Kayus Bankole (Young Fathers): “Mogućnost izražavanja i stvaranja glazbe najbliže je nekoj ultimativnoj slobodi”

Young Fathers u Zagreb su premijerno stigli u sklopu petog izdanja Electronic Beats festivala.

Ovaj škotski trojac nastupio je prvi dan festivala te publiku zabavio i rasplesao uz neumorno, katarzično bubnjanje Stevena Morrisona, G Hastingsovih urlika i vriskova, Kayusovih strelovitih rima i Massaquoijevog soul prizvuka koji cijelom ansamblu daje taman potrebnu ‘mekoću’.

Iako se konkretnije počinju baviti glazbom 2008. godine, Young Fathersi veću pažnju javnosti pridobili su tek prošle godine kada su u žestokoj konkurenciji ispred nosa oteli još uvijek relevantnu Mercury nagradu za najbolji britanski album godine favoritima poput FKA Twigs, Damona Albarna i Anne Calvi. Nakon osvajanja nagrade Kayus Bankole iz benda je nimalo skromno izjavio kako je već dugo osjećao da će nagrada pripasti njima. A mi smo upravo s dotičnim osim o nagradi popričali o glazbenicima u politici, novom albumu i zasićenju gažama. Kayus na postavljena pitanja odgovara iskreno, neposredno i bez ‘muljanja’ – a u sve to se možete uvjeriti i sami… Samo trebate nastaviti čitati!

Kako biste svoju glazbu opisali nekome tko vas i za vas nikada nije čuo?
Mislim da bi ljudi trebali donositi vlastite odluke kada je glazba u pitanju. U idealnom svijetu ljudi bi trebali razmjenjivati mišljenja i jedni drugima govoriti što misle, da bi nakon toga sami isto to poslušali i donijeli sud o tome što taj zvuk predstavlja za njih same. Kada god nekom kažemo to je hip-hop ili to je pop druga osoba koja nikada nije čula za neki bend automatski na temelju nečijeg tuđem mišljenja formira i svoje. Znam da je ljudima lakše imati pretpostavke o onome što će čuti, ali vjerujem da bi bilo puno iskrenije na pitanje “Što je to” odgovarati s jednostavnim “Ne znam kako bih ti to opisao, poslušaj!”. Čak je ponekad i meni samom, koji tu istu glazbu stvaram, teško odgovoriti na pitanje kakva je to glazba. Ljudi bi jednostavno trebali priznati da nemaju odgovore na sva pitanja. Trebamo se osloboditi toga da dajemo jako pametne odgovore u kojima sublimiramo glazbu na način da ju predstavljamo kao ‘fuziju Massive Attacka uz primjesu fuzije i jazza…’. Trebali bi na takva pitanja odgovarati iskreno na način da kažemo: “Gledaj, ne znam što je to ali poslušaj i sam za sebe odluči što je to za tebe“.Već ste s debi albumom “Dead” osvojili uglednu Mercury nagradu. Jesu li vam bitna takva formalna priznanja? Neki kažu da na dodjeli niste bili ‘pretjerano sretni’…
Bilo nam je jasno kakav je to proces. Okruženje na samoj dodjeli nije bilo stvarno i iskreno. Novinari, fotografiranje, intervjui… to je potpuno neprirodno okruženje u kojem si ti tu zbog kamera i trebaš igrati njihovu igru. S druge strane mi smo oko toga bili potpuno iskreni – nismo trebali pokazati zahvalnost zbog toga što smo tamo i što primamo tu nagradu jer znamo da smo je tako i tako zaslužili. Isto tako situacija u kojoj su ti kamera i ljudi koji ti postavljaju ista pitanja par centimetra od lica nije nešto s čime se susrećeš svaki dan, a mi smo i na taj dio cijele balade reagirali najiskrenije što smo mogli. Obično na televiziji i općenito u medijima najčešće viđamo taj ‘fejk’ osmijeh, netko uvijek ljubi djecu i sve je nekako ružičasto…Mi nismo takvi i nama se nije u cilju ulizivati bilo kome. Nemoj me krivo shvatiti – međusobno smo se jako dobro zabavljali i bili susretljivi prema pitanjima te na njih i odgovarali. Ipak, novinari su odabrali prezentirati to što se nismo smijali njima, a ni s njima. Znali smo da smo zaslužili biti tamo zbog materijala s kojim smo došli i cijelom pričom iza toga. Isto tako razumijemo da nam je ta nagrada donijela prepoznatljivost na razini do koje nikad ne bismo ni došli upravo zato jer smo je osvojili, ali je sve to razumijevanje posla kao i industrije kojoj si izložen. To je još jedna kvačica u našoj karijeri. Kao što smo stavili kvačicu nakon što smo snimili neku stvar i dali je na slušanje frendovima, onda staviš stvar na Internet i puno je ljudi posluša/pogleda to je druga kvačica, nakon toga je staviš na blog i eto nove kvačice, nakon toga daš intervju novinarki kao što si ti i taj se intervju proširi među čitateljima u nekoj zemlji to je još jedna kvačica, pa odradimo turneju pa je to još jedna kvačica… Sve je to dio nekog odabira da se baviš glazbom.

Kada već pričamo o priznanjima – sjećate li se dana kada je izašao vaš prvi album? Jeste li kupili sve novine i bili nestrpljivi pročitati što su kritičari o njemu napisali ili vam je njihovo mišljenje nevažno?
Naravno, želiš da se ljudima svidi to što si napravio. Istovremeno zadovoljava nas i činjenica da ne nekim ljudima naša glazba ne sviđa. Najgore bi bilo da ste negdje u sredini. Ili jesi ili nisi – ako je nešto na sredini onda nije ni bitno. Čim je netko odvojio vrijeme da posluša našu glazbu jednako nam je drag i ako mu se ona sviđa i ako mu se ne sviđa. To znači da su nešto osjetili. A nama je to sasvim dovoljno.

U vašoj glazbi osjeća se interes za politikom. Ista je situacija i s intervjuima koje dajete – dakle, ne prezate od toga da ste (za razliku od većine kolega) itekako politični. Mislite li da bi se glazbenici generalno trebali više uključivati u politiku i aktivizam ili to nakon nekog vremena može postati čak i opasno?
Na kraju dana svatko radi ono što osjeća da je ispravno za njega. Tako bi se i kolege glazbenici politikom trebali baviti ako za time osjećaju potrebu. Mi imamo taj luksuz da možemo otići u koju god stranu poželimo. Važno je uhvatiti trenutak u kojem sve ono što te okružuje upiješ, pomiješaš i onda izbaciš van u vidu pjesme; otprilike kao što to radi mađioničar kada do u nedogled vadi stvari iz svoga šešira. Nećemo se lagati – mnogo glazbe koja je politična ili izuzetno osviještena zapravo je i dosadna. Ne da se ni meni uvijek slušati takve pjesme jer ponekad želim čuti i čisti pop. Bitan je balans. U Engleskoj trenutno nismo izloženi pretjeranoj glazbenoj raznolikosti kada su u pitanju radio ili televizija. Naravno, uvijek nam ostaje Internet koji je i dalje raznolik. Ipak, radio i televizija kao globalne moralne vertikale i dalje su mediji koji bi ljudima trebali nuditi raznolikost i davati širinu sadržaja. Ljudi koji dobivaju medijsku pažnju automatski su pod pritiskom toga da nešto moraju napraviti i da imaju moralnu obavezu spram nekoga ili nečega. Ipak, ako ta moralna vertikala ne dolazi uz tebe samoga i neke unutarnje potrebe za promjenom ispast će(š) lažno i prijetvorno. A od toga nitko ništa ne bi dobio. Poanta je u balansu.

Reci mi nešto više o diskografskom putu Young Fathersa…
Jednostavno smo odlučili uzeti stvari u svoje ruke. Sve je započelo s ‘releaseom’ koji se zove “Tape 1”. Prije tog izdanja u nama se nakupljalo mnogo toga, a kada smo ga konačno izbacili osjetili smo neopisivo olakšanje. Bilo nam je dosta onih koji misle da znaju najbolje i rekli: “Fuck you guys we are going to do this ourselves!” Snimili smo pjesme i odlučili ih u grubo dovršavati svaki dan. To smo radili u periodu od jednog tjedna te nakon toga “Tape 1” stavili na Internet i dali ljudima da ga skidaju besplatno. Uz pjesme, sami smo brinuli i o videospotovima jer su i to nekada radili drugi – pogađaš, ni s time nikad u potpunosti nismo bili zadovoljni (vjerojatno zato jer smo ‘control freakovi’). Nakon toga čelni ljudi Anticona, labela iz LA-a, čuli su što radimo i kontaktirali nas. Cijelo vrijeme dok smo s njima komunicirali imali smo osjećaj da im je iskreno stalo do nas i do toga što radimo – zato smo im se i pridružili. Osim što su cijenili našu estetiku, mislili su i da album zaslužuje da ga čuje puno više ljudi. To su razlozi zbog kojih smo im se pridružili…

U 2014. odsvirali ste preko 140 koncerata. Impresivna brojka. Izgledaju li gaže i koncerti nakon nekog vremena isto? Što vas tjera da ustanete nakon odsviranih 130 koncerata i ‘odradite’ i onaj 131?
Izuzetno smo spontani i reagiramo na podražaje u smislu situacija i okoline. A kada ti spontanost dolazi prirodno svaki koncert doživljavaš kao nešto novo i svježe. Uz to dolaze i mjesta na kojima nikad prije nisi bio pa tako ta okolina i ljudi u njoj na neki način ‘hrane’. Uz to niti jedna pozornica ne izgleda isto – tako ste, primjerice, dan ranije svirali na većoj, a danas svirate na manjoj pa se cijelo vrijeme prilagođavate i to vam održava neku razinu uzbuđenja. Nemoj me krivo shvatiti, naravno da sam umoran i ponekad sam više, a ponekad manje uzbuđen oko gaža. Ono što mene tjera naprijed je taj osjećaj da svaki put i sa svakim nastupom svoju internu ljestvicu podignem malo više. Isto tako naše pjesme se stalno mijenjaju pa tako poprimaju drugačija značenja i zvukove kojih nema na albumu. Ponekad čak mijenjam i riječi pjesme jer osjećam da tako zvuči bolje. Jednostavno sam se predomislio kada su u pitanju riječi od vremena kada smo snimali album i zato ju sada pjevam drugačije nego što sam je otpjevao tada. Upravo je ta sloboda promjene i sloboda odluke o tome kako želiš da tvoj nastup izgleda ono što naš ‘posao’ održava na životu. Kada nam postane dosadno nećemo to više raditi.

Reci mi nešto više o novom albumu “White Men Are Black Men Too”… po čemu se razlikuje od prvog, kako je tekao proces njegovog nastanka, kako je dobio ime?
Ta dva albuma su po svemu različita. Zapravo je svaka pjesma koju smo snimili od “Tape 1” potpuno drugačija od one prethodne. Prije snimanja novog albuma odlučili smo međusobno porazgovarati pa je i pristup snimanju novog materijala bio bitno drugačiji. A razgovor je trajao doslovno dvije minute. To se sve dogodilo mjesecima prije nego što ćemo ga zaista i snimiti dok smo još bili na turneji. Zapravo, mogu ti prepričati kako je tekao razgovor između nas trojice: “Mislim da bi novi album trebao biti sažetiji. Da, i ja sam mislio isto to. Trebao bi biti puno direktniji i progovarati o istinski bitnim stvarima” i to je bio kraj rasprave.

Najveća razlika koju sam čula na novom albumu odnosi se na postepeni odmak od liričnog i pomalo teškog hip-hopa u pop i elektroničke vode s više melodije i ritmova na koje se može i plesati. Slažeš li se? Što želite da vaša publika osjeća kada im svirate novi materijal?
U pravu si, glazba te tjera na ples to svakako. Ona je zapravo glavni pokretač novog albuma. Nešto slično radili su i The Temptations, The Supremes i ostali veliki bendovi toga doba. Tako na našem novom albumu ima puno manje riječi te na taj način pjesmi daješ više zraka i prostora, a s manje riječi više ni ne repaš tako puno i daješ mjesta tim melodijama i te riječi dobivaju na značaju baš zato što ih je malo. Recimo nas dvoje bismo mogli razgovarati dok ne izađe sunce i siguran sam da bi se dotakli mnogih stvari. E sad, zamisli da se taj i svaki drugi sjajan razgovor koji si vodila može sažeti u tri minute i 30 sekundi. E, to je super pjesma! Zato jer si izbacila sve što je bilo nebitno i napravila to da se svaka riječ broji. A to je užasno teško.

Vaš debi album “Dead” izašao je 2014., a novi samo godinu dana nakon toga. Zapravo “Tape 1” je izašao 2011. te ste od onda skoro svake godine izbacili neki novi materijal. Od kud to sve dolazi? Imate li zaista toliko toga za reći ili je to više pitanje napornog i predanog rada?
Nas troje jednostavno imamo izobilje ideja i funkcioniramo u datom trenutku. Jednom kada nam ideja padne na pamet želimo je izdati najbrže što možemo. Ne želimo stagnirati i dopustiti da se ta i ostale ideje kuhaju u našim glavama predugo jer kad se to dogodi pjesme gube na bitnosti i onoj esenciji. A tome je tako zato što smo ulovili upravo trenutak koji smo htjeli uloviti. Primijetio sam da neka od melodija koju si stalno ponavljam u glavi i ne zapišem ju odmah nego čekam da dođem u studio ili da mi sjedne više nije ista kada to stvarno i krenem napraviti. Sve je stvar trenutka, a mi se te trenutke trudimo uloviti upravo kroz način na koji snimamo i radimo. Srećom, ne treba nam puno opreme, a neke snimke koje smo upotrijebili na novom albumu snimljene su na mobitel i više ih nismo ponavljali nego na album ukomponirali upravo tako kako su i nastale – u trenutku.

Možeš li mi reći nešto više o pjesmi “Shame” i pripadajućem spotu? Imam osjećaj da pjesma komunicira poriv da se oslobodiš i izraziš, a potvrdu za to pronašla sam i u videu koji je baziran na ekspresivnom plesu Joshue Hubbarda…
Upravo je to neki cilj naše glazbe – ostaviti je otvorenu koliko je god to moguće kako bi ljudi imali vlastite interpretacije. Iako, značenje pjesme s vremenom se promijenilo. Zapravo, to se dogodilo na jednom od naših zadnjih nastupa. Izvodili smo tu pjesmu i u jednom trenu publiku pitali jesu li izbjeglice kod njih dobrodošli… Dosta ljudi je pljeskalo, ali sam primijetio jednu oveću grupu ljudi koji to nisu odobravali i koji su bili ljuti što sam to uopće pitao. Pjesma je došla do kraja i ostala svirati u loopu, a ja sam im direktno rekao “Sramite se (shame on you)!” Sramite se jer ste zaboravili da ste i vi migranti i da i vi putujete svijetom. Sramite se jer niste spremni otvoriti sve granice za ljude koji bježe od rata i neimaštine. Vi ne posjedujete zemlju jer ona nije u ničijem posjedu. Zapravo je poprilično suludo kada čujem ljude da govore: moja Hrvatska ili moja Škotska – ništa tu nije tvoje… Sve je to dio svijeta koji je namijenjen svima, a ne samo tebi!

Prema onome što sam čitala vaši životi nisu bili nimalo laki. Naravno, vjerujem da vas je i to oblikovalo kao glazbenike…
Vjerojatno ću za mjesec do dva dana promijeniti mišljenje, ali odgovor na tvoje pitanje sada dok vodimo ovaj intervju ide otprilike ovako: ne mislim da je moj život bio jako težak. Svima nam je u nekom periodu života teško i svi prolazimo kroz teške trenutke. Ne možeš nečiju tugu mjeriti sa svojom jer ono što je važno meni ne mora biti važno i tebi. Nas je zadesilo to da smo bili u Edinburgh gdje smo nailazili na dosta poteškoća i nismo mogli stvarati na način na koji smo to htjeli. To je bilo jako frustrirajuće. Mogućnost izražavanja i stvaranja glazbe najbliže je nekoj ultimativnoj slobodi. Zapravo svi pretpostavljamo da smo slobodni, ali nam tu slobodu uskraćuje infrastruktura zemalja iz kojih dolazimo i u kojima živimo. Mi smo to osjetili na vlastitoj koži upravo u Edinburgu.

Budući Young Fathers planovi…
Za početak disati. Odmor? Možda, ali znam da već nakon dva dana provedena kod kuće poželim otići odraditi neki koncert ili snimiti novu stvar u studio. Moj menadžer kaže da se umjetnici i osobe koje se bave nekim kreativnim poslom zapravo nikada ne isključuju nego neprestano gledaju oko sebe i crpe inspiraciju za nešto novo. Plan nam je imati vremena za stvaranje, a to je malo teško kada si konstantno na turneji. Želimo stvarati, snimati videe, baviti se fotografijom… Da je pored mene PR menadžer rekao bi mi da pričam malo o koncertima i novom materijalu; e pa i to je u planu tako da nas iduće godine čeka turneja s Massive Attackom, idemo i u Australiju pa se vraćamo u SAD gdje se nadamo da ćemo imati vremena za snimanje novog materijala a nakon toga vraćamo se u Edinburgh biti malo kreativni.