Mladi zagrebački bend Kimiko zaintrigirao me nakon što sam ih nedavno gledala u KSET-u kao predgrupu Tarwateru, pa smo odlučili predstaviti ih na našim stranicama. O nastanku benda, inspiraciji za ime, muzičkim utjecajima, albumu iz kućne produkcije i planovima za budućnost razgovarala sam sa kreativnim dvojcem benda, Lorom i Zoranom.
Za početak, predstavite ukratko bend!
Lora: Trenutna postava, zato što smo kroz prošlost imali mijenjanja članova, se sastoji od Zorana i mene, mi smo taj nekakav kostur benda, radimo pjesme i u biti smo pokretači benda. Zatim je tu Darko na klavijaturama, Neno na basu i Ivan na bubnjevima, njih troje su nekako najfriškiji, i još Denis na drugoj gitari, on je već dugo s nama. Dakle ima nas šestero trenutno, taj broj može varirati, ali zasad je to to.
Zašto je bilo toliko promjena postave?
Lora: Ma i nije bilo baš tako puno promjena, promijenili smo jednog basistu jer je bivši basist dobio dijete i onda je otišao u gažere jer su mu trebale pare i to, a i bio je dosta muzički različit od nas. Isto tako i bubnjar pa je i on otišao. A klavijaturistu nismo nikako mogli naći da bi nam nakon dvije godine poznanstva frend rekao da on svira klavijature pa smo ga onda odmah ‘uposlili’.
Jeste li i prije svirali u nekim bendovima?
Zoran: Ja sam svirao u jednom bendu kad sam imao 16 godina, mislim da se zvao Ulj (to je zvuk koji ispuštaš kad ti je zlo nakon što popiješ strašno puno vina)… svirali smo punk i rock i to bi tak i ostalo da se nisam učlanio u KSET i napravio 50 koncerata, a na svakom koncertu se svirao Hendrix i Led Zeppelin pa sam zaključio da pod hitno moram naći neku drugu muziku jer ovo više nema smisla. I nedugo nakon toga sam se sreo s Lorom, ona je osnivala bend i tako je nastao Kimiko.
Kako je nastalo ime Kimiko?
Lora: Pa ja sam zapravo počela s imenom Robbie Kane… ono, nekakvo ime moraš dati bendu. Ustvari, jednom je naš bivši basist jako dobro rekao da je ime najmanje bitno u bendu… dobro, ima ljudi koji se ne bi s tim složili, stvarno ima super imena, ima bezveze imena, ali na kraju krajeva sve se svodi na tvoju muziku, na ono što ti predstavljaš, a ime je tako nekako marginalna stvar… možda će ti na neku prvu loptu ako odeš u neki CD shop i gledaš neki bend i htio bi nešto novo kupiti, a pojma nemaš o njima, možda će ti stvarno ime presuditi, ali nakon nekog vremena to ime je ipak malo bitno. Tako da nam se taj Robbie Kane baš nije sviđao i onda je tako nekako došlo to Kimiko. To je inače japansko žensko ime, dosta je uobičajeno, to nam je bilo onak guba, da ne bude ni englesko ni hrvatsko, a opet da se jednako piše i čita. Ustvari, listali smo jednu knjigu Andy Warhola, s njegovim printovima, i onda je bila slika te jedne Kimiko, ali nakon toga je naš gitarist našao puno bolje objašnjenje za to ime – on je naime našao sajt nekakve Amerikanke, ono submission, sado-mazo žena, i onda je ona tamo vodila jedno vrijeme svoj dnevnik pod pseudonimom Kimiko – kak se ona submissa tom svom tipu, pa su onda još doveli neku ženu i to je story oko toga… (smijeh)
Koji bendovi su najviše utjecali na vas i muziku koju radite?
Lora: Pa muzički utjecaji su raznorazni, nekako nosiš sve od valjda svoje šeste godine kada si počeo percipirati muziku… ja sam oduvijek slušala The Beatlese, mislim da je to i Zoranov slučaj, tako da su nekako The Beatlesi, možda čudno zvuči, ali oni su temelj svega, od njih se najviše krade što bi se reklo… (smijeh). A onda kak odrastaš… jako sam voljela Bowiea, pa preko Blura sve do Notwista, ali sve to dosta malo utječe na ono što izađe na kraju iz tebe. Jer sve što slušaš se negdje miješa u tvojoj podsvijesti i ona na kraju kažeš onak ‘Joj kak su ti Notwist super, ja bi htio tak neku pjesmu napraviti kao oni’ i onda na kraju naravno ispadne nešto savim deseto što je dobro na svoju stranu. Ustvari, kak se to kaže, ne krotiš ti muziku nego ona kroti tebe.
Kojem žanru pripada Kimiko? Gdje biste ga vi svrstali?
Zoran: Ne znam, možda electro-noise… morao bih izmisliti žanr…
Lora: Uvijek kad nas to pitaju nikad ne znamo što bismo rekli, tako da ostajemo pri nekakvom electro-pop noiseu, ali koliko nas to stvarno opisuje… najsigurnije je da nas poslušate, haha! Ono, variramo od pjesme do pjesme.
Čime se bavite u životu osim glazbom?
Lora: Ja sam na postdiplomskom iz kulturalnih studija, s tim da je to dosta onako po strani jer se u principu najviše bavim tim bendom jer su svi ostali radni ljudi ili su studenti, tako da sam ja u biti jedina koja je nekako nezaposlena i koja radi sve oko benda… svirke, radim taj sajt kojeg stalno treba updejtati i tako…
Zoran: Pa ja pišem software, recimo ovaj zadnji uradak je guestbook na našem sajtu, tko hoće može ga isprobati i napisati nam nešto lijepo, haha… A inače pišem software za banke, to mi je baš posao.
Lora: Zoran inače ima jako interesantan hobi koji smo nedavno otkrili, a to je da je jako pametan dečko inače i onda ide na kvizove… i ako se netko pitao otkud nama pare za svu onu opremu, Zoran svako tolko ode na neki kviz i tako si mi lijepo obnovimo opremu za bend. I zaključili smo da je to baš koristan i unosan hobi! (smijeh)
“The Universe Expands Some 15 Billion Light Years And Then it Curves Back To Itself” naslov je vašeg samoizdatog CD-a, recite nam nešto više o njemu!
Lora: Da, kao taj neki EP, a ono, čisto da možemo ljudima davati jer znaju nas često tražiti nešto, pa da ne moraju downloadati odlučili smo to eto onak lijepo upakirati. Snimali smo doma, imamo taj neki kućni improvizirani studio, Zoran zna puno o svemu tome i praktički je on odsvirao sve instrumente, sve je zmiksao, ja sam tu i tamo neku dionicu klavijatura odsvirala i neke efekte, ali ja uglavnom radim aranžmane. Funkcioniramo tako da si Zoran napravi neku pjesmu, odmah je snimi na komp, i to onak pjesmu bez glave i repa od otprilike 10-15 minuta, i onda ja dolazim i to lijepo isjeckam i složim i tako dakle nastaju te pjesme. Ono, doma su snimljene, ali mislim da je kvaliteta dovoljno dobra da možemo CD davati ljudima dok jednog dana ne skupimo pare za pravi studio ili dok nam se netko ne ponudi sam, jer nažalost to nije tako jeftino. I eto, trebalo nam je dva mjeseca da napravimo taj EP, ne zato što nismo htjeli, nego zato što nemamo vremena. Jer kod nas nažalost je tako da ne možeš ti od muzike živjeti, dobro, to fala Bogu već svi znaju, ali je stvar je u tome što moraš raditi pogotovo ako si želiš i opremu kupiti, i naravno osigurati neka egzistencijalna pitanja. Ali onda nauštrb toga nemaš vremena za raditi muziku i to je problem. Jer ako ti hoćeš biti nekakav pod navodnicima ‘profesionalni’ bend ti bi trebao ono, kao na poslu, od 8 do 4 vježbati i onda još poslije raditi na muzici, a onda i vježbati s bendom da to bude uigrano, a mi sad imamo probe dva puta tjedno i zna nam se desiti da jednu pjesmu radimo po 3 mjeseca, ne zato što bi nam stvarno toliko trebalo nego zbog nedostatka vremena.
Pročitala sam na vašem sajtu da si snimate vaše nastupe i da potom pregledavate snimke, kao što npr. sportaši analiziraju svoje utakmice. Neuobičajeno za jedan bend?
Lora: Pa to je moja nekakva, kako bi to nazvala – kolekcionarska groznica, ma nije kolekcionarska jer nema veze s kolekcionarstvom, nego čisto, užasno me zanima što to ljudi vide. Mi na stageu ništa ne vidimo, ni ne čujemo, pojma nemamo što izlazi van. I užasno me zanima kako to ljudi doživljavaju.
Zoran: Nama ovo pomaže zato što se na stageu ne čujemo, nemamo pojma što smo odsvirali, nismo se vidjeli kak smo stajali, šta ja znam, mene basista opali basom po glavi… i to sve izgleda jako traljavo i onda smo svi ubedirani kak smo bili grozni, niš se nije čulo, niš nije valjalo i onda se uzme snimka i skužimo da to uopće nije tak loše. Jedino recimo ova snimka sad iz KSET-a, možda bilo bi bolje da se nismo snimali, haha!
Lora: Da, inače smo u bedu užasno i onda nas ta snimka izvuče iz beda, kao ‘pa nije bilo tak loše’, a sad u KSET-u smo imali puno bolji osjećaj nego kad smo vidjeli snimku, malo nas je snimka bacila u bed jer baš i nije zvučala tako dobro kao što smo mislili.
Prilično rijetko svirate, zadnji nastup u KSET-u vam je bio tek 11. po redu?
Zoran: Malo je teško, recimo svirali smo prošle godine dvaput u Praćki, dvaput i u Spunku… nema baš ni puno mjesta za svirati, a drugo mi fakat imamo tonu opreme i to teži tome da se namnoži u beskonačnost. Tako da gdje god dođemo, samo da postavimo tu opremu zauzmemo pola birca, tako da ne možemo baš na puno mjesta ni svirati.
Lora: E da, napisala si u izvještaju da puštamo s mp3 playera matricu… nekad jesmo, ali sad više ne, to smo odbacili i sad koristimo sampler jer njega možeš koliko toliko live svirati.
Kako to da pjevate i na hrvatskom i na engleskom? Nije li bolje opredijeliti se ili za jedan ili za drugi jezik?
Lora: Pa neki kažu da je za uspjeh ovdje bolje pjevati na hrvatskom, to su nam rekli i neki producenti s kojima smo pričali, ali ja sam nekako zadovoljnija s tekstovima na engleskom, ne znam. Recimo na CD smo stavili i jednu pjesmu na hrvatskom jer sam s tim textom bila zadovoljna.
I za kraj, kakvi su vam planovi?
Lora: Ja sam si prošle godine rekla da bi ove godine bilo super snimiti album. No, sad je već 4. mjesec i nekako sumnjam da će se to baš ostvariti ove godine, ali nikad se ne zna. Uvijek si treba hrpetinu ciljeva postaviti, pa što napraviš napraviš. A planovi su svirat što više, što je dosta teško, jer kao što je Zoran rekao, nemaš baš puno mjesta, a na mjestima koja postoje uvjeti su dosta teški za nas kao tako neki malo kompliciraniji bend.
Zoran: Bilo bi super da sviramo svakih mjesec dana u KSET-u, ali i mi bi mrzili KSET i KSET bi mrzio nas, haha!
Lora: Da, treba nam iskustva, treba nam usviranosti, dosta smo mladi što se toga tiče, ovo nam je bio tek 11. koncert. Jednostavno treba raditi, treba što više raditi i to nam je jedini plan i cilj! I još samo da dodam, posjetite naš sajt www.kimikomusic.com dođite, gledajte, super je, šaren je… i dođite!
