Partibrejkersi još nisu ispričali svoju priču

Srpska glazbena scena je vjerojatno u svojoj bogatoj povijesti izbacila i boljih bendova od Partibrejkersa. Vjerojatno je izbacila i mnogo originalnijih bendova od Partibrejkersa.

No niti jedan bend s cijelog područja bivše Jugoslavije nije bolje objedinio sirovi iskonski zvuk rock’n’rolla s energijom novog vala početkom osamdesetih.U vrijeme dok su do Jugoslavije konačno sa zakašnjenjem prodrli zvukovi post-punka i new wavea, Joy Divisiona i Talking Headsa, sama pojava arogantnih Partibrejkersa s dvije gitare, bez basa i s vokalom koji uopće u biti ne pjeva nije naišla na pretjerano razumijevanje diskografskih kuća. Da nije bilo Koje iz Discipline kičme te sličnih već izgrađenih imena koji su se kleli u Partibrejkerse, veliko je pitanje bi li Cane i društvo uopće ikada našli svoj put van iz beogradskih garaža.Gotovo trideset godina kasnije, Partibrejkersi su još uvijek beskompromisni i bez dlake na jeziku, a Cane i Anton su kao jedini preostali originalni članovi benda i njegova pokretačka snaga na najboljem putu da slijede onu slavnu izreku Keitha Richardsa – ‘Radit ću ovo dok ne krepam’.

Potpuno je jasna stvar kako je bogata karijera jednog ovakvog benda prepuna različitih zgoda, anegdota i pikanterija koje su dugo vremena ostale iza zavjese, te bi ih u svakom slučaju najbolje bilo pročitati iz prve ruke u vidu neke autobiografije ili autorizirane biografije, no Partibrejkersi su se umjesto toga odlučili za monografiju od tri dijela, biografskog, fotografskog, te onog besmislenog, s tekstovima pjesama.

Biografski dio je nažalost mnogo manji no što bismo očekivali od jednog ovakvog izdanja, a svodi se većinom na formu polustrukturiranih intervjua u kojima Cane i Anton u širokim crtama govore o svakoj životnoj fazi benda. Tako da se kratko govori o samom upoznavanju i formiranju benda, iako bi ljubitelje vjerojatno zanimalo više o međuljudskim odnosima članova grupe prije formiranja benda.

Isto se tako šturo govori o snimanju prvog albuma, iako sam gotovo siguran da ovdje također postoji ogroman broj anegdota koje bi bile zanimljive svima koje zanima ovaj bend. Kao najzanimljivije dijelove bih istaknuo skenirane stare (i one malo novije) članke iz novina, gdje se može jasno iščitati kako se stav ovdašnje glazbene kritike prema Partibrejkersima mijenjao kroz vrijeme. Članci također obiluju mnogim živopisnim naslovima, poput “Rok grupa s najviše pokvarenih zuba” ili “Žurkolomci”.

Što se tiče grafičke pripreme, knjiga je zbilja raskošno opremljena kako i dolikuje nečemu što će se baviti ostavštinom ovako bitnog benda. Za potrebe knjige je prikupljen i veliki broj novih i starih fotografija, od kojih mnoge nikad prije nisu viđene i izvučene sz specijalno za ovu prigodu iz kućne arhive autora. No nažalost, većina fotografija ipak nije u prvom planu te služi samo kao mali prilog ostalim sadržajima.

Ovdje dolazimo do glavnog razloga zbog čega ova knjiga nikako ne može dobiti moju preporuku, a to je što oko 70% njenog sadržaja zauzimaju tekstovi pjesama. U vrijeme široke rasprostranjenosti Interneta, kada do bilo kojeg od tih tekstova možemo doći u roku od minute, zaista je besmisleno plaćati cijenu jedne ovakve monografije kako bismo dobili lijepo ukoričenu i ukrašenu zbirku tekstova pjesama. Stvar bi eventualno barem djelomično spasio nekakav priloženi notni zapis, no niti to nije slučaj.

Činjenice su vrlo jasne, radi se o monografiji koja ne opravdava svoje postojanje i cijenu niti biografskim niti fotografskim dijelom, koji čine manji dio ove knjige. Umjesto daljnjih izbacivanja sličnih izdanja, nadam se da će Cane i Anton u nadolazećim godinama ipak sjesti i pokušati pretočiti fragmente sjećanja u svojoj glavi u jednu pravu biografiju – siguran sam da bi se tada svi složili kako je riječ o ultimativnoj jugoslavenskoj rock’n’roll priči.