Koolade: “Ne mogu si pomoć ako čujem dobar sample”

2748

Kad čujem Kooladeov beat, care slažem rime odma” rekao je Edo Maajka u pjesmi “Sve prolazi” i pritom nije nimalo pogriješio.

Krajem ’90-ih dogodio se značajan glazbeni boom na ovim prostorima. Hip-hop je poput tsunamija poharao regionalnu scenu, a Matko Šašek, svima poznatiji kao Koolade, postao je značajan tip u ovom glazbenom pravcu.

Njegova glazbena karijera počinje krajem 90-ih kada je postao dijelom Blackouta i svojim producentskim touchem obogaćivao glazbene radove El Bahatteea, Bolesne braće, Ede Maajke, Tram 11, praktički svih doajena domaće hip-hop scene.Suradnja s Masta Aceom proširila je riječ o Kooladeovom radu van granica Hrvatske, a zbog toga je imao priliku surađivati i s drugim facama svjetske hip-hop glazbe. Iz današnjeg kuta gledanja, Koolade je jedan od najproduktivnijih i najkvalitetnijih likova na domaćoj sceni.Ove godine je izdao čak pet EP-a, dao veliki doprinos filmu o regionalnoj hip-hop sceni koji nosi naziv “Stani na put” te ujedno nastupa na Illectricity Festivalu koji u Zagrebu traje do subote 12. prosinca, a to je bio dovoljan povod za razgovor s njim.Ove godine si bio vrlo produktivan, publici si ponudio četiri EP-a: “Park St.”, “Afther The Storm”, “Fallin” i “Daze”. Odakle dolazi tolika produktivnost kod tebe?
I “Swan Pond ” EP koji sam izdao za čikaški label Blvnt Records. Naime radi se o EP-ima. To je sve skupa 22 trake. Nije to nešto pretjerano puno. EP je super format jer ti daje da se stvari brzo odvijaju. Tipa u roku tjedan dva napraviš par traka koje ti baš legnu, a i idu jedna uz drugu, to središ i bacaš van. Često rađenje albuma traje i traje, tako da mi EP kao format jako odgovara. A realno ljudi danas nemaju ni vremena ni strpljenja slušat 15 traka u komadu.Na svakom EP-u osjeti se utjecaj različitih glazbenih smjerova i eksperimentiranje. Koja je glazba i na koji način najviše utjecala na tebe prilikom stvaranja tih izdanja?
Dakle beats scena općenito. U zadnjih pet godina taj ‘žanr’, ako to mogu tako nazvat, se jako razvio i postaje sve slušaniji. Od nekih konkretnijih utjecaja, to je uglavnom Detroit i LA, i općenito scena u Americi, ali i ekipa po Europi, naročito Njemačkoj, da ne nabrajam sad imena. No moram reći da sam često sam sebi inspiracija, nije da pokušavam pretjerano kopirat druge, već samo neki unutarnji poriv koji čujem, a često se budim iz sna u kojem također jako često radim muziku i onda pokušavam preslikat to iz sna u javu. Jutros mi se to recimo desilo. I da tu je naravno i meni jako drag Jarun, i šetnje s mojim psom Terrijem, i to chilanje uz jezero.

Još uvijek je aktualna pjesma “Ostavit ću te” koja je nastala prošle godine i temom se veže uz aktualnog gradonačelnika Zagreba. Kako je došlo do nastanka te pjesme?
Nastala je prije dvije godine. Bio sam s tadašnjom djevojkom u Baški na Krku, za Novu Godinu sa 2013. na 2014. i čuo sample “The Traitor” od Menahan Street Banda. Odmah sam uzeo sample i napravio beat. Isto popodne sam napisao tekst i snimio ga istu večer. Ne moram napominjati da nosim opremu sa sobom gdje god da idem na duže od 2-3 dana. Znakovito je i to da sam stvar napravio upravo u tom nekom bijegu od Zagreba u ‘osamu’. Stvar je stajala na hardu kojih godinu dana. Potaknut događanjima oko Bandića krajem 2014., skontao sam da je to pravo vrijeme da izbacim traku. Sjetio sam se da imam neki video footage Zagreba s početka godine koji smo snimali tijekom snimanja videospota “Podstanari”, i izmontiro ga ko neku video razglednicu. I to je to.Koliko je važno, iz tvog producentskog i muzičarskog kuta gledanja, širenje vidika prilikom stvaranja glazbe?
U svakom pogledu jako povoljno. Bilo da se radio o slušanju raznovrsne mjuze, ili jednostano putovanje po različitim mjestima. Otvaranje u bilo kom smislu ti daje više ‘prostora’ za nove stvari.

Radiš glazbu solo, i s mnogim izvođačima u raznim varijantama. Je li ti sampliranje još uvijek draže ili voliš svoju glazbu obogatiti živim instrumentom?
Nema pravila, volim i jedno i drugo. Imao sam fazu u kojoj sam izbjegavao sampliranje i bilo mi je draže radit svoju vlastitu/originalnu muziku, ali ne mogu si pomoć ako čujem dobar sample. Kao na primjer već spomenuti Menahan Street Band. Ali u svakom slučaju, i kad sampliram, volim traku obogatit dodatnim elementima. Na primjer orgulja koja se provlači kroz versove na “Ostavit ću te” je moj touch, ali odrađen tako da zvuči kao da je dio samplea.

Muziku podržava

Ako pratimo razvoj današnje hip-hop scene u Hrvatskoj mnogi izvođači su se odmakli od onog početnog korijena te glazbe, sampleova i matrica i oko sebe okupili bend koji je ključan za nastajanje pjesama. Kako gledaš na današnji razvoj hip-hop glazbe koji se više okreće instrumentalnim kompozicijama, a opet s druge strane pomalo zanemaruje sampleiranje i matrice?
Ne bi se složio da se zanemaruje sampliranje. Toga će uvijek biti, samo nije više toliko očito. Producenti su danas puno kreativniji sa sampliranjem i često nećeš ni prepoznati što je samplirano. Ali da, danas je pristup produkciji puno kreativniji nego što je to bilo ’90-ih, kad ti je trebao samo dobar loop na koji ćeš zaljepit svoje drumove. A što se bendova tiče, da to je sasvim logično. Bendovi su stvarali muziku koja se danas samplira, logično je da će i producenti često pribjeći live svirci da bi oživili svoju produkciju. Često će stvar početi sa sampleom, onda ćeš pozvati svirače da to malo ožive, i na kraju završiš time da gasiš inicijalni sample, jer si sa sviranjem dobio neki novi moment i taj sample ti više ne treba.

Nisi samo bio bitan za domaću hip-hop scenu. Treba spomenuti i tvoju suradnju s Masta Aceom i stvar “Want It Back”, iz vremena kada si za njega napravio “Beautiful”, koja je polučila svjetski uspjeh, a tu su još i Sean Prince i Rah Digga. Kako je došlo do tih suradnji i ima li neka da ti je posebno draga?
Domaće suradnje! Tram11, Bolesna braća, El Bahaattee i Edo Maajka. Uz Masta Ace – “Beautiful”, to su mi najdraže kolaboracije dosad.

Svojim radom probio si se van granica Hrvatske i pokazao koliko je tvoj produkcijski touch značajan i važan. Koliko je to iskustvo pridonijelo da napreduješ?
Ne mogu procijeniti koliko su mi strane suradnje konkretno pridonijele razvoju vlastite produkcije. Možda prije boravak u New Yorku par godina. No sama činjenica da radim muziku sama po sebi stalno donosi nove stvari, iskustva i spoznaje. Nove senzibilitete, emocije. Sve je to dio kreativnog rada, da stalno učiš nove stvari. Bez toga nema ni kreativnosti. Ali to sve ide spontano. Za mene, učenje je više intuitivna stvar nego cerebralna.

Surađivao si ove godine i s Rinomom, mladim producentom iz Vodnjana, a vaša će suradnja rezultirati albumom “Kooloma Rionalde”…

Momak mi je poslao neke svoje trake na Soundcloudu. Ja sam se oduševio, zavrtio ih u svojoj emisiji Koolin Out na Radio808. Par mjeseci nakon toga me pozvao na B-Urban Jam u Vodnjanu da vrtim na afteru. Znajući da će doć do neke kreative, došao sam par dana prije, i tad smo napravili prvu zajedničku stvar. Par mjeseci nakon već smo imali materijala za album. Album još na žalost nije službeno izašao, ali nadam se da bude uskoro. Nastavljamo suradnju.

Koliko pratiš domaću hip-hop scenu i kako ti se čini trenutna situacija s mladim izvođačima?
Pratim! Ima puno dobre ekipe. Jako su razvili liriku, a neki je i doveli do vrhunca. Ne znam koliko je moguće to još razviti, ali to sam mislio i krajem ’90-ih. Tako da… Volio bih doduše malo više progresivne produkcije čuti. Odnosno, da je produkcija jednako progresivna kao i repanje.

Bio si dio ekipe koja se pojavila u filmu “Stani na put” koji prikazuje nastanak regionalne hip-hop scene. Kako ti je bilo biti dijelom filma i raditi s tebi već dobro poznatom ekipom?
S nekima od njih sam radio po prvi put. Recimo s Remi, Reksonom i Marčelom. Sam film mi je, moram priznati, dao neki vjetar u leđa, jer me prisjetio koliko i dalje imam respecta među ekipom, čak i među mlađima, od kojih su neki tek bili rođeni kad smi mi počinjali.

I sam si bio dijelom onog hip-hop booma ’90-ih. Kako gledaš na to razdoblje i ima li ponekih anegdota koje bi mogao podijeliti?
Snimanje albuma “Lovci na Šubare”, Bolesne braće, bio je jedna velika anegdota od par mjeseci… ufff… ma mislim ima tu puno priča. Mogu podijelit ovo… Kad sam s El Bahatteem završavao album, tijekom masteringa, preslušavali smo album i ja sam mu reko: “Stiv, znam da nećemo dobit ni kune od Dallasa za ovo, ali nešto mi šapuće da bi mogli dobit Porina… Nije da žudim za tim, ali imam predosjećaj da ćemo ga dobit…” To se naravno i desilo nekih godinu nakon toga.

Dubravko Jagatić dosta se oštro u svom osvrtu okomio na “Stani na put”. Kako komentiraš njegov istup i misliš li da je film ipak mogao biti drugačije rađen s obzirom da je domaća hip-hop scena upravo krajem ’90-ih bila zaslužna za širu popularizaciju ovog glazbenog žanra i jedan od pokretača regionalne scene?
Ko? Ček idem zguglat. Aha, momak je kritičar. Nisam mu čitao radove, kao ni kritiku filma. Tako da ni pitanje ne razumijem točno. Ali neka vas to ne buni, jer ja ne čitam kritike, osim ako mi ju netko ne stavi pred nos. Realno, ne zanima me što će netko reći o bilo čemu, ja samo slušam i pratim kreativce i donosim svoj sud. I ispričavam se ako netko ostane zbunjen ili zaprepašten time što ne znam ime čovjeku. Lice sam viđao doduše, ali ja jednostavno ne primjećujem te stvari i ne marim o njima. A kad me pitaju: “Pa dobro di ti živiš??!!” Odgovaram: “U svom svemiru…

Jednostavno, to što me ne zanima, ni ne dopire do mene. Ja ne znam ni jednu pjesmu Jelene Rozge recimo. A sumnjam da sam ikad i čuo tu jednu jedinu njenu pjesmu kojoj mislim da znam ime. “Bižuterija”? Ja to nisam nikad niti čuo. Tako da isprike čovjeku ako ostane izbezumljen činjenicom da ne znam tko je. No jasno mi je da su mnogi razočarani filmom, ali bitno je napomenuti da je film rađen iz perspektive triju kolektiva, Blackout (HR), Bassivity (SR) i FM Jam (BiH), koji su realno zaslužni za taj cijeli boom hip-hopa u regiji. Meni je realno najzanimljiviji dio priče bio rad u studiju nas devetoro i činjenica da sam s nekima od njih po prvi put bio u studiju.

U jednom intervjuu si izjavio kako Hrvatska ima pojedince, ali nema čvrstu scenu koja bi bila baza tim pojedincima. Na koje si pojedince pritom mislio i smatraš li da postoji šansa da se stvori ta baza kao što je devedesetih Blackout bio glavna baza tadašnjih hip-hop izvođača?
Ne, Blackout je bio taj jedan jedini kolektiv koji je oko sebe svojedobno uspio okupit ‘kremu’ izvođača i producenata u Zagrebu. To je svima nama bio jedini outlet koji smo mogli tada imat. Danas svatko može okačit svoju stvar na društvene mreže. A što se tiče pojedinaca, tu sam pričao o beats sceni. Dakle o producentima koji rade progresivni hip-hop i njemu slične stvari i podžanrove. Ima nas par u Hrvatskoj, par u Sloveniji, par u Bosni i Hercegovini, par u Srbiji, Makedoniji i Crnoj Gori.

E sad, ako radiš na primjer, jednomjesečne evente, što nije dovoljno da se beats scena kao scena razvija, možeš izrotirat svu tu ekipu u manje od godinu dana. I kaj onda? Dok vani, toliko ekipe to radi, da su eventi posvuda, stalno. To automatski možeš i nazvat scenom. Bilo je par pokušaja kod nas da se pokrenu future beats programi kao Beat The Future DJ-ice i producentice Maje Milich, ali svi nekako odustaju shrvani. Ali imam neki feeling da se stvari polako i kod nas zakuhavaju. Zapravo, da sve više i više ekipe kreće u te vode.

Dio si Illectricity Festivala, pridružio si se line-upu glavne večeri uz Emiku, Dimensions Soundsystem, Foil i CFSN DJs. Što se može očekivati od tvog nastupa i što nas sve očekuje?
Beats, beats, beats. Future hip-hop, malo Detroit sounda, future funk momenata, par nekih future soul stvari. Isključivo sva moja autorska ili kolaboracijska muzika. Izvodim jednu traku koju sam nedavno napravio s Robot Orchestrom, meni jako dragim producentom iz Kolna, zatim remix koji sam radio za Bilk, a sve ostalo je moja autorska mjuza. Većinu seta izvodim po prvi put i užasno sam uzbuđen, jer kontam da će Illectricity publika to skontat.

0 Shares
Muziku podržava