Dylanov princip neodređenosti

Iako će možda poneki šaljivdžija reći da je svaka Dylanova biografija poput statistike: zbroj netočnih podataka, upravo zbog toga Dylanov život i rad ne prestaju nadahnjivati autore u pokušaju dokumentiranja života ‘najvećeg poslije Shakespearea’, kako su mu davno tepali.

Nakon Richardsovog “Života“, Trynkinog “Starmana” i “Kad svinje polete” Marka Blakea, ljubitelji rockerskih biografija dobivaju još jednu poslasticu: “Tko je taj čovjek” o Bobu Dylanu, autora Davida Daltona.

U ovom slučaju vrijedi ona latinska ‘nomen est omen’. Već u naslovu “Tko je taj čovjek” Dalton postavlja pitanje na koje ne daje odgovor, nego kroz cijelu knjigu daje svoju aproksimaciju, kao što je i Dylan tijekom cijele svoje karijere davao tek natruhe svoje osobnosti, a kad bi se dio publike ulovio na mamac, Bob bi ‘promijenio ploču’, a često i snimio novu ploču, obično drugačiju od prethodne. Dylanova sklonost izmišljanju, smišljanju, umišljanju i drugim postupcima manipuliranja već je legendarna: još na početku karijere tvrdio je da su ga odgojili Indijanci (što mu je i sam otac zamjerio), tako da kad netko krene pisati nešto o Dylanu, odmah se suočava s mnogo krivo postavljenih smjerokaza.

Dalton kroz knjigu njeguje dva pristupa: prvi je pristup skepse prema svemu (jedna od konstantnijih Dylanovih osobina bila je upravo skeptičnost, tako da taj stil prikladno liježe uz Dylanovu osobnost), a drugi pristup sličan je onom Paula Trynke kod Davida Bowieja koji se zove: s poštovanjem, ali bez pardona. Dalton je uredno ispisao utjecaje starih folk pjesama na Boba Dylana, priznajući da je često posuđivao melodije i riječi. O privatnom životu manje je podataka, a pažljiviji čitatelji primijetit će određenu kočnicu u pisanju – kao da Dalton zna mnogo više nego što se usudio napisati, ali se ne želi zamjeriti ili ispasti da je povjerovao nekoj sjajno sročenoj neistini.

Kao autora, Daltona najviše zanimaju formativne godine, kao i period ‘wild mercury sounda’ (vrijeme albuma “Blonde On Blonde”). Od rođenja do perioda oko 1970. je cca 260 stranica, a ostatak života stiješnjen je u idućih stotinjak, iako se u preostalih četrdesetak godina života događalo štošta, kako s umjetničke, tako i s privatne strane. Iako i na tim mjestima ima ‘mesa’ za čitanje, no pitanje je koliko je to do autora, a koliko do Dylana koji sve uspješnije skriva svoj privatni život.

Dylanofili na ovoj knjizi neće stati, a za ostale je ova knjiga i više nego dobar početak za druženje s ovim velikim umjetnikom: kao nakon svake dobre biografije, kod čitatelja će uslijediti strastveno preslušavanje opusa Boba Dylana. A to zna potrajati.