Kako su napravili da “Achtung Baby” nikad ne uteče u zaborav

1807

Godine 2011. je glazbeni časopis Q obilježio 20 godina albuma “Achtung Baby” tako što je okupio samu kremu muzičara koji su, svaki na svoj način, obradili pjesme s tog albuma, te album dijelio uza izdanje časopisa.

Pojavom sountracka “The Great Gatsby” ova se kompilacija ponovo aktualizirala jer je s nje skinut prvi singl za “Gatsbya”, “Love Is Blindness” u izvedbi Jacka Whitea. Zato, evo prilike da se obrati pažnja na “AHK-toong BAY-bi Covered“.

Gotovo paralelno s objavljivanjem krajem 1991. godine, album grupe U2 “Achtung Baby” prometnuo se u neupitan klasik rocka s kraja stoljeća. Također, “Achtung Baby” jedan je od najboljih primjera kako velika grupa može redefinirati svoj stil zadržavši umjetnički integritet.

Recept je naoko jednostavan: stadionskom rocku dodati začine rastuće baggy scene, ali ne treba zaboraviti mnogo osobnih nota, proživljene krahove u osobnim relacijama, razna vrludanja po studijima, često mučna eksperimentiranja sa zvukom, te napredak u snimanju često na najneobičniji način. Pomaže priključivanje nekoliko sjajnih country soul balada (“One”, “So Cruel” i “Love Is Blindness”).

Dakle, album koji je ostavio tako dubok trag zaslužuje pripadajući ‘tribute to’ projekt. I pripadajuće kvalitete, naravno. Kompilaciju otvaraju Nine Inch Nails sa “Zoo Station” i ostavljaju dojam kinematičnog darkerskog filma. Dakle, originalna namjera je pogođena, udaraljke ostavljene decentnije, uz drugačiji vokal daju zanimljivo čitanje kojem se slušatelj može često vraćati.

Muziku podržava

“Even Better Than A Real Thing” prezentirana je u Jacques Lu Cont remiksu koji ne dodaje nešto zanimljivo ni oduzima bitno. Zato iznenađenja stižu na pjesmi broj tri: Damien Rice umrtvio je “One” i prst usmjeren na krivca prebacio iz drugog u prvo lice. Konačan rezultat svakako će podijeliti slušateljstvo (osobno sam u skeptičnoj skupini). “One” je po svojoj melodiji i senzibilitetu oduvijek zvučala kao da moli za jedan dobar muško-ženski country soul duet (recimo, Ryan Adams ili Jim James na grubljim, te Gillian Welch ili Emmylou Harris na nježnijim dionicama), no ovdje je prezentirana ravna, slomljena, u prvom planu klavirska verzija slavne pjesme.

Klavira se drži i Patti Smith na “Until The End of The World”, a opći dojam je mnogo bolji nego kod “One”. Garbage su također na visini zadatka na “Who’s Gonna Ride Your Wild Horses”, a najbolju obradu daju Depeche Mode sa “So Cruel”. Gahanov vokal je jasan, autentičan te inficiran countryem (i malo Soulsaversima), bubnjevi su utišani, a instrumentalna pozadina klizi decentno i nježno.

Drugi dio albuma također donosi iznenađenja, no nažalost više neugodnih nego ugodnih. “Fly” Gavina Fridaya ni približno nema ubojitost originalne izvedbe. “Mysterious Ways” Snow Patrola nedorečena je, odnosno na momente zanimljivo ambijentalna, na momente dosadna, dok je “Trying To Throw Your Arms Around The World” The Fraya staromodno solidna.

The Killers su s “Ultraviolet” pokazali kako bi U2 zvučao da nisu otišli u Berlin, odnosno ostavljaju dojam sirove nerazrađene pjesme. “Ultraviolet” ionako više duguje izvođačima s madchesterske scene nego stadionskom rocku. Zato je kraj više nego dobar: odrješita Glasvegasova “Acrobat” (pre)zasićena je gitarama i vokalom pokopanim ‘u crveno’.

Uragansku silinu testosteronskog razočaranja demonstrira Jack White na zaključnoj “Love Is Blindness” koju kao da više posvećuje Jeffu Buckleyu nego U2. U svakom slučaju, impresivna izvedba, ali ne baš za svačije uši. Dodatnu boju na “Love Is Blindness” daju uklete tihe orgulje.

Iako je ‘tribute to’ albumom teško nadmašiti kvalitetu originalne izvedbe, dobar dio duha “Achtung Baby” zadržan je i na ovoj kompilaciji. Umjetnici su se nesavršeno poigrali s ovim pjesmama, zadržali su strast, dali nešto svoje vizure i svoje akcente i, u globalu, još malo doprinijeli da album “Achtung Baby” nikad ne uteče u zaborav.

0 Shares
Muziku podržava