Jim Gordon jedan je od najboljih bubnjara šezdesetih i sedamdesetih godina prošlog stoljeća. Međutim, rock’n’roll ludilo zamijenilo je – kako bi to rekao njemački psihijatar Emil Kraepelin – ‘mladenačko ludilo’, pa je Gordonov život 3. lipnja 1983. krenuo u posve drugom smjeru.
Do tog je dana Gordon slovio za jednog od najuglednijih i najcjenjenijih studijskih profesionalaca, za jednog od onih neopjevanih plaćenika koji nisu svirali samo za plaću. Prije nego što će postati dio losanđeleske glazbene elite, još je kao tinejdžer brusio zanat s The Everly Brothers. Svirao je i na “Pet Sounds” The Beach Boysa, “Wichiti Lineman” Glena Campbella, na albumima grupe The Monkees, a pogledamo li sedamdesete – tek tada ćemo ostati impresionirani.
S Ericom Claptonom supotpisuje “Laylu”; “All Things Must Pass” Georgea Harrisona, “Mad Dogs & Englishmen” Joea Cockera, “Imagine” Johna Lennona, “Alice Cooper Goes to Hell” Alicea Coopera samo su neki od kultnih albuma na kojima je svirao.
Jackson Browne, The Byrds, The Carpenters, Crosby Stills & Nash, Neil Diamond Art Garfunkel, John Lee Hooker, Dr. John, BB King, Mason Williams, Randy Newman, Harry Nilsson, Steely Dan, Tom Petty and the Heartbreakers, Tom Waits, Frank Zappa i mnogi drugi računali su na njegove palice, što u studiju što uživo.
Na prijelazu sedamdesetih u osamdesete bio je čest gost raznih klinika za odvikavanje, no uz alkohol i narkotike najviše se želio riješiti ‘glasova koje je čuo u glavi’; glas koji ga je najviše mučio bio je onaj njegove majke, Ose Marie Gordon. Kako je vrijeme prolazilo, povremene psihoze i halucinacije postajale su sve češće i izraženije da bi kulminirale tog 3. lipnja 1983. godine kada se odvezao u dom tada 72-godišnje Ose Marie. Udario ju je čekićem u glavu i nasmrt izbo nožem.
Shizofrenija mu je dijagnosticirana tek po uhićenju, godinu dana kasnije sud ga je osudio na doživotni zatvor. Zahtjev za puštanjem na slobodu odbijen mu je 1992., 2005., a 2014. nije se ni pojavio na saslušanju. Iduća ga procjena očekuje nagodinu, a dotad zatvorsku kaznu služi u Kaliforniji i, kako kažu vlasti, ‘prestane li uzimati lijekove, opasnost je za sebe i za društvo‘.
“Kada se prisjećam zločina, izgleda mi kao san. Sjećam se svega što se dogodilo u tom vremenu i prostoru, ali ja kao da sam bio u drugom, kao da sam bio odijeljen, nije izgledalo kao da je stvarno…” rekao je Jim Gordon u intervjuu iz 1994. godine.
