The Ramonesi ne vole nikoga – a njih vole svi. To je punk!

Knjiga ”Ramones – Američki bend” detaljno opisuje (sub)kulturna strujanja iz vremena kada su The Ramonesi još bili sastav sa 70-minutnim koncertnim repertoarom.

Fizičko, ali ne i mentalno sazrijevanje baš je nekako u tim godinama postajalo biti cool. Nakon što je hippie generacija zastranila, ostati mlad, bila je jedina važeća deviza novih klinaca – nikakva duhovnost, prosvjetljenje i ostale hippie prevare. Glazba Ramonesa je upravo to, detaljno ogoljenje svega što bi se moglo smatrati kičem ili lažnim napretkom u rock glazbi, ili pak asocirati na pseudo-šamanske ’60-e.

Tvrdnje su to autora ove knjige, koji u kantu za smeće baca kompletnu glazbenu povijest ’70-ih., do pojave The Ramonesa naravno. Iz ondašnje perspektive to i nije tako nerazumljivo, ali paralelno navoditi da su “Bay City Rollers” i “1910 Fruitgum Company” direktno utjecali na Joeya Ramonea, kao nešto skroz normalno, je još manje prihvatljivo.

Sama glazba je uvijek bila u stanju isprovocirati nečiju nesimpatiju u puno manjoj mjeri negoli je to njezin popratni okvir – tko ju sluša, kako se taj fan odijeva, na kojim se radijskim postajama vrti i slično. Koliko god je Jim Bessman gorljivi fan The Ramonesa i njihovih sljedbenika – što nam je i omogućilo da danas imamo ovako živopisno štivo – u istoj mjeri on je i mrzitelj, točnije negator vrijednosti bilo čega drugog.

Takvima prikazuje i članove The Ramonesa koji, ako zbrojimo dva i dva, su u biti samo bili hendikepirani svirati bilo što kompleksnije. Tako smo barem dosad mislili. I to je uredu. Vrckavost The Ramonesa leži upravo u tome. Da je drugačije, ne bismo ih toliko voljeli. Razlika je jedino u tome što The Ramonesi ne vole nikoga – a njih vole svi. Dee Dee Ramone se izjasnio sljedećim riječima: “Glavni pokretač punka je mržnja – čista, adolescentska mržnja prema roditeljima, društvu, čak i glazbi.” Stoga, nije ni čudno da njihov dežurni kronolog dijeli isto mišljenje.

No, to je taj punkerski stav, ili ga imaš ili ga nemaš. Da je kojim slučajem bilo drugačije, punk bi već u svom začetku izgledao kao Green Day, a sociopatska autoironija bi se uz velike poteškoće nametnula kao prihvaćena žanrovska premisa. Zato ostavimo taj nama nerazumljiv generacijski jaz protagonistima onog vremena, i uživajmo u autoriziranoj priči o jednom od najšarmantnijih bendova ikada.