Koja je oduvijek bio čudan, ali itekako poseban lik. U tu konstataciju sam se i osobno uvjerio dok sam radio intervju s njim prilikom posljednjeg gostovanja Disciplin A Kitschme u Zagrebu. Pričali smo o njegovom povratku iz Londona, novom albumu, Šarlu… Pa evo:
Koji je povod tvog ponovnog povratka u Beograd?
Nije me ništa natjeralo, nego jednostavno kako čovjek i ode tako i dođe. Malo mi je dosadila ta situacija tamo, jer da bi bend živio od svirke on mora imati ugovor, a mi ga nismo imali.
Mislite li se vraćati u London?
Ja sam svako malo u Londonu, ali se ne mislim vraćati s bendom tamo.
Zbog čega onda ne vratite ime Disciplina kičme?
Jednostavno zato što je ime Disciplin A Kitschme lakše. 
Novi album vam je pun gorčine…
Nije to sada prvi put.
Znam da nije, ali želio bih naglasiti da mladi bendovi u biti gotovo da nemaju hrabrosti progovarati o tim nekim temama, imaju puno manje smjelosti.
Takvo je cijelo okruženje. Ne bih rekao da su manje smjeliji, nego su indiferentniji jer njih baš briga za sve to, oni kao da ne znaju da se sve to može.
Ispada kao da žive predobro?
Pa i žive predobro, jer svi imaju mobitele i svi se osjećaju da su nešto. Ti kad imaš to, već imaš neki lažni osjećaj da sad ti nešto ugovaraš, dogovaraš što i kako treba, kao, sad si neki organizator, i eto. To je jedna stvar, a druga stvar je to što mislim da se promijenio i način percepcije muzike. Zato se tako i zove album i obrađuje tu temu.
Nema entuzijazma. Mislim, ni vi niste živjeli nešto Bog zna kako i niste imali nešto pretjerano novaca, ali današnji bendovi, koji sada otprilike imaju uvjete kao što ste vi imali, imaju puno manje za reći…
Kad gledaš sveukupno, i na planeti je tako. Ako govoriš o bendovima s ovih prostora, oni svi kopiraju ono što se vanka događa. Nažalost, ovo što se sada događa je video rock, moglo bi se reći ‘youtube rock’, i to se događa već duže vrijeme, a bavi se više tim nekim ukrasima nego suštinom stvari.
To je namjerno urađeno, muzička industrija je jednostavno otupila oštricu koja je nekada postojala. Moglo bi se reći da je taj neki zadnji buntovni trenutak bio punk i nakon toga se ništa nije dogodilo, ali to je bilo davno, prije 30 godina. Sada je bilo 30 godina punka.
Kakav je tvoj pogled na Šarlo danas, nakon 25 godina od njegova osnutka, i kako si ga gledao onda, kada se tek raspao?
To je pogled jednog čovjeka od 18 godina.
Je li ti žao zbog raspada?
Naravno da mi je žao, ja sam u biti jedini htio da bend ostane, ali sam bio protiv uvođenja ljudi u bend.
Navodno je problem bio uvođenje klavijatura u bend?
Ne samo klavijatura. Milan i VD su htjeli da još neki ljudi uđu bend, a ti ljudi što su htjeli ući u bend su htjeli ući samo zato da bi bili u Šarlo Akrobati, koji je jako popularan. To je bio glavni razlog našeg raspada. Mi kao trio smo sigurno još mogli svašta reći.
Opći dojam je da ste ostali nedorečeni…
Da, ali možda je tako moralo biti. Bio je to jedan veliki nalet energije.
Koji od današnjih bendova na srpskoj sceni ti se najviše sviđa? Recimo da je jedan od njih Repetitor, bend koji dolazi na velika vrata…
Oni imaju tu energiju koja je potrebna za velike domete; to je bend koji stilom podsjeća na neke starije beogradske bendove koji su bili radikalniji. Oni to sami znaju i moraju još dosta raditi, mislim, ako hoće raditi. Samim time što oni imaju taj entuzijazam, to je već sasvim dobro.
Trebalo bi biti još više takvih bendova, ali scena je ubijena. Prije svega je ubijena ratom, jer taman je počelo penjanje za te neke nekonvenconalnije bendove, kao što je Disciplina, i za sve ostale bendove koji su malo radikalniji i bave se nekim drugim temama od uobičajenih.
Kakav je tvoj komentar na činjenicu da je danas to nekdašnje ‘ex-yu’ tržište prezatvoreno?
Meni je stvarno nevjerojatno da pored Interneta ljudi od tamo ne znaju što se događa tu, i obrnuto.
Ja recimo pratim tu scenu pa opet ne mogu sve bendove pohvatati, ne znam kako je onda situacija s ostalima koji ne žele tražiti nove bendove.
To je druga stvar. Sad se pojavljuje milijun nekih bendova koji se smatraju bendovima.
Da, postoji, ali evo konkretni primjeri su Lira Vega ili Jarboli, odlični bendovi koji su nedavno svirali kod nas, a premda postoje već dugi niz godina, publika za njih gotovo pa i nije čula.
I što ja tu mogu uraditi? Pa ja pregovaram već neko vrijeme s par diskografskih kuća oko distribucije novog albuma, i ne mogu se dogovoriti ni s jednom od njih. Mislim da je ta zatvorenost o kojoj smo maloprije pričali poprilično veliki problem, i time cijela priča propada.
Na tim novim generacijama je da to eliminiraju. Rat je dosta toga poremetio, tako da su ovo sada sve limiti. Meni je nepojmljivo da živimo jedni pored drugih i da ne obraćamo pažnju jedni na druge. Također trebamo jedni drugima zbog ravnoteže; jedino tako možemo funkcionirati.
S kim od tih starijih ljudi iz razdoblja novog vala si ostao u najboljim odnosima?
Svi mi koji smo ostali živi se družimo, no ne idemo mi sada da se međusobno nalazimo negdje. Dobra stvar je što se oni baš i ne daju na tu foru kao da su stariji, dok ima i onih koji vole da su stariji pa stalno govore: ‘E kad sam ja…’
Prlično spremno si uzeo tu buntovničku ulogu.
Nisam ja uzeo nikakvu ulogu. Barem sada se ima razloga, svijet je dosta ukočen.
Kod nas stari bendovi dosta žive na staroj slavi.
Za to ne znam šta reći. Ja osobno se stalno trudim da bude svega pomalo i da meni bude zanimljivo, jer ako meni nije zanimljivo, onda je sve gotovo.
Kakav je tvoj odnos s Bucom i Manjom?
Odličan je. Oni su mi prijatelji. Bio je u ekipi još jedan dečko, no pokazalo se da on nije ‘naš’ čovjek. Nas troje smo se odmah našli i dijelimo iste poglede. To je novi Beograd. Oni su na neki način odrasli na toj muzici i to jako cijene i poštuju. Nemaju problem ega i ličnosti.
Kažu da si dosta strog, prgav… Kako komentiraš sebe?
Rekao bih da je sve to primalni art. Art mi je puno bolji izraz nego umjetnost, i to je kad se netko ne libi dovršiti nešto do kraja. Ne bih volio da sad ispadne da se hvalim, nahvalio sam se već sto puta po tekstovima.
Potrebno je da čovjek doživi promjenu, da malo ode iz te slike koju su drugi napravili o njemu, i koju je on sam napravio o sebi. I onda oni nastave živjeti tim buntovničkim životom, popušta im samokontrola i prave gluposti. Možda im je i nestalo ideje, no ako je netko talentiran, mora imati ideju, to sve ide jedno za drugim. Kako netko živi tako će i praviti taj svoj art.
foto: davor veljača
