Kiše Seattlea obojile su zvuk grungea. Automobilska industrija i asfalt Detroita uklesao se u njegovu zvučnu sliku. Mulj Mississipija ostavio je svoj utjecaj na glazbenom izražaju njegovih žitelji.
Geografsko podrijetlo, izgleda, ima svoj zvuk koji se kanalizira u instrumentima njegovih glazbenika te izlazi vani u obliku finih muzičkih produkata. Calexico je sastav koji dolazi iz američke države Arizona. Zanimljiv geografski položaj utjecao je na njihovo zvukovlje, jer u Arizoni pušu vjetrovi koji sobom donose latinoameričke ritmove i country, jazz i rock. Taj vjetar vezao je svojim gitarističkim žicama Joey Burns; u svoj bubanj ga je ubacio John Convertino. Njih dvojica čine kreativnu jezgru Calexica, jednog od najzanimljivih bendova današnjice. Prije nekoliko dana oni su nastupili u Šibeniku u sklopu festivala Terraneo.
Terraneo se održava povrh Šibenika, na području dalmatinskog krša. Pustinja Arizone i škrta vegetacija krša dijele neke sličnosti: dok tamo rastu kaktusi, ovdje rastu smreke. “Živim tamo dolje gdje zmije i škorpioni plaze” pjeva Burns u jednoj od njihovih najpoznatijih pjesama. Kao da opisuje okolicu Šibenika. Surov život, slaba vegetacija, žestoko sunce i manjak vode nalazimo i tamo i ovdje. Velika kompatibilnost prostora obećavala je da će glazba Calexica na Terraneu dobro odjekivati. Tako je i bilo. 
Terraneo je bio njihov četvrti nastup u Hrvatskoj. Dva klupska nastupa održana u zagrebačkom Pauku bila su apsolutno fantastična. Svaki na svoj način poseban, s drukčijim zvukom i glazbenim pristupom, dobro su prodrmali navedenu dvoranu. No, nastup na Terraneu je zahtijevao drugačiji pristup: svira se pred otvorenim prostorom, ispod zvjezdanog neba; zvuk se rasipa po krševitoj okolici, vjetar ga raznosi na sve strane… Stoga je bend krenuo žestoko. Na pozornici ih se moglo vidjeti dvadesetak minuta prije nastupa kako se uštimavaju pušući u trube, okidajući žice, udarajući bubnjeve… Convertino iza osnovnog seta bubnjeva, majstorska brass i percussion sekcija, te Burns sa svega tri gitare pokazali su da nije potrebno mnogo da se stvori veličanstven zvuk.
Kad je početna “Epic” krenula zazvučalo je to silovito. Slijedile su genijalne “Splitter” i “Dead Moon”. “Inspiracion” je drmala u zavodljivom plesnom ritmu. Njezina priča o bivšim ljubavnicima koji se sada gledaju nekim drugim očima ofarbala je vrelu dalmatinsku noć sjetom i tugom. 
Burns je nastupao poput svojevrsnog dirigenta, trzajući gitarističke žice nemilosrdno, okrećući se prema članovima benda i uspješno navigirajući kroz noć. Na jednoj akustičnoj gitari je trzanjem izdubio još jedan otvor koji sad zjapi podsjećajući na onu famoznu gitaru Willie Nelsona. Vjetar je nosio dimnu zavjesu po pozornici dok je bend svirao. Njihova glazba je još jednom zazvučala poput “soundtracka koji traži svoj film”, kako je netko jednom rekao. “Guero Canelo” i još nekolicina pjesama i nastup je završio. Duboki naklon prema publici i kraj. 
Nekoliko sati prije koncerta našao sam se s Joeyem Burnsom kako bi smo popričali o nekim bitnim temama i osobama, poput pristupa Dylanovim prepjevima, Samu Peckinpahu i Howeu Gelbu. Razgovor slijedi…
Večeras nastupate četvrti put u Hrvatskoj. Postoji li neki poseban razlog tolikom broju gostovanja?
Izgradili smo odlična poznanstva ovdje svirajući u Zagrebu gdje su nastupi bili fanstastični. Uvijek je bilo nešto posebno. Na turneji smo svirali svaki dan u drugom gradu i na drukčijem mjestu, ali nastupanje pred ovakvom publikom bio je uistinu dobar osjećaj. Osjećali smo da se povezujemo na višoj razini, te smo to htjeli nastaviti. Također smo imali veliku sreću da nas je ovdje promovirao odličan lokalni promotor koji je dobar lik i dobar prijatelj. Ostali smo u vezi jer on razumije nas i ostale bendove koje promovira, a razumije i publiku. Kad nam je javio za ovaj festival, zvučalo je to poput sna: izležavanje na plaži i sviranje sa ostalim odličnim bendovima.
Inspirira vas Arizona, odakle potječete. Inspiriraju li vas i ostale lokacije koje posjećujete na turnejama?
Definitivno. Pogotovo u sezoni festivala, kad čujemo različite bendove iz različitih zemalja. Sad je naše vrijeme da budemo otvoreni, te da poput spužve upijamo nove odgovore i utjecaje. Sviđa mi se opuštena priroda ljeta, i razmišljam o tome gdje idem, o pićima i hrani koju konzumiram na tom putu. Razmišljam o vinima koja pijem…
Jučer ste u Beogradu dobili neka vina na poklon.
Da, tako je. Također razmišljam o tome gdje se trenutačno nalazim. Naime, otac sam dvije dvogodišnje blizanke… Tako da razmišljam o tom životnom luku, o bendu u kojem sam svirao i o tome gdje idem s njim.
Svirali ste na raznim festivalima, od Bonnarooa i All Tommorow Parties do Terranea večeras. Preferirate li više klupske koncerte ili festivalske?
Volim ih sve, jer su svi jako važni. Da isključivo radimo klubove ili festivale bilo bi dosadno. Taj isti pristup zadržavam i prilikom pristupa glazbi, jer ne sviram jedino glazbu Calexica, već surađujem i s drugim umjetnicima i pišem glazbu za filmove. Općenito volim različitost, volim jesti raznu hranu i piti različita vina. Dobro je fokusirati se na koncert Calexica jer imaš više vremena za posvetiti se produkciji zvuka, rasvjeti… Ali istovremeno, izvoditi te pjesme pred velikim brojem ljudi dobar je osjećaj. Mislim da naša glazba vrlo dobro zvuči kad se izvodi na otvorenom.
Koliko je Howe Gelb utjecao na vas?
On je u našim počecima bio velik utjecaj, dok smo John i ja još svirali kao ritam sekcija. Utjecao je na našu indie improvizaciju: John je jazz bubnjar, ja sam odrastao svirajući jazz, garažni rock, free jazz i klasiku u Kaliforniji. Mislim da smo se svi na taj način identificirali s njim. I još uvijek, kad uhvatimo priliku, volimo s njim svirati. Ali također nam je drago što možemo pisati vlastite pjesme.
Kad ste osjetili da možete otići od njega i početi stvarati vlastitu glazbu?
Nismo mi nikad željeli prekinuti suradnju s njim, ali mislim da je njemu dosadilo čekati nas. Tako da smo počeli samostalno nastupati i sami plaćati stanarinu, jer John je već tada imao djecu. Tako da je posebno za Johna bilo jako važno da počne samostalno zarađivati i doma donositi novac.
Na soundtracku filma “I’m Not There” zastupljeni ste s pet pjesama, te surađujete s Willijem Nelsonom, Iron & Wine, Rogerom McGuinnom, Charlotte Gainsburg i Jimom Jamesom. Mislim da su te prerade genijalne. Stoga, kako pristupiti obradi pjesme Boba Dylana? Ispod prividne jednostavnosti krije se složenost.
Moraš pjesmu učiniti svojom i ignorirati ono što je prethodno bilo napravljeno. A Dylan piše takav klasičan materijal kakvog je lako učiniti svojim. Trebaš promijeniti originalni ključ izvođenja, promijeniti tempo, i to je dobar početak. Mislim da je u osnovi dobrog ‘covera’ razumijevanje spisateljskog umijeća. Pjesma s Jimom Jamesom “Goin’ To Acapulco” je bila pisana isključivo za potrebe filma. Pristupio nam je redatelj Todd Haynes i objasnio nam što želi.
Koja je razlika između pisanja glazbe za filmove poput “The Guarda” ili “Chica” i snimanja studijskih albuma Calexica?
Tada radiš s redateljem, a film je njegovo dijete, on vozi autobus i sjedi iza volana. U slučaju “The Guarda” svi su bili vrlo otvoreni. Radatelj John McDonagh samo je u vezi nekoliko pjesama imao izričite zahtjeve, dok se sa svim ostalim slagao. Kod “Chica” smo od redatelja dobivali ‘feedback’ u vezi svake pjesme koju bi mu poslali. No i to je bilo izvrsno, jer sam naučio mnogo.
Pjesma “Para” s vašeg posljednjeg albuma “Algiers” inspirirana je filmom “Tree Of Life” Terrencea Malicka?
Da. Sve pjesme imaju mnogo utjecaja i teško je izdvojiti samo jedan. John je napisao riječi za pjesmu “Para”.
S kojim redateljem biste voljeli surađivati?
S Davidom Lynchem. To bi bilo jako uzbudljivo jer on toliko riskira. U njegovom djelu mi se sviđa prostor i nezaboravna ljepota. Također, njegovo djelo je vrlo suptilno, i mislim da bi se tu naša glazba i njegove slike uistinu dobro slagali.
Pjesma “The Ballad Of Cable Hogue” nazvana je prema filmu Sama Peckinpaha za koji kažu da je njegov najosobniji film. Da možete birati, za koji njegov film bi voljeli napisati glazbu?
Mislim da bi pisanje soundtracka za “Divlju hordu” bilo nešto nečuveno i ludo. Napravili bi nešto super-distorzirano te bi razvalili cijelu stvar. To bi bilo jako zabavno. Ali “Divlja horda” je prilično mračna u usporedbi s “The Ballad Of Cable Hogue”. Vidim zašto je to njegov najosobniji film. Pričao sam s pjevačicom Marianne Dissard koja mi je kazala da je gledala film “The Ballad Of Cable Hogue”, a ja sam odmah zaključio da je to odličan naziv za pjesmu. Mislio sam da trebamo napraviti duet u stilu Sergea Gainsbourga i Nancy Sinatre. Tu je sve krenulo, od razgovora s prijateljicom preko telefona.
Odakle je došla ideja za izdavanje ‘Tour Only’ albuma koje prodajete samo na koncertima?
Ona nam je sinula 1998. dok smo nastupali kao predgrupa bendu Dirty Three po Sjevernoj Americi. Pomislio sam da bi bilo izvrsno obožavateljima dati nešto posebno, što do sada još nije izdano. Također, na tim pločama snimamo nešto eksperimentalniju glazbu koja nema nikakvih dodirnih točaka s diskografskim kućama i njihovim pravilima. Glazba tamo je slobodna. Može biti totalna buka ili tišina, možemo raditi što god poželimo. Možemo na te ploče staviti studijske snimke, improvizacije, jazz, eksperimentalnu glazbu, skice, žive snimke… bilo što. Za mene je to prilika za istraživanje.
