Jedna od najzanimljivijih pojava na njemačkoj death metal sceni, Disbelief, bend je s gotovo dvadeset godina ‘staža’ iza sebe. Ono što Disbelief čini zanimljivim i unikatnim je njegov zvuk, koji predstavlja pravo osvježenje na sceni, koja je ponekad samo nepregledno more sličnih bendova.
Disbelief nesumnjivo nije ničija kopija, već bend čiji članovi, na samo njima svojstven način, kombiniraju široku lepezu elemenata, pišući time recept za brutalni, ‘teški’ death metal zvuk, koji bi se u konačnici mogao okarakterizirati, kako su jednom izjavili sami članovi benda, kao sludge metal (eng. sludge – mulj).
Unatoč malo nastupa u inozemstvu, ime Disbelief se ipak uspjelo proširiti izvan granica domovine, a hrvatskoj su publici, osim po albumima, poznati zahvaljujući i odličnom, energičnom koncertu, održanom u lipnju 2008. godine u sklopu osječkog UrbanFesta.
Noseći svoj prvi, možda ne i zadnji, hrvatski nastup u lijepom sjećanju, Disbeliefov vokal Karsten ‘Jagger’ Jäger i basist Jochen ‘Joe’ Trunk, osvrnuli su se na karijeru benda, najavivši pritom i novi album.
Disbelief, na žalost, još uvijek nije ‘razvikano’ ime među hrvatskim metalcima. Možeš li ukratko predstaviti bend i reći nešto o vašim počecima?
Jagger: Počeli smo kao bend inspiriran izvođačima kao što su, primjerice, Slayer, Obituary i Death. Prve četiri godine svirali smo bez basist, jer se tada na njemačkoj sceni teško mogao naći kvalitetan glazbenik. Ipak, uspjeli smo to riješiti. Priključio nam se Joe, koji je za mene jedan od najboljih basist koje sam ikada čuo.
Tada smo iza sebe imali tri demo-vrpce, a uslijedile su još dvije, prije nego što smo 1997. godine snimili prvi album. Do sada smo objavili sedam albuma, od kojih je, još uvijek aktualan, “Navigator”, objavljen u ožujku prošle godine.
Bend je osnovan 1990. godine. Vidiš li ikakve razlike između metal scene tada i danas?
Jagger: Po mom mišljenju jedna od razlika je što su metalci prije imali dužu kosu nego danas (smijeh)! Ne znam zašto, ali tako je. Za mene je normalno imati dugu kosu ako si fan ili izvođač metal glazbe. Iako to nije i pravilo, dio je neke vrste ‘metal feelinga’.
Disbelief je na početku karijere više pozornosti posvećivao melodičnosti, no zadnja tri albuma su čista brutalnost. Kako se vaš zvuk razvijao od početaka do danas?
Joe: Melodija je još uvijek važan element našega zvuka, pokušavamo je kombinirati s brutalnošću. Nekad je to više, a nekad manje izraženo, a svakako si u pravu kad kažeš da je brutalnost prevladala na zadnja tri albuma.
Kako bi zapravo opisao vaš zvuk? Rekla bih da je riječ o death metal fuziji s mnogo primjesa. Dobro opisano?
Jagger: Da, slažem se! Naš stil nije lako opisati. Možemo se nazvati death metal bendom najviše zbog mog vokala, no instrumentalni aranžmani nisu uvijek tipični death, zbog našeg širokoumnog songwritera Joea. Rekao bih i da zvuk bubnjeva nije tipičan za death, i te dvije činjenice najviše definiraju naš stil.
S obzirom na specifičnost vašeg zvuka, koje izvođače biste naveli kao glazbene uzore?
Jagger: To su u prvom redu Slayer i Bolt Thrower. Oduvijek smo bili impresionirani njihovim zvukom koji je ostao beskompromisan tijekom tolikih godina!
Kao pjevač, uvijek sam se trudio spojiti vokal Chucka Schuldinera (Death), Martina van Drunnena (Pestilence, Hail of Bullets), Jeffa Beccere (Possessed), Dona Dotya (Dark Angel) i Johna Tardya (Obituary). Rezultat je, kako kažemo mi iz benda, ‘a bastard voice’.
Vaš najpoznatiji album “66 Sick” (2005.) jedini je izašao za Nuclear Blast, nakon čega ste se opet vratili Massacre Recordsu. U čemu je bio problem s NB?
Joe: NB je imao nešto jaču promociju no Massacre Records, što nam je dosta pomoglo. Tada smo odradili zbilja mnogo intervjua, no smatram da je NB mogao i trebao učiniti puno više. Činjenica kako su live-nastupi najbolja promocija njima kao da nije bila bitna.
Jagger: Iskustva s NB-om s jedne su nam strane pomogla, no s druge, suradnja s njima bila je razočaranje. “66 Sick” naše je najprodavanije izdanje, no NB svejedno nije vjerovao u nas i činjenicu da su nas bez riječi ‘šutnuli’ nakon jednog albuma nazvao bih – obmanom.
U skoro dvadeset godina karijere svirali ste s velikim imenima kakva su Slayer, Overkill, Voivod, Six Feet Under, Grave… To je veliki uspjeh za vas. Jeste li očekivali tako nešto na početku karijere i kako sve to doživljavate danas?
Jagger: Pa, da mi je netko rekao da ću svirati s tim bendovima u vrijeme kad smo osnovali bend, svi bismo ga smatrali ludim. Osim nastupa koje si navela, odlična su nam iskustva svirke s Death Angel, Anthrax, Crowbar, Sepultura.
U početku, naravno, na ljude koji sviraju u tvojim najdražim bendovima gledaš s nekom vrstom strahopoštovanja, ali tijekom godina se navikneš i počneš ih smatrati iskusnijim kolegama od kojih možeš puno naučiti.
Koliko je, prema tvom mišljenju, Disbelief uspješan?
Joe: Naši se albumi ne prodaju u nekim fantastičnim nakladama, no na njemačkoj sceni imamo izvjestan status. Bez obzira vole li domaći fanovi našu glazbu ili ne, poštuju nas zbog dosta dugog puta koji smo prošli.
No u ostalim europskim zemljama, a SAD da ni ne spominjem, još se uvijek moramo afirmirati. Imali smo zbilja malo koncerata u inozemstvu i to je jedina stvar u našoj karijeri zbog koje žalim.
Kad smo već kod koncerata u inozemstvu, kakva su vam sjećanja na koncert u Osijeku? Bilo je očito kako nije mnogo ljudi čulo za vas, no vjerujem da ste to i očekivali.
Jagger: Da, u pravu si. Nije imalo smisla očekivati hrpu fanova. Zapravo, kad prvi puta sviraš u nekoj zemlji, a iza sebe nemaš dobru promociju, osjećaš se tako malim i neznatnim. Ipak, primijetio sam kako je bilo ljudi koji su čuli za nas i koji prate naš rade više godina.
Da, pouzdano znam kako je nekoliko ljudi, uključujući mene, čulo za vas prije par godina, i to preko njemačke televizije.
Jagger: Ajoj, strašno, upravo o tome govorim – metalci u Hrvatskoj ili nekoj drugoj zemlji nemaju baš neke izglede da će čuti za nas, osim recimo preko njemačkih medija u kojima se tu i tamo pojavljujemo. Ok, danas postoji i internet, ali svejedno je ogromna većina naših fanova iz Njemačke.
Da se vratim na osječki koncert. Bili smo presretni što smo dobili priliku svirati u tvojoj zemlji! Put do Osijeka bio je užasno dug i osjećao sam se kao da idem na ljetovanje, kao kad sam bio klinac i išao na more u Hrvatsku. Sada kada je koncert iza nas, siguran sam da će, ako opet dođemo u Hrvatsku, biti puno više ljudi koji prate rad Disbeliefa.
Postoje li pjesme koje su vam iz nekog razloga posebne?
Jagger: Svakako! “Misery” s albuma “Worst Enemy”, jer je ta pjesma bila početak novog poglavlja za Disbelief. Taj je album prvi objavljen za Massacre Records i u uvodnoj je pjesmi rođen tipičan Disbelief zvuk.
Zatim, pjesma “To the Sky”, jer je riječ o našem prvom videospotu, odnosno o jednom posve novom iskustvu.
Koliko vam je glazba važna u privatnom životu? Svirate li u još nekim bendovima?
Joe: Glazba je smisao mog života. S osam godina sam počeo svirati violinu, koja sam u četrnaestoj zamijenio bas-gitarom. Od tada sam svirao u raznim bendovima, dok se nisam 1995. godine pridružio Disbeliefu.
Dakle, iza mene je 27 godina života obilježenog glazbom. Mislim da je to puno, i tijekom toga vremena niti jednom se nisam odnosio prema glazbi kao prema hobiju.
Glazba se za mene pretvorila u umjetnost izražavanja i ne mogu zamisliti da jednoga dana zastanem i samom sebi kažem: ‘Ok, to je to, prestajem svirati i započinjem ‘običan’ život!’. Kao što vidiš, u potpunosti sam posvećem Disbeliefu, jer sam autor većine pjesama i uistinu nemam vremena za sviranje u još jednom bendu.
Jagger: Glazba mi je jako važna, između ostaloga i zato što služi kao ispušni ventil za bijes, mržnju i slične osjećaje koji te uništavaju ako ih držiš u sebi. Biti dio metal scene za mene znači biti slobodan, to je jednostavno moj način života.
Svirati u bendu je kao biti u sportskoj ekipi u kojoj svi međusobno surađuju kako bi postigli maksimalne rezultate. Općenito, mislim kako je jedna od najvažnijih stvari u životu imati nešto što te u potpunosti ispunjava.
Ako pronađem glazbenike sa sličnim afinitetima, volio bih napraviti i bend koji bi svirao ‘old school’ death metal, kakav je bio na samom početku. Do tada, svu svoju snagu ulažem u Disbelief.
Što Disbelief planira raditi tijekom 2009. godine?
Jagger: Oh, vjerujem da će nova godina biti jako uzbudljiva. Već par mjeseci radimo na pjesmama za novi album. Svakako nam je cilj dovesti Disbeliefov zvuk na još viši nivo i, naravno, što više proširiti naše ime izvan Njemačke.
Radni naslov novog albuma je “Protected Hell”, a na tržištu bi se trebao pojaviti krajem travnja 2009. Nakon toga slijedi turneja, što će uključivati i neke festivale.
