Jelena Radan: “Sjetiš se kakav si bio pa se opet vratiš sebi”

4049

Jelena Radan odavno je poznato ime na domaćoj glazbenoj sceni, s bogato ispunjenom karijerom. Njen život je prožet glazbom, od mjuzikla, pop-rocka, sve do fada, a avanture kroz razne žanrove bile su dovoljne da njena glazba dođe do šire publike.

Od početnih pop-rock koraka Jelena je došla do fada, koji je iz ove perspektive ozbiljniji izlet u jedan novi svijet glazbe. Fado, portugalska glazba tužne i nostalgične melodije, upravo je ono po čemu je publika najviše prepoznaje.

Nedavno je izašao Jelenin novi, dosad najzreliji, album pod nazivom “Voyage“, koji rečenicom koja se nalazi na kutiji ‘putovanje do sebe i natrag’ dovoljno govori o tome što se na albumu može očekivati. Jelenina igra žanrova, okupljanje dobre ekipe pridonijelo je da ovaj, na neki način autobiografski album osvoji ljubitelje glazbe koju Jelena njeguje.Na albumu se nalaze tekstovi na engleskom, francuskom, portugalskom i hrvatskom. Sam paket albuma u sebi osim CD-a sadrži i razglednice s tekstovima iz dalekih krajeva koje mogu doći do bilo koje adrese i obradovati, ali osim toga i biti svojevrsna posveta, nekoj dragoj osobi.

O novom albumu, fadu, i još ponečem… Jelena Radan.

Zašto “Voyage” za naziv albuma?
Dugo sam razmišljala o nazivu albuma. Kako je kod mene sve neka potraga, kao i potraga za fadom, i kako volim osjećaj putovanja, jednostavno volim proces pronalaženja i traganja koliko god to zvučalo nesigurno ili kao da si cijelo vrijeme u nekom traganju, zapravo sam prihvatila taj svoj identitet, pa tako odredila i sam naziv albuma. I cilj mi je isto važan u smislu da je divan osjećaj što sad album držim u ruci, jer da smo sve to radili i nije izašao album, naravno da bi nešto nedostajalo. Album se inače stvarao četiri, pet godina.

Zašto je bio potreban toliko dug vremenski period?

Najviše zbog mene, zbog toga što sam si dopustila da budem baš to, da istražujem i tragam za onima koji će na kraju i biti na albumu. Obratila sam se tolikim ljudima u samim počecima i bilo je najteže tim dragim ljudima reći hvala vam, ali jednostavno to nije to. Najveća moja zrelost se pokazala u tome da sam znala osjetiti što ne, možda u tom trenutku nisam znala što da, ali sam osjetila što ne. Nakon dva albuma koji su bili pop-rock izričaj, došao je red na ovakav koji me cijelu obuhvaća. Ja sam interpret i pjevač, i konstantno sam htjela emociju, priču, neki bendovski pristup. Moji glazbenici nisu negdje otraga, nisu bend koji se nekako zove, nego smo zajedno ovdje i svi pletemo tu mrežu. To su individulaci, ljudi s imenom i prezimenom, glazbenici iz različitih miljea. Kako s Meri i Anitom već nekoliko godina surađujem, one su mi tada već napisale nekoliko pjesama, a imamo i koncertni program zajedno, pa smo i po pitanju ovog albuma odlučile krenuti zajedno. Meri i Anita su dosta zatvorene u smislu da su izuzetno koncentrirane na stvaranje svojih albuma (iako sada rade i za kazalište, te trenutno jedan album za djecu), i u pravilu pišu samo sebi, a ja sam kod njih pronašla neku uzbudljivost koju sam htjela. Htjela sam zaokružiti našu suradnju i pjesma po pjesma je nastala. One su me pozvale i odsvirale mi ih na gitari, Meri ih je otpjevala, a Anita svirala i pjevala i tako je krenulo. Bilo je savršeno i te mi snimke znače kao i ove završene. Tako da mi je cijeli ovaj period stvaranja album podijeljen u nekoliko faza, bile su tuiI glazbenice iz Osijeka s kojima su se napravile prve info snimke na klaviru, Ana Stanković i PiroškaHegy na violini. Tu smo postavili temelj i shvatili da pjesme funkcioniraju. Odlučili smo da će biti minimalistično napravljene i tada čak nismo razmišljali o bendu. Za produkciju smo se tada bili obratili Janezu Križaju. Da, obišli smo zaista dosta ljudi.Album je zapravo sniman na više lokacija, u Sloveniji, Zagrebu, Puli…
Sniman je u Novom Mestu u Sloveniji, u Zagrebu kod Pavla i Jure iz Svadbasa, u Vidovićevom studiju Moriss, a u Puli smo bili kod Edija Cukerića, producenta albuma, dolje u studiju Partyzan. Tamo su bile pripreme i neki prvi razgovori, preslušavanja. Ali prije studija i izbora producenta sam naslutila ove glazbenike koji su sad tu i poželjela sam s njima svirati. Imali smo prve probe, imali smo čak koncerte prije da vidimo kako ljudi reagiraju na pjesme. Pjesme su bile na različitim jezicima da osjetim kako to funkcionira i onda sam prije dvije godine i više u razgovoru s Pavlom i Jurom čula za Edija Cukerića, oni su mi ga predložili.

Koliko je Edi imao prste u krajnjem produktu i obliku svega što se nalazi na albumu? Koliko je on zapravo pomogao dati obol albumu?
Od samog početka pa do kraja smo bile nas tri, a ljudi su se izmjenjivali. Kad je došao Edi, on je inače nekako između nonšalantnog tipa i čovjeka kojem vjeruješ da u rukama drži sve konce. Bila sam u poziciji da budem dijelom svega, svake faze, i zajedno smo išli u studio kad se snimalo i na miks. Osjećala sam veliko povjerenje prema svemu, a i ne možeš okupiti ljude da u pet dana napravite sve jer se posao razvuče, a uvijek ostane još nešto. Edi bi dolazio i putovao u Zagreb, pa bi mi putovali u Novo Mesto, i Edi je shvatio ono što želim, a to je spojiti ovu vrstu glazbenika i način na koji oni sviraju s autorstkim rukopisom Meri i Anite, mojom interpretacijom, onime što sam bila i mojim utjecajima. Puno smo pričali i shvatio je da cijela priča mora zadržati ono organsko. Jako je oplemenio zvuk i odredio neke važne ideje i pristupe.

Muziku podržava

Koliko ste se odmaknuli od aranžmana Anite i Meri? Jeste li se i dalje držali tog akustičnog kostura i aranžmana ili ste sve preokrenuli naglavačke?
Pa nekako nemam osjećaj da je išlo sve naglavačke, a i o svakoj pjesmi bi trebalo pričati zasebno. Neke pjesme su i Anitinim i Merinim idejama na samom početku utvrdile smjer, a neke su doživjele svoje preobrazbe. Kao što sam negdje već rekla, svaka pjesma je tvrdoglavo zadržala nešto svoje, iako je sve dio jedne cjeline. Bojali smo se da će sve zvučati vrlo slično, a to se nije deogodilo. Edijeva ideja je bila da pozovemo Cinkuše, i oni su dali neku svoju priču u pjesmama “Zagreb izlazi na ocean” i “Love Test Dummies”. “O canto de lemanja” je iz predstave “Femme Fadal”, gitarski aranžman je napravio Pedro Abreu i to je odlično napravio, a ostale pjesme su se stvarale od prvih Anitinih i Merinih zamisli na gitari, pa preko ideja na aranžmanima ‘osječkog perioda’ koji sam spomenula. Pa preko prvih proba mog benda se to sve još nadogradilo. Edi je dolazio na probe, odlučivalo se za pjesmu po pjesmu što će biti sve u njoj. Otišli smo u glazbenu školu u Novom Mestu, udaraljkaš je snimio marimbe, ksilofone, sve moguće udaraljke i sve se polako začinjavalo. Od početka je bila želja da se bendovski pristupi glazbi, a da bude ukusno sa svim onim naknadno smišljenim i snimljenim. Dosta se u zadnjoj fazi pročišćavalo. Došao je onda i Aljoša Šerić, i svi se još dodatno isprepleli i postali su jedno tkivo, i ono što je došlo u zadnji tren nije značilo da je manje vrijedno od onoga što je došlo na početku. Edi je uspio spojiti sve nas i u odlukama smo bile nas tri uvijek tu. Anita ima jako dobrih aranžmanskih ideja i puno smo stvari zajedno filtrirali, ali je Edi bio tu s nekim svojim idejama kao što su Cinkuši recimo. Dokazalo se ono što se i pokazalo, a to je koliko je važno da nađeš nekog tko ti odgovara. Zahvalna sam Pavli i Juri koji su mi preporučili Edija.

Na albumu je s tobom još surađivao Nenad Sinakuz iz East Rodea, tu je i Aljoša Šerić koji je osim pjesme “Blagoslov”, ako se ne varam po onome što sam čuo, još otpjevao i back vokale?
Otkrit ću ti sad, ne znam jesi li čuo za njega, ali Goran Bošković je zaslužan za te back vokale. On je iznimno talentiran čovjek, iz Đakova je, a radi i živi u Osijeku. Poznajemo se desetak godina i kad sam ga čula kako pjeva, zaključila sam da mi je jedan od najboljih muških vokala koje sam čula. Nadaren je i muzikalan, djeluje u grupi Fluentes, a napisao je pjesmu “Taking You Back”, jedinu pjesmu i glazbu koju Anita i Meri nisu napisale na albumu. Nenada je pozvao Edi i drago mi je što je uz Luku Žužića na trombonu i Ivana Arnolda na klaviru, kao gostujuće glazbenike, dao svoj doprinos ovom albumu.

Kako je došlo do suradnje tebe i Šerića na pjesmi “Blagoslov”?
Javila sam mu se, par godina mi je bio u glavi i sviđa mi se njegov način pisanja. Ima mi neku žensku ruku, da tako kažem. Da sam ja mogla napisati takav tekst, voljela bih da tako zvuči. Kad smo se našli, bio je jednostavan i brz, bez filozofije, a opet je čuo moju filozofiju. Nekako je pokupio taj moj senzibilitet, svidjele su mu se pjesme, to mi je bilo najvažnije, i dobio je veliko nadahnuće da ih napiše. Napisao je tri teksta, “Zagreb izlazi na ocean”, “Čudo” i “Blagoslov”. Kad mi je poslao info vokal za “Blagoslov”, rekla sam “A da ti to otpjevaš?” jer je na svoj način iznio svoj tekst. On je napisao pjesmu za mene, ali ju je pisao tako da čuješ da je to Aljoša. Pitala sam se kako ću ja njegov rukopis i pečat prenijeti. Bila sam čak za to da se uopće ne pojavim na pjesmi, pa smo smislili suradnju. Složili smo se glasovima i nekom poetikom, i bilo je lijepo.

Neke pjesme osim tekstualne varijante na hrvatskom imaju i svoju englesku verziju. Zašto je to tako?

Za neke pjesme, kako su i nastajale, odmah smo čuli da je to to na engleskom, da je nešto za otpjevati na francuskom, da će neka pjesma biti na hrvatskom, i nije bilo dvojezičnosti. Za neke pjesme bi mi bilo žao da se ne čuje kako su zazvučale na tim drugim jezicima. Ostalo je još tekstova, možda na nekoj kompilaciji objavimo te pjesme. “Love Test Dummies” je nastala na engleskom, pa je nisam htjela oštetiti, a “Zagreb izlazi na ocean” je Aljošin tekst. Najbolje od svega u ovoj četverojezičnosti albuma je što sam htjela pokazati zašto mene privlače jezici.

Koji je bio razlog da napraviš pjesme na svim tim jezicima?
Svaki jezik nosi svoju melodiju, vibraciju i zvuk. Svaki jezik mene tjera da pjevam na drugačiji način. Drugačije vibriraš i svaka pjesma zazvuči različito. Tako se i nekom više sviđa pjesma na engleskom, nekom na francuskom, a nekom na hrvatskom. I prije sam se doticala višejezičnosti, pa sam na prvom albumu imala pjesmu koju sam prepjevala na talijanski. Portugalski je tu zbog fada. Htjela sam na taj način uzvratiti fadu i Dejanu Trdaku s kojim radim na protugalskom i fadu. Francuski sam počela učiti u osnovnoj, pa srednjoj školi, a potom u Alliance Francaise u Splitu, a prije desetak godina sam se dotakla francuske šansone, i ove su pjesme zazvučale na francuskom bolje nego na bilo kojem drugom jeziku.

Album “Voyage” je spoj različitih utjecaja i stilova i nakon njegova preslušavanja može se reći da se osjeti osim akustične glazbe i šansona, fado koji njeguješ, a i na albumu se pojavljuje cijeli spektar glazbenika…
Iako je prvi dio završen i, kao, možemo odahnuti, zapravo tek sad kreće posao predstavljanja albuma. Osjećam veliku odgovornost i strah me ako nekog ne spomenem. Bez tih ljudi to ne bi bilo moguće. To je stvarno tako. Na albumu su radili Edi Cukerić, Meri i Anita, Goran Bošković, za francuske tekstove je zaslužan Robster Martin, prevoditelj i zaljubljenik u glazbu iz Splita, Meri Trošelj koja je napisala tekst za pjesmu “Sjeti me se ljube”, Ines Prajo i Arjana Kunštek tekst za “Voljet ću te sutra”, Aljoša Šerić, Cinkuši koji su prekrasni i divni, tako jednostavni i brzo smo napravili glazbu s njima. Ljudi koji su sa mnom u ovoj priči od prvih proba su Miroslav Navračić na harmonici, Emil Gabrić na violini, Ivan Gazibara na kontrabasu, Josip Konfic na bubnjevima, Tomi Novak na gitari. Zahvalna sam im na strpljenju. Slušali su mene i moje promjene, a ni oni nisu znali kako će priča završiti.

S kojim ti se glazbenim stilom bilo najbolje igrati dok si radila na albumu?
Pa nekako zapravo na svakoj pjesmi je bilo nešto privlačno. Kad smo imali prve probe i kad sam čula kako oni sviraju te pjesme, svatko sa svojom glazbenom prtljagom i utjecajima, moglo se ići i tako snimiti. Ali Edi Cukerić je to napravio radiofoničnije i zanimljivije, i uz sve zakone produkcije jednostavno raskošnije. Različiti su pristupi pjesmama. U pjesmi “O canto de lemanja” smo samo Pedro i ja, i čuje se njegova šuškava trenirka jer smo htjeli da se čuje zvuk sobe, pa nam se na pjesmi “The Device” pridružio Ivan Arnold na klaviru. Niti jedna pjesma nije pretrpana i to mi se sviđa. Kad smo u Novom Mestu snimali “Zagreb izlazi na ocean” došli su Cinikuši i dali još etna, Međimurja. Mene je to furalo na Rusiju i bila sam jedina koju je furalo na Rusiju zbog tih muških vokala, dok je neke vuklo na Havaje. Miroslavova harmonika mi je zapravo dijelom oduvijek nekako tu najprisutnija, još otkad sam gradila u sebi svoja razmišljanja koji bi mi instrument najbolje obojao cijelu priču. Kad bih trebala odabrati instrument da svira sam uz mene, to bi bila harmonika. Miroslav je nevjerojatan glazbenik, u njegovom sviranju si u Parizu, čuješ čardaš, romsku glazbu. Svi su svojom svirkom dali utjecaje i fuziju svega. Ta duša nekakva i emocija je najviše došla do mene kroz fado. Kroz fado sam najviše osjetila, jer fado nije glazba koja je samo tugaljiva kako ljudi misle. Zapravo sam kroz nju najviše naučila kako osjetiti glazbu i kad je na jednom instrumentu ili na šesnaest. To mi je savršeno nevažno. Uživam u marimbi koja se pojavi na pjesmi “Taking You Back”, uživam u charangu. Radili smo miks i slušaš cijelu sliku , a Edi pita jel’ se čuje onaj zvončič na taktu tom i tom. Svaki je detalj bio važan u cijeloj slici i to mi je drago.

Ono što dodatno krasi ovaj album je i njegov cijeli aranžman. U albumu se nalaze tekstovi pjesama, ali i razglednice unutar njega.

Poanta je u ovom zapravo kratkom intimnom tekstiću kroz koji sam tek naznačila izvor svog nadahnuća i strasti – sličice iz djetinjstva. Novinari često znaju postavljati pitanja oko intime, a najviše intime pružaš im upravo ovakvim albumom. Za vizualni identitet je zaslužan Boris Sekulić. Odlučili smo se za ilustracije, on je ručno ilustrirao cijelu priču, a Kreativne Ovčice su zaslužne za grafički dizajn. Ja sam opsjednuta putovanjem u prošlost, i zamišljam kao u nekom filmu kako bi bilo da se susretnem sa sobom kad sam imala deset ili dvanaest godina, što bi bilo da sam si poslala neko pismo, razglednicu s porukom, da vidim koliko sam slična i različita. S razlogom smo dali mogućnost interakcije jer nas ona zanima kod publike koja će album imati u ruci. Priča s razglednicama je takva da svaku razglednicu netko može poslati nekome, ako mu znači taj tekst koji piše na njoj. Napravili smo šarmantnu stvar, čini mi se.

Dakle ovaj album je ono što na njemu piše, ‘putovanje do sebe i natrag’?
Da, toliko je različitih faza života. Kao da sam skupila cijelu sebe na najbolji mogući način sa svim ljudima koji su radili ovo i vratila se do ovog trenutka kad pričamo. I koliko god pretenciozno zvuči taj naslov, vrlo je ranjivo sve to skupa i jednostavno, sjetiš se kakav si bio pa se opet vratiš sebi… I sjetim se da je jedna umjetnica znala reći da tu nesigurnost koju osjećaš treba čuvati jer ona znači da si otvoren, da nisi zatvoren, i da si sposoban čuti i vidjeti bolje…

Tvoj izlet u fado počinje 2005. kada si izbacila album “Moja potraga za fadom”. Kako si se odlučila početi raditi fado, ali i etno glazbu nakon svih onih početnih pop-rock koraka?
Nisam tip koji će kalkulirati, računati što bi bilo zanimljivo i atraktivno ljudima i što bi oni kupili od glazbe. To nije u mojoj glavi niti tako radim album. Zaljubila sam se u tu glazbu i kako sam interpret, moj nagon je taj da ako čujem nešto pokušavam to optjevati i vidjeti tko je to radio i što je to. U toj glazbi me privukla neka nostalgija i čežnja, veliki dio mene je baš to. Fado jest taj saudade, ta čežnja i nostalgija, i kao što se čovjek uhvati rješavanja križaljke tako sam ja počela slušati fado, prevoditi tekstove, učiti o fadu, družiti se s ljudima koji znaju i slušaju, okupila glazbenike oko sebe i poželjela sam to predstaviti ljudima. Dogodilo se da su ljudi zagrizli, bilo im je egzotično, bilo im je čudno, neka vrsta interesa je postojala i održali smo prekrasne koncerte i kroz fado sam jako puno naučila i nikad neću zažaliti što sam to napravila. Jedino nisam htjela napraviti studijski album.

Zašto?
Jer se radi o interpretaciji nečega već izvedenog, to nije glazba pisana za mene (sudbina je dovela do mene), nije nešto što bi trebalo ostaviti nekakav takav pečat. Jedino što je izašlo je DVD “Fado na Peristilu” i prvi live “Moja potraga za fadom” kao zabilježeni trenutak.

Koji su izvođači utjecali na tvoj način interpretacije fada?
Prva pjesma koju sam čula bila je Misia, “Danca de magoas”, ples tuge, i u taj fado sam se zaljubila iako ona nije predstavnica tradicionalnog fada. Privukao me fado Amalie Rodrigues koja je najvažnija i najpoznatija, Mariza koja je najpopularnija je pronijela fado u svijet u današnjim vremenima, pa Cristina Branco, i bilo je tu jako puno glazbe čak i izvođača koji su i nepoznati s obzirom da je fadista i kuahrica u nekoj taverni koja je skinula pregaču i počela pjevati. Ima puno ljudi kojima ne znaš imena, neki su ostali na nekim snimkama, poput mnogih gitarista. Zaljubila sam se u melodiju i tekstove, pogotovo one Fernanda Pessoe koji je pisao za mnoge fadiste.

Tvoji fado koncerti su zapravo bili minimalistički. Uz tebe nikad nije bilo puno glazbenika, obično bi uz tebe bio samo gitarist.
Sad u zadnje vrijeme je samnom taj gitarist. Bila su trojica, dvojica na gitari i basist. “Fado na Peristilu” je bio tako koncipiran da smo imali i udaraljke i mandolinu. Sad sviram s Pedrom koji ima osebujan način sviranja, on je s Madeire i on je jedini koji svojim porijeklom može potvrditi autentičnost fada. Minimalizam u fadu mi je čak nekako dobrodošao. Inače volim ogoliti cijelu priču. Volim se poigrati i s vizualnim identitetom svega. Sjećam se u jednom kazalištu smo bili Pedro i ja i rekla sam da se sve ostalo zacrni i da se samo snop svijetla spusti na nas dvoje. Nevjerojatno je koliko ti to pomogne jer je sve usmjereno na tebe, a u fadu je bitna ekspresija. Ako imaš petsto stvari okolo tvoja se ekspresija ne doživljava toliko, a ponekad znam i bez razglasa otpjevati pjesmu da bude baš kako se to i radi, makar se zagrebe glas ili se desi nešto nepredviđeno, dapače.

Jesi li ikada razmišljala da s fadom pokušaš napraviti izlet van granica Hrvatske?

Ne. Mislim, ja jesam ambiciozna, ali u jednom dijelu. Moja ambicija završava u trenutku kad bi to netko drugi trebao preuzeti da tako kažem. Mislim da postoji vrijeme za sve. Ne mogu ja naučiti o fadu sve u tako malo vremena. Ljudi su rođeni s time, natopljeni, i mislim da fado mogu pjevati i sa sedamdeset godina. Sad su me zvali s brazilskog radija, poslat ćemo im i ove nove pjesme. Voljela bih da koncertno živim fado i da kazališne predstave koje sam spominjala putuju, to da. Hoće li negdje moja interpretacija s ova dva albuma nešto ljudima značiti to ne znam, ali i dalje bih htjela koncertno izvoditi fado.

Ono što se može reći je da si sada u najzrelijoj fazi svog glazbenog rada. Nekako od pop-rocka, pa do fada došla si do ovoga što se može čuti na albumu “Voyage”. Je li tvoj prvi album nekako bio bitna stvar da se dogodi prekretnica i da počneš raditi ovo što radiš sada glazbeno?
Je, je, ponekad mogu reći sebi “Jesi trebala ovo napraviti?“, ali isto tako bez toga svega ovog ne bi bilo. To zvuči pomalo kao neko opravdanje, ali zaista ne bi. Kad se vratim unazad, imala sam sreću ili neko šesto čulo jer sam radila s ljudima koji su bili u toj vrsti glazbe jako dobri. Tako i u tom razdoblju kad sam radila kod mene se osjećala želja da zadirem puno šire od toga da dođem i otpjevam pjesmu. Voljela sam biti na snimanju kad se snima gitara iako je to producentu bilo neobično jer si pjevač, ali me zanimao cjelokupni paket. Negdje sam to uspjela napraviti, negdje ne, i nemam problem s tom različitošću i tim fazama u svom životu.

Ne žališ onda zbog toga što si počinjala s pop-rockom?
Nismo roboti, nismo unaprijed isplanirani i nemamo neki plan događanja. Zar nije divno ako čovjek uspije doći do nečega s vremenom? To je moje putovanje. Možeš nešto napraviti i naučiti i znaš što možeš nakon nekog procesa. Svjesna sam zrelosti koju sada imam. Četiri godine prije početka javnijeg bavljenja glazbom sam bila u mjuziklu i naučila sam što je solidarnost, što znači biti sa četrdeset ljudi na sceni i taj timski rad me privlačio. Moj prvi bend Faust je imao prvi koncert u Kulušiću. To ne znaju ljudi, znaju oni koji su bili sa mnom i to mi je razdoblje jako pomoglo jer smo počeli u garaži što netko ne može zamisliti jer sam kasnije pjevala na festivalima, upoznala Zdenka Runjića koji ne samo da je vrhunski čovjek, nego i čovjek koji je napisao najljepše pjesme zabavne glazbe, ali, u miljeu festivala se nisam pronalazila. Volim sve te trenutke i što sam upoznala sve te ljude, ali ne mogu sakriti ponos da je ovo što sada imam to što bezrezervno mogu pokazati i poslati primjerice u Brazil i reći da sam to ja.

Pošto si radila u mjuziklima, imaš li koji omiljeni mjuzikl?
Nisam pretjerano voljela mjuzikle, ali ovaj na kojem sam radila, “Sarajevski krug”, sam voljela. Imali smo probe od sedam ujutro pa do navečer, i najljepše što se dogodilo je da smo imali predstave u svakom kazalištu u Hrvatskoj, a otišli smo do Beča u Theater an der Wien, pandan Broadwayu, bili smo u Škotskoj, Americi. Kad sam još bila tinejdžerka, snimala sam se na kazetofon. Činilo mi se da to i nije tako loše (smijeh). Preslušavala sam mjuzikle i razne live izvedbe, uopće taj izvedbeni dio me jako zanimao. Do sada sam radila na dvije kazališne predstave, “Femme Fadal” i “Varijacije u fado molu”. Voljela bih se spajati s kazalištem što češće, scenska umjetnost me oduvijek zanimala, te recimo kako se glazba isprepliće sa scenskim pokretom, glumom. Jedno vrijeme sam razmišljala kako bi bilo kad bi me primili negdje gdje bih mogla pjevati u mjuziklima. U tim godinama, 20-21, bila sam u toj glazbenoj priči i to me sačuvalo da ne postanem pjevački projekt gdje te uzme neki producent i pjevaš neke stvari samo zato jer ih možeš izvesti.

Misliš li da bi “Voyage” komotno mogla odsvirati u jednom ambijentu kazališta?
Da definitivno. Ulica i kazalište. To je prirodni okoliš za ovu glazbu i mislim da bi bilo vrhunski kad bi se to dogodilo. Voljela bih koncertne promocije za ovaj album rastegnuti na što dulje. Ne volim biti rob rokova jer me to ne zanima. Želim imati koncert s ovim albumom i za dvije godine. Zanimaju me i neki prostori, koji nisu apriori koncertni, i tragam za takvima. Ljeto je lakše jer se možemo pomaknuti na ulicu i stvoriti ambijent. Razmišljala sam o muzejima, atrijima. Zanima me stvoriti ambijente koji bi bili zanimljivi i nadogradnja glazbi…

0 Shares
Muziku podržava