Za vikend koji je pred nama znate gdje ste! Pred nama je dvodnevni nastup riječkog benda Jonathan koji ponovno planira ispuniti zagrebački klub Sax, 17. i 18. studenog.
Razlog dolaska je završetak rada na mini albumu “To Hold”, koji s prvim nastavkom “To Love” čini jednu cjelinu i kompletno djelo sasvim logično nazvano “To Love Or To Hold”.
Basist Nikica Jurjević za ovu je priliku izdvojio svoje vrijeme i entuzijastično nam otkrio i s nama popričao što se sve događalo posljednjih nekoliko godina s bendom, kao i otkrio što će se tek dogoditi.
Svašta se događalo posljednih nekoliko godina po pitanju objava novih materijala i koncerata, no kako je vama proteklo ovo glazbeno putovanje koje se nastavilo od prvog singla “Maggie” i prvog albuma “Bliss” do danas?
Super! Jednostavno smo našli to neko jezero inspiracije i ne vidi mu se dno. Stvarno uživamo u tome šta radimo. Svirali smo masu koncerata, od toga puno samostalnih. Stvorili smo publiku koja to sve prati i dosta stvarno vjernih fanova koji su se pojavljivali čak i na koncertima po Europi. Napravili hrpu pjesama.
Još prošle godine fanove ste razveselili viješću o dva mini-albuma koja se nadovezuju jedan na drugi. S obzirom da se “To Hold” nastavlja na “To Love” i zajedno tvori cjelinu “To Love Or To Hold”, možete nam pojasniti cijeli koncept? Zašto ste ga odlučili podijeliti u dvije etape?
Prvo smo mislili ići na tipični album, čak smo razmišljali da izbacujemo pjesme u EP varijanti, ali zbog količine pjesama na kraju smo se odlučili na dupli album u istoj godini. Pjesme smo mogli postaviti u neki koncept i priču i na kraju je to ispalo ovako.
U igri je bilo zaista puno pjesama, poznato mi je da je bila u pitanju brojka od njih otprilike 40-50. Koju biste od novih odabranih pjesama izdvojili kao favorita i zbog čega?
😀 Ma i više. Sad kad završavamo “To Hold” išli smo sabrati koliko toga smo zbrčkali i došli smo do brojke od stotinjak pjesama koje smo donekle napravili. Sve potencijalno sjajne pjesme, ali na kraju moraš filtrirat pa smo čak glasanjem rezali par puta i rekli ‘ajmo ove’. Izdvojio bih “Leaving Here” s “To Love” kao meni jednu od najdražih. Zbog toga koliko se vrtila onako nekako usput i kako je na kraju završila s tom emocijom.
Što za vas ova cjelina predstavlja na osobnoj razini? S obzirom da kao kontrast stavljate dva pojma, što za vas znači ljubav?
Na “To Love” smo pričali o ljubavi na više načina i pokušali dohvatiti neke njene dubine, probleme i ljepote koje daje. Sa samim omotom smo pokušali prikazati iskrivljenu sliku i licemjernost društva prema ljubavi. Svima su puna usta obitelji, ali na konzervativan i patrijarhalan način. Dakle s uvjetovanom ljubavi. Sve se to na kraju preslikava i na društvo u kojem živimo. Obitelj bi trebala biti kao neka oaza ljubavi, međutim vrlo često ispada da sama obitelj tu istu ljubav gazi i sabotira, sputava da se razvije u svojoj punoj ljepoti. Ljubav je sloboda, progres, neuvjetovanost, tolerancija, nešto bez zagrada i definicija. Prečesto se ljubav prema nekomu ili nečemu prikazuje mržnjom prema nečemu ili nekom drugom. Tipa ja volim ovo tako što ne volim ono.
Načula sam kako će “To Hold” krasiti nešto laganije pjesme, no ipak zahtjevnije i drugačije. Što nam još možete reći o tim novim pjesmama koje još nismo imali prilike čuti? Kakvu priču pričaju?
Krivo si načula. Puno laganijih pjesama je stavljeno na “To Love” dok će “To Hold” krasiti malo življe stvari. Tako smo i zvukom, tempom i samim filingom odvojili te dvije cjeline. A i tekst će odraditi svoje.
Kako je izgledao vaš kreativni proces i rad u studiju i je li bilo teže raditi na drugom mini-albumu u usporedbi s prvim? Također, imate li već neku uhodanu šprancu koje se držite kada radite na novom materijalu ili se vodite spontanošću?
Pa ne bih baš rekao da je teško raditi ono šta voliš, ma koliko nekad izgledalo da je teško. Svaki odlazak u studio je priča za sebe i uvijek kreneš s jednom idejom, a završi potpuno drugačije. To je ta divota šta je taj organizam stalno živ i konstantno te iznenađuje. Jako volimo spontanost. Sve pjesme nastaju na taj način. Ako se naježiš onda si na pravom putu. Nema tu ono to mora biti tako i tako i treba nam nešto ovako, jednostavno radimo i pustimo pjesmama da same kažu kako žele zvučati. One nas vode. Često je prisutan osjećaj da nisi napravio nego pronašao pjesmu.
Osim jednog starijeg suradnika, na nadolazećem izdanju okupili ste i neka nova imena? Jeste li uvrstili nešto novo po pitanju instrumenata?
Novo je da je s nama sad Hrvoje Šćulac, klavijaturista iz grupe Quasarr. Oni su već neko vrijeme u stand by poziciji, a nama je trebao netko za sve te aranžmane u liveu. Kako smo uz svirke radili na novom materijalu, logično je bilo da se i on uključi u kreativni rad, što se pokazalo kao pun pogodak. On radi svoje čarolije koje nama super pašu u našu energiju.
Iza vas je i bogata koncertna godina koju ste pojačali i sa skorašnjim dvostrukim koncertom u Saxu. Kakva vi iskustva imate s ovogodišnjim nastupima i kako ste zamislili večer u Saxu?
Ova godina nam je stvarno prošla predivno. Svaka je sve bolja, valjda će se tako i nastaviti. Imamo još puno toga za reći i napraviti. Koncertima u Saxu na neki način zaključujemo ovaj period s “To Love” jer malo zatim izlazi “To Hold” koji će imati kasnije svoju promociju i još masu stvari koju ćemo napraviti u sklopu toga. No o tom potom. U Saxu ćemo sigurno odsvirati komadić novog materijala.
Kako se sada osjećate s toliko velikom hordom fanova koji vas redovito posjećuju na svakom koncertu? Konkretnije, unatoč iskustvu, osjećate li svojevrsni pritisak nego u počecima kada ste kretali, primjerice prilikom tako velikih nastupa kao što je sviranje prije The Killersa na Exitu? Čini mi se da je to ipak bio vaš nastup pred najvećim brojem publike…
Pa cijela ta priča se od početka odvija u super smjeru i naravno da je super vidjeti da toliko ljudi prati tvoj rad i da im prenosiš tu neku svoju energiju, da ti vjeruju. A pritisak osjećaš uvijek jer se trudiš da ponudiš najbolje šta možeš u tom trenutku, bilo to na velikom festivalu ili u malom klubu. Nastup prije The Killersa može ući u naše memoare sa svime što se događalo prije, za vrijeme i poslije nastupa. Super iskustvo. Velika je to stvar.
Po pitanju nove glazbe u regiji, jeste li malo i sami zagrebali po površini? Što je vama u posljednje vrijeme interesantno od novijih imena na regionalnoj sceni?
Joj slabi smo u zadnje vrijeme s time da pratimo šta se događa na sceni. Jako smo zaokupljeni privatnim i poslovnim obavezama tako da svo slobodno vrijeme posvetiš da radiš svoju glazbu. Ali meni je super ovo što rade Boris Štok i Maja Posavec.
Ziro nas je fascinirao svojim crvenim cipelama koje pamtimo s nastupa i iz spotova. Koju tajnu one kriju? Što će se dogoditi kada se raspadnu? 🙂
Svemir će se urušiti sam u sebe… 🙂
