od optimizma do pesimizma koje, pretpostavljam, i sami doživljavate na dnevnoj bazi. Kako kod vas izgleda proces pisanja pjesama i koji motivi vas najčešće natjeraju da sjednete i napišete nešto o njima?
Proces pisanja pjesama je bez pravila, nema recepta. Postoje zakonitosti koje pravac pjesme diktira, ali nikad se ne zna šta će na kraju ispasti. Pišem pjesme da preživim, da se izrazim, očuvam zdrav razum, trenutno nemam bolji odgovor.
Vaše pjesme su poetične, što ni ne čudi s obzirom na vašu zbirku poezije “Na margini”. Na taj se način razlikujete od mnogih autora, no smatrate li da je ta poetičnost ponekad teret tijekom stvaranja glazbe ili vam ona olakšava taj proces?
Poetičnost se osvaja, njeguje, nekad sama od sebe sleti. Ne vidim je kao teret, više kao izbor, kao potrebu i nikad je nije dosta kad je istinita.
Kad se posluša “Dobro jutro ljudi!” ili “Bum”, jasno je da je situacija na Balkanu također inspirativna za vašu glazbu. Kritika koju servirate nije prvoloptaška već tjera na razmišljanje. Koliko, iz vaše perspektive, danas ima vajde u tome? Kada se pogleda, širi konzumenti glazbe traže lake note, što kod vas nikako nije slučaj.
Ne obazirem se mnogo na šire konzumente, ionako se obraćam pojedincu tako da me mase ne zanimaju u smislu da im podilazim. Neki ljudi to osjećaju i prepoznaju tako da mi to dodatno i daje energiju da nastavim dalje.
Jednom prilikom ste spomenuli da glazba, kakvu i sami svirate, ima scenu u Srbiji koja nije dovoljno osvijetljena. Demotivira li vas to nekad?
Ponekad da, samo što to nije slučaj samo s muzikom. Tako je i u drugim područjima, ali što da radimo; sjediti skrštenih ruku ne mogu, moram raditi pa makar u četiri zida. Mislim da treba ići dalje, usprkos općem padu, koliko god da je to moguće.
Nastupit ćete u sklopu Začarane Močvare koja publici u Zagrebu osvijetljava ovakve dobre glazbenike. Što možemo očekivati od koncerta?
Predstavit ćemo prvi album “Zemlja Snova” i pjesme s narednih albuma koje tek trebamo snimiti tako da očekujemo da ćemo, kada se koncert završi, izaći bar malo slobodniji i rasterećeniji nego što smo bili na početku, i mi na bini i publika koja nas je došla slušati.
