Kako je David Bowie ‘u fušu’ spašavao karijere

“Kad se diviš partiji jednog šahista, zapitaj se koliko je on partija morao izgubiti da bi dobio jednu ovakvu” riječi su starog šahovskog velemajstora Adolfa Albina.

John Lennon je jednom napomenuo: “Bili smo dvaput bolji od ostalih jer smo radili dvaput više od ostalih”. David Bowie je, nakon godina tavorenja i tezgarenja, shvatio da je bit u radu. Beznačajni počeci, godine tavorenja u prosječnosti, plasmani na natjecanjima talenata koje je najbolje zaboraviti ili osokole čovjeka da ostavi zadnju kap znoja na poslu ili ga potaknu da ga promijeni.

Ako je James Brown bio ‘the hardest working man in show bussiness’, onda mu je David Bowie bio žestoka konkurencija. U sedamdesetim godinama 20. stoljeća Bowie je radio ‘u tri smjene’, te je podario publici čitavu nisku sjajnih albuma. Ovdje neće biti riječi o tome, iako je u sedamdesetima snimio više remek-djela nego bilo koja muzička legenda. Neće biti riječi niti o njegovim koncertima, iako se i oni pamte. Pogotovo će se opisa jednog od njih sjetiti oni koju su čitali kultnu “Mi djeca s kolodvora Zoo”. Ovdje će biti riječi o tome da je, iako u statusu superzvijezde koja može misliti samo i jedino o sebi, te još platiti drugima da misle o njemu, pomogao nastanku ili produžetku nekoliko velikih karijera. Lou Reed, Mott the Hoople, Lulu, i pogotovo Iggy Pop su neki od izvođača čije bi karijere izgledale drastično drugačije da se negdje im po putu nije našao David Bowie. John Lennon, Queen, Mick Jagger, Pet Shop Boys i mnogi drugi su surađivali s njim i ostvarili zapažene kolaboracije.Dakle, krenimo redom:
Godine 1972. su se sreli David Bowie i Peter Watts, basist Davidu dragih Mott the Hoople. “Taman sam se probio u britanski Top 5.”, vjerojatno je rekao Bowie na pitanje: “Što ima?”. “A meni se bend raspao. Ne znam što da radim.”, odgovorio je Watts. “Nemoj me zezati. Ne može to tako”, odgovorio bi David. Dijalog je izmišljen, no istina je da je Bowie čuo od Wattsa da se Mott The Hoople raspao i da je odlučio to spriječiti. Taman je snimao album “The Rise and Fall of Ziggy Stardust and Spiders From Mars” i dao im je ponajbolju pjesmu s albuma, “Suffragette City”. Mottovci su to odbili, no nije se niti David predavao. Napisao je novu: “All The Young Dudes“, koju je grupa prihvatila, i imala s njom najveći hit svoje karijere, po njemu nazvala svoj sljedeći uspješni album, kojeg je producirao Bowie.Album je iznjedrio obradu u to doba ne pretjerano poznatog Lou Reeda “Sweet Jane” i prototipsku varijantu pjesme “Ready For Love” koja će biti poznata u izvedbi grupe Bad Company (u kojoj će svirati autor pjesme Mick Ralphs). S ove distance, “All The Young Dudes” je bio elektrošok, injekcija adrenalina, infuzija, te vitaminska doza za posustali bend. Album je šarmantno neuredan, plijeni pažnju istovremeno discipliniranom i opuštenom svirkom, te je jedan od ponajboljih albuma britanskog pub-rocka, a završna, ‘grande’ balada “Sea Diver” će najviše podsjetiti slušatelja tko je tu bio pokretačka snaga, pjevač pratećih vokala, svirač saksofona, autor najvećeg hita.Mott the Hoople je na idućem albumu (koji je također bio hit) “Mott” demonstrirao što je sve naučio od Bowiea, poživio još nekoliko godina, a 1980. se definitivno raspao. Pjevač mottovaca Ian Hunter ima zapaženu solo karijeru, a gitarist Mick Ralphs je osnovao već spomenutu skupinu Bad Company.Druga priča, ista godina:
“Imao sam bend, postojali smo 5 godina. Snimili smo ukupno 4 albuma. Prodali smo zanemarivo malo ploča, iako su nas neki novinari i muzičari stalno hvalili. Poslao sam sve k vragu u kolovozu 1970. Otišao sam raditi kod svog oca u firmi kao zapisničar. Snimio sam nastupni album koji je prošao bez veze, malo toga prodanog, čak su i kritike bile uglavnom loše. Onda su se pojavila neka dva Engleza koja misle da bih trebao snimiti album s njima. Što da radim?” tako bi nekako bio sažetak života Lou Reeda do 1972., kada su u njegov život ušli mlada superzvijezda David Bowie i njegov tadašnji gitarist Mick Ronson. Podsjećam još jednom, u to doba Bowie se bavio albumom “The Rise and Fall of Ziggy Stardust and the Spiders From Mars” i imao bi legitimno pravo baviti se samo sobom i svojom karijerom koja mu nije pala s neba, nego je za nju gadno radio. No, kako se dobro dobrim vraća, nove pjesme, nekoliko starijih ‘otpadaka’ i potpuno drugačiji zvuk u odnosu na album prvijenac učinili su i Reeda superzvijezdom.

Album “Transformer” je transformirao Reedovu karijeru i postao njeno opće mjesto. “Satelite of Love” je umjesto bezveznog rock brzanca kojeg je još snimio s Velvetima (i koji se s pravom ostao ‘u buksi’) postala neodoljiva klavirska balada koju su voljeli mnogi. U usporenom, gotovo akustičnom aranžmanu “Perfect Day” i također akustična, ali živahnija “Walk On the Wild Side” su postale pjesme na kojima je Reed zaradio za penziju (u koju, zapravo, nikad nije otišao), a Reed, Ronson i Bowie su širokoj publici predstavili čitav svijet drugačijih marginaliziranih i odbačenih ljudi koji unatoč svim stereotipima samo žele voljeti i biti voljeni.

Treća priča, u tri dijela: Četvorica ‘white trash’ otpadnika iz Detroita su, nakon dva snimljena albuma (“The Stooges” i “Funhouse”) zaglavila u drogu i ludilo. 1970. su zbog pretjerivanja sa svim i svačim izbacili basista Davea Alexandera (umro 1975.), a godinu dana poslije objavili su razlaz koji nikog nije zanimao. Pjevač grupe Iggy Pop se sprijateljio s Bowiem, i kao u kakvom rockerskom “Jerryu Maguireu”, osigurao je ugovor s diskografskom kućom i reformiranje sastava.

Uz mali milijun nevolja sastav The Stooges snimio je svoj treći album “Raw Power“, kojeg ne bi bilo da Bowie, tada kao velika zvijezda, nije rekao par lijepih riječi za Iggya Popa i The Stoogese. Iako je “Raw Power” bio zbirka nihilističkih, delikventskih himni izigranog polusvijeta modernog društva u kojem ne postoje pozitivne emocije, nego strah, prijezir i srdžba. Josh Homme, Morrissey, Henry Rollins pa i Cee-Lo Green te pokojni Kurt Cobain spadaju u krug poštovatelja albuma “Raw Power”, koji je jedan od prekursora punk-rocka.

Krhko zdravstveno i psihološko stanje nekih članova grupe je bilo dovoljno loše da su tek uspjeli snimiti dionice, dok je oko miksanja izbio višedesetljetni prijepor. Prvotni miks učinjen od strane Iggya zahtijevao je doradu, pa je kestene iz vatre vadio Bowie, no i njegov miks nije zadovoljio sve slušatelje. Godinama su cirkulirali alternativni miksevi, da bi 1997. bio izdan album s alternativnim miksevima. No, iako iz vremenske perspektive jako cijenjen, niti “Raw Power” nije uspio produljiti karijeru Iggya Popa i The Stoogesa. Pogađate, bend se opet raspao, Iggy Pop je opet završio na liječenju.

Novi početak za Popa i Bowie bio je 1976. godine. Povijest se ponavlja: Bowie je te godine bljesnuo s albumom “Station To Station”, a s Popom je radio na obnavljanju Iggyeve karijere. Tjeskobni, egzistencijalistički album “The Idiot” je inspiriran Dostojevskim i njegovim istoimenim romanom. Lajtmotiv “Idiota” su reske gitare neizbrušenih mutnih tonova I atmosfere: “China Girl” će postati jedan od najvećih hitova Bowieve karijere, ali ne u ovoj, emocionalno distanciranoj varijanti, nego u Bowievoj verziji s albuma “Let’s Dance”. Bowie je u to doba bio ne samo podrška Popu nego i koautor, najpoznatije na “China Girl” i pjesmi “Lust For Life”.

I ako možemo gledati album “The Idiot” kao povratak u formu (najstrože rečeno), drugi album suradnje u solo karijeri Popa i Bowiea “Lust For Life” je uspio cementirati Popa za ‘oltarom’ punk-rock scene: prikazuje umjetnika koji se, nakon godina robovanja vlastitim tegobama, kompleksima i impulsima, konačno otrgnuo s lanca i dobro proslavio svoju slobodu, sretan što je živ.

Iako je “Lust For Life” Iggyev album koji govori o Iggyu, teško da bi tako izgledao bez pružene ruke Davida Bowiea. “Lust For Life”, “Passenger“, “Success” su se, između ostalih nametnule kao novi kameni međaši Popove karijere. Paralelno sa stvaranjem ovih djela dvojac je još uspio biti koncertirati, Bowie je bio klavijaturist u Popovom pratećem bendu na kratkoj europskoj turneji.

Ah, da, i Bowie je u tom periodu snimio svoja tri izrazito utjecajna albuma “Low”, “Heroes” i “Lodger”. Iako je neprijeporno da je Bowie htio pomoći Popu, isto tako neprijeporno je da je rad s Popom bio prilika za Bowiea da se umjetnički protegne, da se poigra sa zvukom, a da eventualne greške ne budu toliko evidentne. “Die Übung macht die Meister” (Vježba čini majstora), vjerojatno su čuli u to doba u Zapadnom Berlinu.

Unatoč mnogim emocionalnim preprekama Iggy Pop je uspio (o)držati karijeru do današnjeg dana, snimivši zapažene albume, a Pop i Bowie su još jednom udružili snage na kolekciji “Blah Blah Blah”. Taj album, u produkciji Bowiea i Davida Richardsa nije bio toliko uspješan, no uspješno je održao plamen Popove karijere i dao Iggyu uspješan singl “Real Wild Child”.

Priču o Lulu i njenoj verziji “The Man Who Sold The World” (koju je Bowie producirao), o Johnu Lennonu i suradnji na “The Fame” 1975., malo prije Lennonovog umirovljenja, antologijskom spotu s Mickom Jaggerom “Dancing in the Street” ćemo ostaviti za drugi put. The Beatlesi su “She Loves You” napisali u slobodno vrijeme, a Bowie je sve ovo činio uglavnom dok se nije toliko bavio svojom impresivnom karijerom. I poput The Beatlesa, u svoje, uvjetno rečeno, slobodno vrijeme je kreirao finu količinu umjetničkog opusa koja odolijeva zubu vremena.

Ako uspijete, zanemarite njegove albume i koncerte, sve njegove dragulje koje je sročio i komponirao, gledajte samo ovo ovdje spomenuto ‘fušarenje’, i opet ćete reći da je imao veliku karijeru i da je bio neizostavan za popularnu muziku.

Toliko je bio velik David Bowie.