Preporuka za razbijanje stereotipa o narodnjacima i toj vječnoj borbi

    15460

    Aleksej Gotthardi Pavlovsky

    Narodnjaci i turbofolk u Hrvatskoj - Zašto ih (ne) volimo?

    Datum izdanja: 01/11/2014

    Izdavač: Naklada Ljevak

    Jezik: Hrvatski

    Br. stranica: 412

    Naša ocjena:

    Pisanje o narodnjacima, cajkama, turbofolku ili novokomponiranoj narodnoj glazbi jedan je od lakših novinarskih zadataka – ipak se radi više o moralnoj panici, glazbenom žanru kojeg možemo za čas povezati s kriminalom, primitivnim ponašanjem, kičom i još gore, Srbima.

    S druge strane, vrlo je zahtjevno i teško napisati koji redak objektivne analize, naročito ako je napravljena akademski a ne u kontekstu svakodnevne pop kulture.

    Alekseju Gotthardiju Pavlovskom, autoru knjige “Narodnjaci i turbofolk u Hrvatskoj” skidam kapu prvenstveno jer se prihvatio tog nezahvalnog zadatka i odlučio istražiti i u znanstvenom i novinarskom okviru napisati knjigu i snimiti dokumentarac o turbofolku, svjesno se stavljajući u nelagodnu poziciju u kojoj neće zadovoljiti niti jednu od dvije masivne frakcije – knjiga ne zauzima strane, ne brza sa zaključcima i ne pada na stereotipove. Nažalost, to joj je istovremeno i najveća mana.

    Autor je zaista uložio veliki trud u knjigu, intervjuirajući i citirajući stotine glazbenika, konzumenta turbofolka, novinara, etnologa i drugih izvora kroz nekoliko gradova i država, izvlačući zaključke iz njihovih svjedočanstava a ne nekih ‘uvriježenih mišljenja’ i urbanih legendi. Oni daju originalnu dimenziju knjizi, no takav akadamski pristup knjigu čini suhom i vrlo često dosadnom. Nisam očekivao popkulturno putovanje bivšom Jugom u gonzo stilu no i autor sam priznaje u zadnjem poglavlju da je istraživanje podjela koje čine turbofolk toliko razdvajajućom temom ipak materijal za neku drugu knjigu, odnosno, autorovim riječima: “Ali, to je već neka druga tema, za neko drugo istraživanje… Tko se usuđuje?“. Već početak knjige najavljuje da neće pružati zaključak, što je s obzirom na porijeklo djela (doktorat i dokumentarac) donekle i očekivano.

    Eventualne razlike i nijanse, kao i povijest turbofolka, cajki, narodnjaka i novokomponirane narodne glazbe precizno su određene, citirajući etnološka istraživanja, knjige, članke i originalna svjedočanstva koja utvrđuju ruralno porijeklo takve glazbe. Kazivači iz svih krajeva Hrvatske utvrđuju transformaciju narodne glazbe u komercijalnije oblike koja se rapidno razvijala i preselila prvo na periferiju a zatim i u centre velikih gradova.

    Muziku podržava

    U tom segmentu najzanimljiviji je citat iz 1926. godine koji riječima koje i danas koristimo za turbofolk opisuje kavanske pjesme u Beogradu: “Zastanite pored kafanica na Dorćolu, Vračaru, Savamali, ili po našim palankama, i poslušajte tobožnje profesionalne pevačice, pa ako ma i najmanje imate osećaja za lepotu pesama i njihovog izvođenja, vi morate zatvoriti uši da ne slušate. Besmislene, dvosmislene, vrlo često i banalne reči, kojima čovek ne zna krsnog imena, uz divljačku dreku, ili uz prostačko a pretenciozno izvijanje neke mešavine od deformisanih otpadaka naših i stranih melodija i njihovih prerada – to je današnje naše pevanje u varoškoj masi”.

    Ovaj citat više od cijelih poglavlja govori da fenomen narodnjaka nije svjež i panika kojoj smo za neko čudo još uvijek svjedoci nema veze s tisućljetnom pričom o iskvarenoj mladeži i ‘nekad je bilo bolje’. Nastavak knjige kroz istraživanje i ispitivanje ruši i druge zablude o spolu, razini obrazovanja, društvenoj klasi ili porijeklu slušatelja. Volimo misliti da su to ‘oni’, bilo bogati, neuki, primitivni, vlasnici BMW-a ili nogometaši ali istina je nešto bliža sredini – neke skupine su zastupljenije ali čar narodnjaka je široka društvena pojava i sve (iako malobrojne) ankete ih stavljaju pri vrh najslušanijih žanrova glazbe.

    Slična raširenost je i po regijama, uz male oscilacije, pa su se kroz desetljeća narodnjaci probili iz ruralnih krajeva na gradske periferije pa se tako Zagreb danas može pohvaliti turbofolk klubovima u okolici kazališta i fakulteta u samom središtu grada, kao i gotovo svi drugi veći i manji gradovi u zemlji i na kraju regiji.

    Unatoč primatu Srbije i BiH u razvoju glazbe koju danas prepoznajemo kao narodnjake, Hrvatska nije zaostajala i svjedoci primjećuju njegov razvoj i širenje već od ’60-ih godina prošlog stoljeća što neki etimolozi uspređuju s razvojem folka u svijetu. Nađagam da su na zapadu rezultati Boba Dylana ili Joan Baez ipak malo drugačiji od Tome Zdravkovića i Silvane Armenulić.

    Narodnjaci i novokomponirana narodna glazba krajem ’80-ih postaje famozno nazvani turbofolk, a Domovinski rat tek usporava širenje nabrijanog folka bivšom državom. Gotthardi Pavlovski kroz nekoliko svjedočanstva potvrđuje da se ista glazba slušala na obje strane bojišnice, s objašnjenjem jednog branitelja “Slušali smo to prije rata, slušamo i sada“. Nešto dalje od prvih linija politička korektnost je ipak uzela maha i ‘bre’ je bio nepoželjan do prijelaza stoljeća, a anegdote kažu da su se u trenucima slabosti i turbofolk parodije Vatrogasaca koristile kao surogat nedozvoljene glazbe.

    Sličnu sudbinu doživjela je i proročanska prerada “Serbus Zagreb” koja je nastala kao reakcija Željka Pervana na džuboks pun narodnjaka na jednom zagorskom vjenčanju 1989. i ubrzo postala hit upravo među publikom koju je parodirala.

    Segment o sprezi ili bar vezama politike ili kriminalnog polusvijeta s turbofolkom je pretežito preskočen, a samo ta tema bi bila dovoljna za cijelu novu knjigu. Povezanost sportaša i glazbe je također ovlaš spomenuta i prikazana tek kroz Slavena Bilića koji svoj imidž temelji na suprotnosti od onoga što očekujemo od nogometaša. Bogati i zalizani golgeteri okruženi ljepoticama na cajkama su standardna medijska slika i Bilić je sa svojim rock bendom i diplomom iz prava napravio osjetan kontrast.

    Današnji narodnjaci su snažan mainstream, uvriježena glazbena industrija koja će na Balkanu po prodaji CD-a i napunjenim klubovima lako konkurirati bilo kojem drugom žanru. Domaći mediji i javnost još uvijek pridaju mnogo pažnje onome što smatraju šundom iako je pitanje koliko je gore vidjeti Nives Celzijus u Lisinskom ili Sandru Afriku u krapinskoj školskoj dvorani od Jelene “Rodit ću ti kćer i sina” Rozge i Severine “Afrika paprika” Vučković.

    Granice su sve uže, kao i navedenim damana odjeća i to posve u skladu sa svjetskim trendovima i vječitom mantrom ‘sex sells’.

    Dok pred kraj knjige lingvisti i etnolozi objašnjavaju jednostavne i često banalne stihove narodnjaka te postaje sve jasnije da su oni obično ogledalo društva i tržišta. Mase to žele i vole pa se povlači smisao bilo kakve ‘borbe’ protiv onoga što nas kolektivno predstavlja.

    Knjigu bih preporučio onima koji traže svjedočanstva, uzroke, posljedice i genezu, no ne i ovisnicima o pop kulturi, žednim gozno izvještaja i anegdota. Meni su razbijeni određeni stereotipovi i moram reći da me nakon 412 stranica manje briga za ‘njih’ i tu vječnu društvenu borbu. Samo zbog toga smatram da ju se isplati pročitati.

    Muziku podržava