Michael Jackson, osim talenta, oduvijek je bio sinonim za krajnost. Ekscentrični Kralj Popa, dokazano je, volio je krajnosti, volio je i bizarno slikarstvo. Na vama je da procijenite radi li se o umjetnosti…
Javne su osobe od pamtivijeka, posebice Zlatnog doba Atene, bile sklone veličanju svog lika. I dok su to kroz povijest uglavnom bile ličnosti vladara-političara, u dvadesetom stoljeću, stoljeću sljubljivanja umjetnosti i njihove konačne dekadencije, univerzalni fenomen stvaranja kult ličnosti posebice je došao na svoje. Većine smo se njih riješili u prvoj polovici stoljeća i zapamtili ih kao narcisoidne krvnike. Nakon Drugog svjetskog rata u Americi je stvoreno plodno polje za dizanje diva zabavne industrije u nebeske visine jer kao kontinent nije bila zahvaćena ratom: naplatila je dug svijetu i uložila u kulturu medija, konzumerizma i zvijezda.
Naravno, odmah vam napamet ovdje pada ime Andya Warhola, popartističkog ekscentrika i vizionara nadahnutom idejom prolaznosti, ispraznosti i glorifikacije. Od Merlinke, Mao Tse Tunga, Elvisa do – Michaela Jacksona. Godine 1984., nešto prije smrti, Warhol uprizoruje mladu crnačku zvijezdu neviđenih pokreta, prepoznatljiva glasa i tada nadrealno svježe karizme. Warhola je angažirao časopis Time da ga ovjekovjeći u danas legendarnoj crvenoj jakni iz videospota Thriller – slika prodana za više od milijun dolara nakon pjevačeve neočekivane smrti 2009. godine. Jacksona je, kao i Kralja Sunca, dojmila ideja da se gleda posvuda u privatnim odajama, kao i u javnom prostoru, pa, za razliku od francuskih vladara, naručuje portrete sebe kao polu-mitološko, svakako božanstveno ljudsko biće što su u najmanju ruku ekstravagantni, objektivno narcisoidni, potencijalno pedofilske naravi i kao takvi – zazorni. Zazorni u izvornom frojdovskom smislu.
Sve je počelo 1984. kada je MJ počeo s narudžbama serija i serija slika sebe u prizorima što zazivaju majstore renesanse, baroka i romantizma pa i kiča; sebe u idealiziranoj verziji, nerijetko s apolonskim tijelom, redovito okružen malim putima, kerubinima, običnim nagim dječacima.
Bilo je i skulptura optočenih zlatom ali i dalje bazde na kič i jezu, a najbolji je primjer zlatno-bijeli Kralj popa s njegovom čimpanzom Bubblesom u prirodnoj veličini. Bijelo-zlatni Jackson prikazuje, bez imalo sarkazma treba naglasiti, njegova dva ideala: biti simbolično zlatan; sjajan i veličanstven i bijel, čemu je, znamo svi, patološki težio. No da je volio čimpanze, koje je i sam crtao i slikao, dočarava prisutnost Bubblesa u nizu radova koji su ostali iza njega. Kao autor, volio je raditi hibride stolaca i čimpanze s obzirom da je stolce, odnosno kraljevske barokne naslonjače vidio kao ‘tronove svakog muškarca’. Ljubav prema ovom ljubimcu dalje potvrđuje slika Ralpha Wolfea Cowana i Leona Jonesa Wolfea koji su ga isprva naslikali u viteško-kraljevskom odijelu s psom kao klasičnim motivom slikarstva razdoblja renesanse, baroka i romantizma, da bi Jacko na kraju rekao da promijene psa u majmuna jer ne voli pse. Michael kao svetac i Michael kao oličenje kiča stoje u Muzeju suvremene i sveobuhvatne umjetnosti u San Franciscu i potonji u Los Angelesu.
Michael kao svetac ovdje je tek začet kao motiv, pa se tijekom godina, posebice posljednjih mu desetak godina života prikazuje kao kršćanski svetac s tipičnom simbolikom: stav u kontrapostu (stav tijela gdje je većina težine na jednoj nozi), okružen anđelima zlaćanih kovrča što ga okrunjuju cvijećem. Ovako ga je oslikao protumačio David Nordhal čije je još bizarnije djelo Triptih gdje u središtu MJ stoji poput kraljevske figure u tradicionalnoj, srednjovjekovnom tumačenju kao kakav božanski posrednik, dok ga s obje strane podupiru prikazi njegove krunidbe i imenovanja vitezom. Ovakve nadrealno-mitske maštarije odraz su njegove narcisoidnosti ne samo zbog činjenice da je ove prizore objesio na zidove svog privatnog dvorca, nego je svoj posjed i dvorac u središtu pretvorio u senzaciju Neverland. Osim što je vrsta izopačenog Disneylanda u kojem su se odvijale sada već dokazano neprimjerene aktivnosti, Neverland je slavlje djetinjstva i dječaštva, vrsti nevinosti u kojoj se Michael pokušavam prikazati i u kojoj je iz svoje perspektive zapravo i živio, u svoj svojoj nepovezanosti s realnim svijetom gdje ideja Nigdjezemske, petarpanovske bezbrižnosti izvana možda i postoji. Prizvuk ove bajke o letećem momku daje Jackson na platnu kako u mraku pod drvetom dječacima čita priče za laku noć a vila Zvončica ovdje je sestra Janet Jackson. Nastavno, sljedeća je slika njega umjesto Petra Pana kako na mjesečini pleše s likovima iz ove općepoznate priče. Petar Pan, vječni dječak i vođa odmetnutih dječaka, bio je svojevrsnim idolom Michaelu što pokazuje sljedeći dio njegove kolekcije, kolekcije koja se procjenjuje na vrtoglavih 900 milijuna dolara vrijednosti. “Lost Boys” (hrv. Izgubljeni dječaci) ne samo da je bila jedan od dražih mu slikarskih motiva nego je devedesetih planirao otvoriti filmsku produkcijsku kompaniju istog imena čiji je logo trebao biti ovo:
A da je sebe doživljavao kao mesijansku figuru ilustriraju prikazi s vrhunca slave gdje se postavlja kao predvodnik masa, najbolje dočarano slikom “Field of Dreams” u pastoralnoj idili u prepoznatljivoj odjevnoj kombinaciji s ushićenim masama iza sebe a pored njega je prijatelj mu Macaulay Culkin (Kevin iz “Sam u kući”).
Iz kolekcije vrijedne gotovo milijardu dolara koju je dijelio s prijateljem i umjetnikom Brettom-Livingstoneom Strongom, našlo se i velik broj njegovih crteža koji objektivno pokazuju talent Michaela Jacksona koji se sam podučio crtačkim tehnikama.
Ralph Wolfe Cowan, čiji je dio opusa najpoznatiji i najprepoznatljiviji, rekao je kako je Jackson vrlo očito živio u svijetu svoje mašte i tako se odnosio prema drugima, tražeći da ga slikaju kao kraljevsku figuru ili lika iz bajke, a cijelo je iskustvo poprimilo dojam da bi kao i u ta dva svijeta Naručitelj lako mogao Isporučitelju skinuri glavu ako što pođe po zlu. Naravno, zbog optužbi o pedofiliji i afera tijekom kasnih devedesetih, dio vizualnog opusa i kolekcije bio je čuvan u privatnoj riznici da ne bi pogoršao sudske procese i istrage. No Jackson je itekako htio sa svijetom podijeliti svoj pogled i viziju istoga pa je čak u svojim knjigama govorio o izlaganju i pokazivanju svojih vlastitih i naručenih slika.
U svojim je narudžbama Jackson doista dokazao kako je žvio u nesretnom svijetu groteske gdje je svoju stvarnost toliko izobličavao čak i na razini okruženja, a ne samo tijela, da je bilo jasno kako živi nesretno. U svom talentu, ekscentričnosti mu nije manjkalo, a na nama nije da sudimo jer to je već učinio zbor sudaca kao i sam život.
