Koca (Debeli precjednik): “Punk je najdemokratičnija glazba”

4239

Nedavno su domaće punk snage Debeli precjednik izdali novi album “Bruto Slavo/VBK“. Iako u gužvi, pjevač Koca našao je vremena odgovoriti na neka naša pitanja, pa ako nemate što pametnije raditi po ovim ljetnim vrućinama saznajte može li se živjeti od punka i kako je to biti i svirati punk rock u našim krajevima.

Dugo se čekalo na novi album, što nam možete reći o njemu?
Album i EP “Bruto Slavo/VBK” ima 15 pjesama koje zvuče kao Debeli precjednik na koji su ljudi navikli. Produkt je onoga što nam se u atomskom skloništu na VBK, gdje imamo probe, događalo posljednjih šest godina. U toj prostoriji imamo ispušni ventil za sve frustracije i nepravde koje svakodnevno proživljavamo. No, kad se zatvorimo tamo, sve je nekako bolje. Glazba, prijatelji, nekoliko piva i tako nastaju nove pjesme.

Lijepo je čuti kako se korijeni još drže, te kako album uz digitalni format izlazi i na ploči i CD-u. Je li to nešto u čemu ćete uvijek ustrajati?
I nama je drago zbog LP-a. Taj komad plastike veseli. Objektivno, uistinu ne znam koliko danas ima smisla štampati hardcopy izdanja, pogotovo LP, ali s našim izdavačem Moonlee Records ipak smo uspjeli dogovoriti da ih, barem u maloj tiraži, imamo. Još uvijek postoji šačica zaljubljenika koja više cijeni LP nego mp3, i voli osjetiti omot pod rukom. Danas već i CD ima svoju nostalgičnu vrijednost jer je gotovo stvar prošlosti. Nadamo se da ćemo i dalje biti u mogućnosti izdavati CD-e i LP-e, ali svjesni smo da je mnogo praktičnije i jeftinije, pri tome poglavito mislim na LP, izdavati digitalne formate.

2010. svirali ste s jednim od najvećih imena svjetske punk-rock scene, NOFX-om. Jeste se družili s njima, kakvi su dojmovi, možda kakva priča iz backstagea?
Upoznali smo se s nekim članovima benda i njihove ekipe. S obzirom na veličinu benda i broj publike koji im prilazi vrlo su susretljivi, pristupačni i jednostavni. Eric Melvin nas je jednom prilikom u Sloveniji u backstageu pijan grlio i pričao nam koliko on voli muziku, a na takve stvari sam više navikao od Igića i Biloša (članovi Sizifa), pa mi se to odmah svidjelo.Anegdota iz backstagea riječkog koncerta možda bi mogla biti impresivna količina konzumiranog alkohola i tko zna čega još. Nismo doduše vidjeli što i koliko se uzimalo, ali smo vidjeli da su ih jedva popeli na binu u kakvom su stanju bili. Sve u svemu, dragi ljudi. U kolovozu nastupate na drugom izdanju Punk Rock Holidaya koji se pokazuje kao odličan i dobrodošao festival u ovom djelu Europe. Tamo ćete svirati uz mnoge velike bendove – koji bend ili izvođač uz kojeg ste nastupili je ostavio najveći utisak na vas?
Punk Rock Holiday je veliki festival sa sjajnim bendovima i od iznimne važnosti za scenu cijele regije. Nadam se da će se dugo održati i u budućnosti. S istim organizatorima smo surađivali i ranije dok su radili i manje festivale i klupske svirke. Krasni ljudi.

Upravo na jednom od tih festivala me je uistinu impresionirao legendarni Jello Biafra kad smo svirali s Guantanamo School of Medicine. Strašno karizmatičan lik, 100 posto uvjeren u ono što radi i o čemu pjeva. Nomeansno su također prekrasni i jednostavni ljudi. Ipak, možda su nas najviše impresionirali članovi legendarnih SNFU na dva zajednička koncerta. Što se sve u tom našem druženju događalo, nije baš za stranice ovog intervjua. Na kraju krajeva, tako je i policija procijenila, budući da su neki proveli noć u zatvoru.

Misliš li da muzika, pa i drugi oblici umjetnosti, danas više nego ikad mogu ljude izvući iz svakodnevne kolotečine i životnih pitanja, na neki način ih spasiti?
Glazba apsolutno spašava. U našem slučaju, prvenstveno nas same. Tko zna gdje i kako bismo završili da nema muzike i druženja. No mislim da i na globalnoj razini glazba čini velike stvari. Nije se jednom dogodilo da su se velike stvari pokrenule upravo zbog nje. Na mainstream sceni se svakodnevno susrećemo sa širenjem pozitivnih, antiratnih, antirasističkih ideja, borbe protiv gladi i siromaštva, i to je dobra stvar.

Muziku podržava

Underground scena, čiji smo dio i mi, također širi pozitivne poruke, ali ipak drugačije prirode. Osobnije. Preciznije su ideje usmjerene i s imenom i prezimenom kome se obraćaju. Mi sami možda i nismo najbolji primjer koliko muzika može utjecati na ljude, jer je nama prevažna. Ali ukoliko i na druge utječe na način da barem malo promišljaju o njoj, velika je to stvar. Kada je riječ o traženju motivacije, tu nemamo problema. Glazba je nama kreativni pokretač, zabava i ljubav, a što se tiče tekstova kojima ju upotpunjavamo, nekako mi se čini da nam je tu najčešći motiv – nepravda. Danas je nažalost ima u svakoj sferi društva.

Koliko smatraš da je bitno naći ispušni ventil u životu? Bilo kroz gitaru, kist ili utege, mislite li da su kreativnost ili neka druga forma izražavanja bitne za ugodniji život?
Od neizmjerne važnosti. Ne treba biti psihijatrom da se shvati da je sve negativno što se zadržava u sebi potencijal za depresije, loša stanja svijesti čak i eventualne izljeve nasilja. Gitara, olovka, uteg, kist, bicikl, lopta, ali i bilo koji drugi način kreativnog izražavanja može činiti prevagu prema općenito boljem duševnom i emotivnom stanju, samim tim i kvaliteti života. Nije to neka velika mudrost.

Ima li u našim krajevima kruha u punk rock muzici?
Moram se malo i nasmijati na ovo pitanje (smijeh). Ne. U našem slučaju nema kruha. Ne živimo od glazbe. Pokrivaju se putni troškovi i oprema, ako i to. Glazba je nama zadnje iskreno utočište gdje se ne moramo podrediti novcu i svirati na kojekakvim narodnim festivalima, kirbajima, stranačkim koncertima koji su bolje plaćeni. Sviramo samo tamo gdje želimo svirati. Živimo od poslova koje radimo svakodnevno, za koje smo se školovali. Svirke i posao usklađujemo koliko nam to dopušta trenutak.

Što vas je privuklo punku, kako ste se našli u svemu tome?
Punk je možda najiskreniji žanr glazbe. Ujedno je i jako energična, ali i emotivna muzika. Što tu ima neprivlačno? Ima i onaj aspekt da je to najdemokratičnija glazba, jer nije nužno proći osam godina glazbene škole da bi se sviralo u bendu. Ali mi stvarno volimo hardcore, punk, metal. Kod nas se stalno na playlisti nalaze nova izdanja, kultni albumi, novi bendovi, stari bendovi iz tih žanrova. Kad god idemo na put, zvučnici stalno trešte. Nekako se čini logičan spoj naših karaktera i te vrste glazbe, iako bi pogrešno bilo reći da slušamo samo to.

Kako vidiš glazbenu industriju u Hrvatskoj?
Pa naš žanr nikako ne vidim u Hrvatskoj glazbenoj industriji, no nema jala zbog toga. Mi ionako tu ne pripadamo. Estrada nam je sramotna i mučno je gledati kako te ‘zvijezde’, tako i njihove prepirke oko toga koja će pjesma na Doru. Kada je riječ o glazbenoj industriji, premalo se priča o dobrim albumima, a previše o ZAMP-ovoj ‘piramidi’ i nebuloznim nametima na organiziranje koncerata, naplatu izdavanja pa čak i na kupovinu praznih medija. Daleko od toga da mislim da je Hrvatska scena loša, upravo suprotno – mislim da je jako dobra, ali ipak ne ova scena na površini koju gledamo na TV-u i o kojoj čitamo po dnevnom tisku. Mislim na underground scenu koja svakodnevno izbacuje dobre nove albume i bendove.

Planovi za budućnost?
Album je vani, jedina logična stvar koju možemo i želimo raditi je svirati što više koncerata. A to i je stvar koja nas najviše veseli.

0 Shares
Muziku podržava