Bend dobro poznat zagrebačkoj klupskoj publici i poklonicima rock zvuka, S3ngs, na Karlovačko RockOff dolaze sa singlom “Lekcija br. 1”, koji ujedno najavljuje skorašnji izlazak albuma “Lesi se vraća krući”
Svi koji su se ikad susreli sa S3ngsima znaju da su bend koji svojom zaraznom energijom rade tulum do jutra te uz njih nikada nije dosadno. Konstantno koncertno aktivni od kraja 2006. godine, iza sebe imaju dva studijska albuma.
Najbolji koncert na kojem ste bili u zadnjih godinu-dvije?
Lički: High Flying Birds, Tvornica! Hvala, doviđenja, naklon do poda.
Čaka: E, a Morrisey! (urnebesni smijeh)
mR: Znači, došli smo do Ljubljane, bili smo 15 minuta, izašli van i odma na pive, znači umrli smo od dosade, svaka mu čast, ali to nije bilo za izdržat! (smijeh)
Lički: Inače, ako niste znali, trebali smo biti predgrupa Noelu Gallagheru na Šalati, ali kako su ga premjestili u manji prostor gdje je manji stage, nismo svi stali. Ali idući put kad dođe, ima da frajer bude na Maksimiru, da mu budemo predgrupa!
S kim bi ste od glazbenika partijali 24 sata?
Frankie: Današnji Stonesi! Malo mudrosti nikad ne škodi!
Najveći uspjeh?
Lički: To da se nismo raspali.
Lički: To da nismo odustali i da smo ostali frendovi preko deset godina. I čak još ni jedan put nismo prolili pivu. (smijeh)
mR: Ja mislim da je to naš najveći uspjeh – u zadnjih deset godina od kad smo mi krenuli svirat, mislim da su jedino Gatuzo i Gretta ostali čitavi.
Lički: Od te jedne generacije, jebote, ostalo nas je jako malo.
Kad ste krenuli?
Čaka: Negdje 2006. godine smo formirani, u 11. mjesecu je bio gig u Dupinu. Našli smo flyer baš neki dan, caffe bar Dupin, mislim da je to zatvoreno. U Utrinama, di su bazeni gore. Na flyeru je pisalo “Caffe Bar vam predstavlja novi mladi rock band No Strings.” Tad smo bili još No Strings, ali je No ostao negdje na granici između Bugarske i Srbije (smijeh).
Jel bilo momenata kad je postojanje benda stavljeno pod upitnik?
mR: Meni je najteže bilo ove godine. Obično se bendovi raspadaju tu negdje. Bendovi se skupljaju krajem srednje škole i onda je sve ono hype, hype, hype! I onda na faksu ti već pola odpadne, pa onda na kraju faksa opet pola. Pa onda krenu prvi ozbiljni poslovi pa ti se odlomi 80% ovoga kaj je ostalo i onda ti nakon faksa krenu neke životne stvari, prvi poslovi, ženibe i takve nekakve situacije.
Lički: Daj reci bitnu stvar od prije sedam – osam godina koju nam je Mario rekao?
mR: Da, to je pokojni Mario! Znaju ga svi po nadimku Mario Arabeska, on je svirao u projetku Trnsko, bitan akter scene, svirao je i u Psihomodo popu. Imao je klub, nekadašnju Sobu i kad smo svirali tamo 2008. bili smo nabrijani punk-rock i onda smo im se svidjeli. Marijev savjet je bio: “Dečki, samoodrživost – to je najbitnije od svega!” Čak i da netko ne svira dobro, da lošije svira – nebitno! Sve stvari će sjest na svoje mjesto, i to se pokazao kao zlata vrijedan savjet. Imali smo nekih svojih problema ove godine, nema se tu što kriti. Onda smo se sjeli, presložili i skoncentrirali i udaramo dalje. Ide novi album, bukiramo za proljeće, stvari idu dalje. Koliko god je u jednom trenu bilo mračno, dve minute dalje okreneš se i piči sunce! I baš zato je bitno da se uvijek držimo skupa.
Lički: Ajmo jedan pljesak za samoodrživost (smijeh)
Jel bilo nekad momenata na rubu incidenta, nekakvih svađa?
Frankie: Znaš kaj ti se dogodi? Počnu ti se ljudi mješat u mjuzu. Radiš mjuzu n vremena i onda ti samo dođu ljudi i kažu “Joj pa daj ovo sim, daj ovo tam, odsirajte to ovak” i svi su užasno pametni. A ti u tom trenutku tražiš način da dođeš do šire publike nakon 8 godina i onda dvije godine drkaš u prazno i imaš osjećaj da ništa pametno nisi napravio. I onda kažeš, “Ma boli me kita” i jednostavno kreneš dalje radit po svom.
Lički: Produkt svega toga je na ovom singlu. Sve smo sami snimili, miksali, aranžirali i spot napravili. Kad smo uzeli sve u svoje ruke, stvari su sjele na svoje mjesto. Jako smo zadovoljni učinjenim.
Znači DIY je put koji ste odabrali?
Sivi: Tako je, još s “Moderno trijezan” smo krenuli u tu spiku definitivno. Još smo onda išli u neke diskografske kuće i ugovori su bili još tvrđi – onda je bila spika “Možete za nas, ali morate potpisati na pet albuma i jedan best of”. Pa umrli smo od smijeha na to! I onda smo išli indie. Zatim je izašla “Costa S3ngsia” 3 godina kasnije koja je isto izadana indie, ali smo počeli surađivati s drugim ljudima i to je trajalo do unazad pola godine. Jako im hvala, puno smo naučili od njih, ali sve je to skupa bilo zakurac. Sad radimo solo i imamo potpunu slobodu i uživamo u tome!
Čaka: Znaš kak vele, sto babica, a kilavo dijete!
Ako voliš Libertines, Oasis i U2, S3ngs će ti se sigurno svidjeti.
